14. nedjelja kroz Godinu - C (3. srpnja 2022.) SVE VEĆA 'ŽETVA' - A GDJE SU RADNICI?

Zanimljivo je da u vrijeme žetve, koja je negdje već završila a negdje tek počinje, 'pada' upravo današnje Evanđelje u kojemu Isus govori o svijetu kao o velikoj 'žetvi' i 'žeteocima'. Istina, danas nije kao nekada, jer najveći dio toga rješavaju strojevi, ali ipak bez čovjeka ništa. Isus koristi tu sliku, odnosno slikoviti govor da progovori o silno važnom pitanju 'rada za ljude', o pomaganju da osmisle život. Mogu imati silne 'hambare ili silose', pune žita, a opet ostati 'gladni'.

Zato, šaljući svoje učenike, a evanđelje navodi veći broj, čak sedamdeset i dvojica učenika, želi da budu kao neka 'prethodnica' kamo će on uskoro doći. I poziva sve da mole Gospodara žetve (Oca nebeskoga) da pošalje 'radnike u svoju žetvu', jer ih je ipak malo.

Kako razumjeti ovaj Isusov govor? Što je 'žetva', tko su 'žeteoci'?

Prisjetimo se da je u književnosti čest slikovit govor. On se često susreće i u Svetom pismu. I tko razumije sliku, razumjet će i govor. 'Žetva' je čitav svijet. A taj svijet kao da je 'sazorio' za Božje kraljevstvo, ali treba one koji će ga za to pripremiti. Kako ga 'požeti' da se Božja 'žitnica' napuni spašenim ljudima. A tko su zapravo 'žeteoci'? Nipošto samo apostoli, niti samo svećenici. U sedamdeset i dvojici koje Isus šalje 'oslikani su' svi kršćani: svi Krisvovi učenici imaju poziv od Boga da sudjeluju u toj velikoj Božjoj žetvi. I ako pretvorimo sliku u zbilju, onda je sve potrebnije govoriti o apostolatu laika, o sudjelovanju svih vjernika. Iako u Crkvi postoje nasljednici apostola - biskupi i njihovi posredni pomagači-svećenici, svi su Kristovi vjernici pozvani na apostolat, na širenje Isusove Radosne vijesti. Na sve laike spada slavno breme da rade kako bi božanski naum spasenja sve više došao do svih ljudi svih vremena i u sve zemlje.

Posla ih ....

Ključna riječ u kršćanskom životu je poslanje. Isus šalje. Od glagola poslati dolazi imenica poslanik, a to prema grčkom jeziku znači apostol, a prema latinskom misionar. Isus je ispočetka odabrao Dvanaestoricu i nazvao ih apostolima. Danas u Evanđelju čitamo da šalje veću skupinu, sedamdeset i dvojicu. Neki tumači u toj grupi gledaju svećenike. No, radije u njima treba gledati sve Kristove učenike, uz onu službenu Dvanaestoricu. Bitna im je zadaća označena: Isus ih šalje pred sobom - posvuda. Što to znači? Do mnogih Isus želi doći po nama, po svima. U naše obitelji, susjedstvo, na radno mjesto, u bolnicu, gdje god ljudi bili. Nije važna samo riječ već život koji odražava 'novoga čovjeka'.

Svijet je 'sazorio' za žetvu - kako i kojim metodama

Isus upozorava da je svijet 'sazorio' za žetvu i hitno je pretvoriti ga u Božje kraljevstvo. On traži da se moli Gospodara žetve - Oca nebeskoga - da pošalje takve 'radnike'. Nije dosta samo moliti za 'duhovna zvanja', za više svećenika, već za sve ljude koji su pozvani djelovati na posvećenju svijeta. Još konkretnije, da svjedoče o Isusu, o njegovu uskrsnuću, o novom životu koji on donosi.

Tko se još danas služi metodama propovijedanja kakve Isus preporučuje u Evanđelju?

Naime, Isus govori svojim učenicima da idu, bez 'kese, torbe i obuće', što bi moglo izgledati kao da su neki prosjaci. Možda i danas takvih negdje ima, ali uglavnom svi su 'situirani', barem u onome osnovnome, a neki čak i u lijepim kućama. Očit je raskorak između Isusovih riječi i današnjega stanja kada se događa 'oslanjanje' na materijalno, na svjetovne metode (mediji, fejsbuci, twiteri ...). Ni biskupi, ni svećenici ni drugi misionari ne idu po kućama, već su se nekako 'zatvorili' u svoje domove (a negdje župnu kuću još nazivaju 'župni dvor'). Svećenici negdje gotovo isključivo idu samo u vrijeme 'blagoslova obitelji-kuća', često izgleda da samo 'prolete', sve dotle da im se pripisuje da dolaze radi 'ubiranja' novaca.

Postavlja se pitanje: treba li Crkva zaista i danas u svemu postupati kao u počecima? Zar se kršćani u propovijedanju evanđelja ne bi smjeli služiti dobrim sredstvima koja su uz Božju pomoć sami stvorili odnosno zaslužili? Eto, na primjer, i da biskupi i svećenici voze 'lijepe automobile', što ljudima posebno 'udara' u oči? Međutim, više nema automobila koji nije 'lijep'. Ipak, zar kršćanske zajednice stare gotovo dvije tisuće godina ne smiju na stabilniji način rješavati pitanje ozbiljnijega uzdržavanja svojih službenika, a ne da idu 'kao prosjaci' (nekada neki redovnici)? Jer i Isus je jednom rekao da je radnik "dostojan svoje plaće". Teško je naći neku mjeru, 'ugoditi' ljudskom gledanju i razmišljanju. Jer kada bi svećenici išli pješice ili na biciklu opet bi se reklo kako nisu kadri kupiti neki auto, a tako vrijedi i za župnu kuću (kako nije kadar malo bolje to urediti), i tako dalje 'pričama' nikada kraja.

S druge strane, i kritiku valja čuti. Ona upozorava Crkvu da se uvijek iznova vraća duhu Isusovih riječi, duhu jednostavnosti, siromaštva, nekoristoljubivosti ... Zar ne bi uvjerljivija bila Crkva s manje materijalnih dobara a više ljubavi, čak i manjih nekih hijerarhijskih struktura a više duha i svijesti poslanja, manje 'činovnika' a više radnika u 'žetvi' Gospodnjoj.

Ipak, u središtu je pitanje poslanja

Vratimo se izvornoj Isusovoj želji poslanja sviju. Nije dobro, možda je čak i pogubno, ako bi se Isusovi učenici dijelili na 'mi i oni', obični vjernici i vođe (biskupi i svećenici), te da jedni 'upiru prstom u druge', osobito da laici 'završe' svoje govore gotovo najčešće 'napadanjem' na svećenike. Ako nemaju 'jakih' razloga onda valja nešto 'ubaciti', izmisliti. Zar velika većina ipak sve što ima, sve što dobije ili što posjeduje, stavlja to u službu ljudi. I to dobri ljudi znaju prepoznati. Uostalom, postoje crkveni propisi kako se upravlja materijalnim dobrima. Dobronamjerni ljudi su spremni shvaćati biskupiju, župnu zajednicu kao nešto 'svojega', a biskupa kao vođu biskupije u cjelini, župnika kao vođu župnih zajednica, predvoditelja, koje treba pomagati. I žrtvuju se makar doživjeli nemala razočaranja, neprihvaćenost, neutemeljenu kritiku.

Krajnje je vrijeme ....

Krajnje je vrijeme da se vratimo Božjem naumu. A on zove sve ljude, sve kršćane da se po njima očituje Duh Božji. Očito će mnogi dobronamjerni kršćani priznati da nije 'sve na biskupu i župniku', naprotiv su pozvani naviještati Radosnu vijest. Ali se odmah postavlja pitanje: da bismo dali svjedočanstvo, moramo li podizati svoj glas u 'obranu Boga'? I tko će nas slušati, ako se ne sluša papu, biskupe i svećenike? Misao da bismo se trebali pretvoriti u neke 'Božje branitelje' može kršćane učiniti vrlo samosvjesnima, čak i odbojnima. Mogu često više štetiti nego koristiti 'Božjoj stvari'. Ako to ne valja, ako to danas ne ide u najvećem dijelu slučajeva, čak i u vlastitoj obitelji, što onda činiti? Kako možemo Boga 'učiniti temom' naših razgovora te kako svoje ukućane, prijatelje, susjede i kolege na poslu uvjeriti u Božju nazočnost u njihovu životu. Danas pogotovo, kada su nastupile tolike krize, velike nevolje kada postaje 'umjetnost kako preživjeti'? I kada u ljudima sve više raste sumnja u Božju prisutnost? Kako ljudima pomoći da budu strpljivi, da ne mogu imati sve su do jučer imali ili žele još više imati? I da nije sve u 'imanju' i što lagodnijemu životu?

Što onda? Odgovor bi mogao biti u tome da se Božji Duh najuvjerljivije objavljuje po svojim plodovima, reći će već apostol Pavao: po ljubavi, radosti, miru, velikodušnosti, uslužnosti, dobroti, vjernosti, blagosti, uzdržljivosti. Ovi plodovi, ovakav stil života govori sam za sebe. Stoga je bolje pitati se: "Kako ja mogu rasti u tom Duhu"? I kada 'drugi' vide moje, naše vladanje, koje se ne sastoji u 'silnim riječima', očito će se zapitati: kako je to moguće? Kako dotični može i u tolikim nevoljama, s malom plaćom i mirovinom, biti smiren? Očito taj pokazuje da čovjek ne živi samo 'o kruhu' nego o svakoj riječi koja dolazi od Boga. I što ispravniji način života uvijek vodi do ispravnih riječi. Evo primjera: ako svome bližnjemu od srca oprostimo, naše će srce govoriti 'riječi praštanja'. Ako smo zahvalni, govorit ćemo riječi zahvaljivanja. Ako smo ispunjeni nadom i radošću, govorit ćemo riječi uveseljavanja, riječi pune nade. Nitko nije idealan čovjek. Ali ako svoje ideale i vizije iskazujemo s uvjerenjem i velikom poniznošću, malo-pomalo ćemo urastati u istinu koju govorimo, bit ćemo vjerodostojni i drugima ćemo biti određeni 'izazov'.