15. nedjelja kroz Godinu - C (10. srpnja 2022.) ZAKON U SRCU - NE POZNAJE GRANICA

Prva i temeljna poruka ove nedjelje: Isus daje zapovijedi ljubavi njezin pravi razmjer. Ljubav se ne može provoditi u život tek unutar neke uže grupe, od obitelji, 'kolektiva', stranke ili čak vjerske skupine. Čovjek je stvoren za bratstvo koje nadilazi granice i mogućnosti pojedinih ljudskih grupa. Moj 'bližnji' jest svaki čovjek kojemu treba pomoći. Zakon što nam ga Bog nalaže upisan je u samu našu narav. Bog nas je stvorio onakvima kakvi jesmo te nas poziva da živimo od njegove ljubavi, u uzajamnom bratstvu gdje svatko priskače u pomoć potrebama onih koji ga okružuju.

Počujmo najprije tekst Evanđelja:

"U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" A on mu reče: "U Zakonu što piše: Kako čitaš?" Odgovori mu onaj: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao samoga sebe." Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.¨Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" Isus prihvati i reče:

"Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše ga pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije mu rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: "Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplati ću ti kada se budem vraćao."

"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

Najprije nešto o 'paraboloži-prispodobi'

Isus je svjetsku književnost obogatio posebnom književnom vrstom: parabolama-prispodobama. Naime, da bi osvijetlio neku tajnu Božjega kraljevstva i novoga Božjega svijeta, on rado prstom upire na neku posve običnu, svakidašnju stvar, događaj ... I vješto, gotovo neprimjetno - mogli bismo reći bezbolno, a svrsishodno - izvuče pouku. U prispodobi je važna poanta (kao neki šiljak, oštrica, žalac ... glavna misao). Isus pokazuje mnogo smisla za svakidašnjicu, za prirodu ... I sve mu postaje značajno i znakovito, u svemu umije otkriti poruku i pouku. Ako smo barem dijelom pročitali evanđelja vidimo kako bira usporedbe iz svakidašnjeg ljudskog života u ondašnjoj Palestini: iz ratarstva (sjeme, zrno gorušice), iz graditeljstva (kuća na pijesku), i tako dalje. No postoje i vrlo razvijene prispodobe koje Isus izvlači iz međuljudskih, često neljudskih odnosa. Eto, takva je i današnja prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Svatko se u njoj može prepoznati.

Na koga je Isus mislio?

Možemo odmah reći da je Isus majstorski sročio ovu prispodobu. Jedan je profesor na teološkom fakultetu upitao studente: "Što mislite, kada je ova prispodoba 'jača': ako se nadovezuje na neki stvaran događaj ili - ako ju je Isus izmislio'" I odmah nadodao: "Što ako je Isus namjerice stavio da su oni nehajnici za nesreću svoga sunarodnjaka bili svećenici i leviti?" Rekli bismo danas: ljudi Crkve, kler, oni bolji kršćani ... A nesretnom čovjeku smilovao se Samarijanc, polutuđinac... Ivan evanđelist navodi da se Židovi i Samarijanci nisu podnosili, jednostavno nisu bili u dobrim odnosima.

Za postupak svećenika i levita u Isusovoj priči o milosrdnom Samarijancu iz današnjeg evanđelja postojala je okolnost koja je suvremenicima bila jasna. Ta su dvojica bili ljudi iz hramskoga kulta te su zaobišli čovjeka koji je upao među razbojnike kako ne bi doticanjem krvi ili mrtvaca postali 'obredno nečisti' (jer to se nije smjelo), takav je bio propis.

Njihov postupak zapravo nije bio prirodan, jer je samilost s ranjenikom poriv 'programiran' u ljudsku narav. I Samarijanac, koji je pomagao, nije napravio nikakvo herojsko djelo. Samo se dao voditi tim prirodnim osjećajem, svojim ljudskim srcem u koje je upisan Božji zakon.

Isus svojom prispodobom stavlja u pitanje religiozne razloge za postupak svećenika i levita. Ti su, naime, razlozi rezultat lošega tumačenja Božjega zakona, a ne njegov prvotni smisao. A Isus je upravo zato i bio poslan da uspostavi ono što je bilo u početku. Ovaj put on genijalnom slikom zaobilazi tadašnju aktualnu diskusiju o tome tko je Židovu bližnji.

Pouka za kršćane

To i nas potiče na razmišljanje. To se u prvome redu odnosi na one koji se smatraju jako pobožnima, a u isto vrijeme zanemaruju drugoga čovjeka, osobito onoga koji nije iz njegove grupacije. Prisjetimo se kako Isus preokreće farizejevo pitanje. Nije važno tko je moj bližnji nego - kome ja trebam biti bližnji. Bližnji ti je onaj tko te prvi treba da mu ti budeš bližnji. Stoga se kršćani trebaju češće upitati: tko su za nas 'oni'? Koje to ne ubrajamo u svoj 'mi'? Nije Isus rekao kako je Židov postupao prema Samarijancu nego kako je velikodušan bio Samarijanac prema Židovu. Iz toga možemo naučiti kako je potrebno brinuti se za sve, a ne samo za one koji su nam 'svoji', i po vjeri ... Ako vidiš da tko trpi, ne pitaj najprije ima li taj pravo na tvoju pomoć. Božji je, bio on Grk ili Židov, da ne ne nabrajamo dalje. Jednostavno, pa neka je i poganin, potreban je pomoći. Uostalom, tako radi već svaki pravi humanist. A kako to onda neki kršćani zaboravljaju, a to im je glavno pravilo? Netko je oslikao jednu 'pobožnu' ženu koja je klecala pred raspelom na jednom seoskom raskršću. Tuda je prolazio neki siromah, uporno se navraćajući više puta, moleći da mu nešto dade. Njoj je to ipak dodijalo, okrenula se i osorno rekla: Zar ne vidiš, gospodine, da me samo smetaš u molitvi?

Znamo da je temeljna zapovijed ljubiti Boga i bližnjega svoga. Međutim, često izgleda kao da je egoizam (isključivost) još uvijek 'ušančena' u našim srcima, koja postaju sve tvrđa makar nas je 'oprala' krsna voda. Zanimljivo je rekao Amstrong (prvi čovjek koji je 21. srpnja 1968. stupio na mjesec): "Lakše je nogom stupiti na mjesec nego doista izići u susret drugom čovjeku." Kršćani bi trebali biti predvodnici u sebedarnoj ljubavi. Jer kad nas je Gospodin 'zavolio' pri stvaranju, poglavito na krštenju, dao nam je milost da ne mislimo samo na sebe, nego da se brinemo za sve ljude i da sa suzama na njih molimo. Jer Duh Sveti uči dušu da neizrecivo voli ljude. I svijet 'živi' zahvaljujući u prvome redu dobrim ljudima, među kojima su se istakli i uvijek ističu mnogobrojni kršćani.

POUČNE MISLI

o Samarijancu naših dana

* Samarijanac naših dana nalazi opljačkane na svim cestama svijeta. Ne samo između Jeruzalema i Jerihona, između Kalkute i Johannesburga, između Santiaga i Meksika, između Pariza i Rima ... i td.

* Samarijanac naših dana ne ostaje sam sa svojim žrtvama. Prisiljen je probijati si put među milijunima znatiželjnih 'svećenika i levita' .... i 'revnih' kršćana ...

* Samarijancu naših dana se rugaju. Ostavi toga jadnika, ionako mu nećeš pomoći - kažu. I što znači jedan među tolikima! Uostalom, to je posao Hitne pomoći, Crvenoga križa, Caritasa ...Naruči radije sociologe da ispitaju zašto ima toliko razbojnika između Jeruzalema i Santiaga....., po svem svijetu, i zašto moraju stradavati nevini Ukrajinci?

* Samarijancu naših dana nije teško platiti mnogim 'gostioničarima' ono što su utrošili za unesrećene .... On jednostavno duboko u srcu osjeća da je 'dužan' svakome pomoći, ne izgovarajući se na druge, na nadležne institucije .....