16. nedjelja kroz Godinu - C (17. srpnja 2022.) KAKO POSLUŽIVATI ISUSA? Što je bitno a što sporedno?
Poslušajmo najprije evanđeoski tekst (evanđelista Luke) današnje nedjelje.
"U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja sve zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra ostavi samu posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne." Odgovori joj Gospodin: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti."
Marta uređuje stan Isusu, a Marija Ga sluša
Prethodno navedeni evanđeoski tekst mnoge i danas 'zbunjuje' kako je Isus postupio prema Marti? Zar ona ne zaslužuje pohvalu što je sve činila da gostu bude lijepo. Neki će pak reći da je Marta predstavnica 'svjetovnih poslova' koji su manje važni od onih 'crkvenih' odnosno sakralnih. I zato neki u tom tekstu traže opravdanje da se manje zalažu u kućnim i drugim poslovima, a više idu u crkvu i mole se. Očito, tu se radi o nekom nesporazumu.
Prava razlika između Marte i Marije je u njihovu shvaćanju 'kako posluživati Isusa'. Drugim riječima, ono govorenje o Martinom 'posluživanju' treba shvatiti kao njezinu brigu da njezin odnos prema Isusu bude 'na visini' i primjeren; dakle, ako i dalje poslove dijelimo na 'svjetovne' i 'crkvene' onda prema ovom gledanju i Marta čini jedan 'crkveni' odnosno jedan bogoštovni posao. Razlika između Marte i Marije nije u nekoj vrsti poslova nego u pitanju što jedna odnosno druga shvaća kao najbogoštovniji čin: Marta se opredjeljuje za uređivanje stana u kome se našao Isus a Marija se opredjeljuje za slušanje Isusa. Mogli bismo reći da je Marta ipak zabrinuta da li će Isusu biti udobno i lijepo dok Marija 'slušaše riješ njegovu'.
Ako se današnje evanđelje pokuša protumačiti u rečenom smislu onda možemo sigurno u tome uočiti neke tendencije već u zajednici kojoj je pripadao evanđelist Luka. On kao da želi uputiti kritičku riječ onima koji se poput Marte 'brinu i uznemiruju za mnogo'. Opet treba naglasiti da su takvi vjernici sigurno bili vrlo odani Isusu Kristu i da su željeli iskazati mu svoje poštovanje. No, Luka kao da primjećuje da jedan dio kršćana ipak skreće prema onome što je sporedno ... I takvima želi donijeti primjer Marije koja je "uistinu izabrala najbolji dio, koji joj se neće oduzeti". A to znači da Luka time želi prenijeti i samu misao Isusa Krista da on od svojih učenika iznad svega očekuje da ga 'slušaju, da budu pozorni na njegovu riječ i da se ne zaustave samo na vanjskom očitovanju svoje odanosti i privrženosti koja čak može biti na uštrb onoga što je najbitnije.
Slušanje Krista kao bitnost kršćana
Primjena gornjih misli na moguće situacije i u prošlosti i u sadašnjosti kršćana vrlo su jasne i razumljive. Trebalo bi se zaista zapitati ne upadaju li i kršćani u opasnost da pomisle kako uređenom 'vanjštinom' iskazuju svoje poštovanje i ljubav prema Kristu? Dovoljno je kao primjer spomenuti brigu o vanjskom izgledu naših crkvenih zgrada, crkvenog posuđa, uređivanju crkve kao zgrade u cjelini. Umjesto jednostavnosti često prevladava raskoš i svojevrsno nadmetanje pojedinih župa čija je crkva 'ljepša', koji se je župnik sa župljanima više potrudio, i slično. Tu možemo upozoriti i na opasnost da nam 'usta' ne budu u skladu s vjerom, to jest da ispravno i učeno govorimo, a da nam 'srce' bude daleko. U svakom slučaju, moramo postaviti pitanje našega 'slušanja' Isusa Krista. Naime, taj izraz je prevažan za čitavo poimanje našeg odnosa prema Kristu i Ocu nebeskom u razdoblju dok ne dođe "gledanje licem u lice" u nebu. Sam izraz 'slušati' očito uključuje i akciju i nasljedovanje samoga Isusa. Rekli bismo: raditi i moliti, jedno i drugo uskladiti, sve na veću slavu Božju i dobro ljudi.
Opasnosti da se u crkvenom životu 'brinemo i uznemirujemo za mnogo', a da zaboravimo slušati Isusa
Nedjeljni kršćanski euharistijski sastanci su trenutci izrazitog 'slušanja' Isusa Krista, iako ostaje pitanje da li ga i čujemo i da li ga poslušamo u životu. Ne trebamo pozornost svratiti samo na prvi dio Mise kada je u prvom planu čitanje Božje riječi, odnosno slušanje te Riječi, nego bi bilo potrebno čitavu euharistiju sve više doživljavati kao čin koji nam je upućen da nas opomene, ohrabri, pridigne i pošalje opet u svakidašnji život. Stoga je mnogima prvi dio Mise nekako 'zanimljiviji', tu su aktivniji, a pogotovo ako je homilija (propovijed) 'dobra', ovisno o tome koliki je i kakav svećenik govornik, u očekivanju što će 'novoga' reći, i slično. Drugi dio, euharistijska služba, na neki način mnogima je 'monotoniji' pa i dosadniji. A tu liturgija nastavlja onaj bitni govor 'Isusova činjenja' za nas, njegova predanja i poziva na prihvaćanje njega kao istinske životne "hrane" (pričesti). Taj dio, nažalost, mnogi ne 'doživljavaju' već jednostavno 'otpre', čekajući kada će sve završiti, tim više ako ne pristupaju Stolu Gospodnjemu.
Naime, slušanje o kojemu je riječ u današnjem evanđelju očito uključuje sve ono što izražavamo riječju 'biti kršćanin'. No, ipak je tom riječi osobito naglašena dimenzija vjere kao osobnog odnosa prema Kristu, dimenzija shvaćanja i prihvaćanja njega u cjelini, što govori i i što čini, što nam daje. Dakle, radi se o dimenziji slušanja i odgovaranja, odnosno prihvaćanja 'cijeloga' Krista kao Božje riječi i Kruha života. Tada on postaje za nas mjerodavan u punom smislu riječi, snaga koja nas nosi kroz život. Euharistija se se upravo slavi s nakanom da se dogodi spremnije i otvorenije slušanje i nasljedovanje Isusa Krista. I nije svejedno kako ćemo se 'uživjeti' u sve što se na njoj događa, na Stolu Riječi i Stolu kruha. Jedino takvim cjelovitim sudjelovanjem možemo biti 'kristonosci', unositi Krista u živote sviju koje susrećemo, nasljedovati ga svojim svojim činjenjem dobra, riječju i djelom, poput Marije i Marte.