33. NEDJELJA KROZ GODINU (14. studenoga 2021.) ZAŠTO SE KRŠĆANIN NE BOJI SVRŠETKA SVIJETA?
Bliži se kraj 'crkvene godine'. U ovim nedjeljama kršćani su pozvani razmišljati o neumoljivoj datosti: svemu dolazi kraj. Dakako, za njih to nije završetak puta bez cilja. Štoviše, makar nam čudno izgledalo, radujemo se susretu s Kristom koji će se pojaviti u svojoj slavi. Ali, za to se treba spremati. Kako? Šireći ljubavi i nadu u novi i vječni život s Bogom.
Poslušajmo ipak današnje evanđelje po Marku
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će sa neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba."
"A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac."
Evanđelist Marko piše u počecima kršćanstva, poslije Isusova uzašašća. To je vrijeme kada strani vladari i vladajući kraljevi (carevi) gaze vjeru prve Crkve, počinjući progoniti kršćane. Upravo te i druge nevolje bile su povod da iskoristi Isusove riječi koje govore o svršetku svijeta, koje uključuju i određene nevolje. Znakovi u kojima on govori pokazuju da treba budno očekivati njegov dolazak, skori ali ipak (što se tiče vremena) nepoznati. Važno je to da će sigurno doći i tu sigurnost ilustrira prispodobom o smokvi.
Krist će se, kad tad, pojaviti u svojoj slavi i izabrani će se okupiti oko njega i prestat će vrijeme kušnje. Vjernik se treba osloboditi zabrinutosti, jer sam Isus jamči da će se to sigurno dogoditi. Dakako, u međuvremenu bit će ratova, progonstava, nemira i svega što uznemiruje čovjekov život. I razumljivo je da su ljudi tijekom povijesti, doživaljavajući razne nesreće, znali reći da je 'blizu Sudnji dan'. Valja, naime, upozoriti na činjenicu da su još uvijek u naših vjernika jako raširene misli o strahoti 'sudnjega dana', o nagađanjima kada će taj zastrašujući događaj nastupiti, o detaljima kako će to izgledati, i slično. To se moglo uvijek reći, a imamo razloga da to posebno i danas reknemo, 'udarani' nevoljama koje prouzrokuju razne ideologije, javna mnijenja koja ne daju prostora vjeri u Boga, kao i klimatske promjene, korona-virusne situacije, potresi, poplave, i toliko toga. I kada se 'sve sabere', a i tih časova ima jako puno, onda mnogi 'pucaju po šavovima'. Jer nekako smo se 'uljuljali', uvjereni da nam ovdje mora biti ne samo dobro nego jako dobro, pa zato je i veći strah da izgubimo ono što smo stekli, jer smo se jako 'prikovali za zemlju'. Kao da je otišla u potpuni zaborav činjenica da smo na zemlji 'samo putnici' u vječnu domovinu na Nebesima. Prisjetimo se ipak da su prvi kršćani radosno i nestrpljivo iščekivali taj događaj, izražen u zazivu "Dođi Kraljevstvo tvoje", "Dođi Gospodine, Isuse". Zato nema mjesta zastrašivanju (kako su možda nekad činili i neki propovjednici). Naprotiv, Sudnji dan je dan konačnog ostvarenja spasenja, a to ne može nikako biti povezano s prijetnjom već sa obećanjem. To je dan konačne i neopozive Božje prisutnosti u svem stvorenju, do te mjere da će sve početi živjeti životom trojstvenoga Boga, Boga milosti, koji je stalno u potrazi za čovjekom da bi ga spasio.
Ne zanemarujući ovaj općeljudski strah (ima li koga tko to ne osjeća?) ipak i u slučajevima nevolje vjernik se sjeća Božjih obećanja. Kršćaninova se nada učvršćuje. Štoviše, on je uvjeren da je najveća nevolja gubitak Božje blizine. Pa i kada izgleda da se 'udaljio', da nas je prepustio 'silama ovoga svijeta i vremena', on je tu. Netko može postaviti pitanje: Je li to prava nada ili zapravo varka? Tako su, naime, mnogi govorili i pisali. I danas, možda na 'drugačiji način' prepuštaju se lagodnome životu prema onoj: Uzmi brate što ti život pruža, danas si cvijet, sutra uvela ruža! Prevladava egoizam i hedonizam, koji odbijajući svaku pomisao na 'kraj', na neku odgovornost.
Tko prihvaća Krista, za njega je ta 'sretna budućnost', susret i život s njime, već zapravo počela. Kršćanin već ovdje doživljava vječni život: Bog u njemu djeluje, on živi zajedno s Bogom. Kako? Najprije svojim pravednim životom, životom prema volji Božjoj: Ljubi Boga i bližnjega svoga.
Taj 'vječni život', susret s Krist neki su lijepo izrazili mišlju "sada već ali ne još". Jesmo s njime kada god činimo dobro, širimo ljubav, a posebno kao kršćani na Misi. Ali još živimo u nekoj 'napetosti'. Ima trenutaka kada i klonemo, kada nismo 'na visini zadatka', kada zgriješimo. Ali tada smo pozvani na pokajanje, na obraćenje. Isus je uvijek 'u potrazi' za nama, stavlja nas 'na svoja ramena' i nosi u svoju zajednicu, Crkvu.
Ipak, na kraju valja upozoriti na jednu činjenicu. Drugačije podnosimo nevolje, živimo u napetosti, kada smo ujedinjeni, nego kada smo sami. A danas je upravo podvojenost (ne samo zbog 'korone'), uz porast zločestoće, pa i među samim kršćanima, sve više u porastu. Prvi kršćani, u raznim nevoljama (osobito u progonstvima) bili su povezaniji, vezaniji jedni na druge, bili su (kako pišu Djela apostolska) "jedno srce i jedna duša". I zato je najveći dio njih i izdržao, makar i uz mučeništvo. I stoga, ako se danas više ne ujedinimo, 'spas' je sve upitniji, jer se gubi nada. 'Jao samome', kada latinska izreka. Ne radi se samo o fizičkoj blizini, makar je ona jako važna, već o onoj duhovnoj. A to znači da jedni na druge mislimo, jedni za druge molimo. A tu spada i spremnost na pomoć, ne samo u većoj nevolji, poziv/poruka jedan drugome. Taj drugi, da bi izdržao, mora osjetiti da mu je susjed, mještanin, prijatelj rekao: Tvoj problem je i moj problem! I cilj naših nedjeljnih sastanaka jest da doživimo prisutnost Božju u otajstvu i međusobno zajedništvo. Postajemo sve svjesniji svoje prolaznosti, ali u snazi vjere u Isusov ponovni dolazak, za što valja biti spreman.
Dvije misli ............
Tada se mnogo svijeta okupi oko njega, govoreći: "Daj nam život!"
A on im reče: "Koga je volja živjeti?
A oni povikaše: sve nas.
On im reče: "Čuvajte jezik oda zla. Klonite se zla i činite dobro!"
2.
JESMO LI ...? (za večernji ispit savjesti)
* Jesmo li ovaj dan, Gospodine, proživjeli po tvojoj volji?
* Jesmo li bili strpljivi, jednostavni i ljubazni?
* Jesmo li odgovorili nadi onih koji su nas pitali: čemu i zašto se mi nadamo?
* Jesmo li svojoj braći uvijek bili braća?
* Jesmo li zagrlili kada su plakali?
* Jesmo li ih nježno obodrili da im se povrati osmijeh?
* Jesmo li s kruhom davali i cvijeća (ljubavi i razumijevanja)?
* Jesmo li, Gospodine, da tvoja radost koja je potpuna, što više procvjeta u našoj obitelji, susjedstvu, u školi, na radnome mjestu?
* I ako sve to nije bilo tako, Gospodine, oprosti nam.
* Ako je i bilo tako, nije dovoljno.
*Okruži nas svaki dan s više ljubavi.
MEDITATIVNA MOLITVA
ONIH KOJI SU BILI NA MISI
(AKO NISTE BILI, ZAPUSTILI SE...., DANAS STVORITE ODLUKU: IDEM U NEDJELJU - kad počinje DOŠAŠĆE!)
"Nebo će i zemlja uminuti,
ali riječi moje ne, neće uminuti." (rekao je Isus)
Ostaje Tvoja riječ, Gospodine,
nad kruhom i vinom u misi izrečena,
i njena moć, koja od gozbenog dara
stvara novo nebo i zemlju.
Ne, neće uminuti tvoje riječi.
Njihov žar oplođuje ovo sveto jelo,
liječi i mijenja naše stanje;
iz dana u dan u novu stvarnost
pretvara u obećanje
da će se u Tebi steći
sve naše rijeke:
"Zaista, zaista, kažem vam,
tko jede moje Tijelo i pije moju Krv,
živjet će uvijeke."