Bog da, Crkva župna zajednica ne?! U čemu je problem?

Već je odavno poznata krilatica kod dijela kršćana "Krist da - Crkva ne!", kao da bi to bile dvije nepomirljive stvarnosti. Šteta je što nemalen broj katolika još uvijek Boga treba i pomoli mu se samo u nevolji, ali misli da mu pritom nije potrebna Crkva, odnosno kršćanska zajednica. Ipak, Božji su putovi često neshvatljivi, pa i njegovo "ušatorenje među nama", njegovo utjelovljenje u Kristu po ovoj i ovakvoj Crkvi, u konkretnoj župnoj zajednici, s ovim i ovakvim vodstvom.

1. Božje djelo spašavanja po Crkvi

Vrijeme Došašća i Božića posebno upozorava na činjenicu Božjeg pohoda svojemu narodu. Istina, mnogima zvuči nevjerojatnom činjenica da je Bog htio postati čovjekom, zahvaljujući jednoj mladoj djevojci, Mariji u neznatnu Nazaretu, na današnjem Bliskom istoku. A isto tako teško shvaćaju da je Bog htio nastaviti svoje djelo spašavanja u Isusu Kristu upravo po zajednici ljudi, odnosno Crkvi.

Premda to ponekad nije lako, ipak se treba priučiti na činjenicu da od događaja utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, odnosno njegova uskrsnuća, Kristov vjernik ispovijeda vjeru i u Crkvu katoličku. Ona čuva, prenosi, aktualizira "sredstva spasenja", Božju riječ i sakramente, koji su znakovi Božje spasonosne prisutnosti i milosrdne ljubavi. Upravo je ta Crkva pozvana, a što je lijepo došlo do izražaja na Biskupskoj sinodi u Rimu (2012.), da bude "Božja kuća među ljudima", da više bude svjedok njegove ljubavi, osobito kada se radi o onima koji su ranjeniji, koji se osjećaju isključenijima, koji su često i nesvjesno završili u crkveno neregulariranim bračnim vezama, pa misle da ih je i Bog odbacio. Naprotiv, umjesto ikakva osuđivanja, Crkva je dužna pokazati veću nježnost, veću skrb za sve, jer joj poslanje, po Isusovu primjeru, nije u prvom redu usmjereno na često umišljene pravednike nego na zalutale i grješnike (usp. Mt 9, 13).

2. Moja župna zajednica - mjesto susretanja s Bogom

Makar ima i drugih duhovnih organizacija i udruga gdje se čovjek može lijepo osjećati i angažirati, po mnogočemu ugodnijih od župne zajednice, kao što ima i raznih idola koji mogu biti privlačniji i od samog Isusa, ipak moja župna zajednica ostaje i dalje jedinstvena po tomu što omogućuje susret sa živim Bogom. Makar i skromna seoska crkvica, ili ona koliba u misijskoj postaji, poput betlehemske špilje, negdje s malim brojem zaljubljenih u Krista, svjedoči i objavljuje ljubav Božju. Dakako, za to je potreban skok vjere. Jer kako uz privlačnost mnogih drugih zabavnih mjesta i grupacija optirati za Crkvu, pogotovo kada se u nekoj župnoj zajednici ne nailazi na svoje društvo, na mlade pune snage, na ljude dobrostojeće i ugledne, već tek na šačicu skromnih, možda samo baka i nešto dječice? Ali vjera nam kaže da i ta mala zajednica predstavlja znak nade za svijet, znak Božje prisutnosti. Vjernik je onaj tko se ne da smesti, komu nije poniženje doći u to društvo i slušati nekad i skromna propovjednika, pogotovo onda kada je jasno da nije zanimljivi kada se čini da govori uvijek isto.

Iz tih župnih zajednica, uza sve njihove ljudske mane, izrasli su mnogi dobri ljudi, čak i sveti. Sjetimo se naših očeva i majki, tolikih hrabrih ljudi koji su voljeli svoju župnu zajednicu i u najtežim prilikama. Odatle su izrasli toliki svetci, makar nisu izgledali kao nadljudi ili kakvi izvanzemaljci, štoviše, smatrali su se grješnima, ali su imali više svijesti da se u okrilju Božje ljubavi može izdržati, postići spasenje. Sretni su oni Europljani, kao i naša braća u dalekim zemljama, koji shvate da se upravo u okupljanju oko Krista u Crkvi može susreti živog Boga. Štoviše, njih ne će toliko smetati ni neke pogrješke crkvenih ljudi, oni će ih nekada i kritizirati, ali zbog toga ne će prestati dolaziti u crkvu, jer dobro znaju da je ondje glavni sabiratelj Isus Krist u Duhu Svetome, a službenici Crkve samo njegovi ponekad nedostojni suradnici. Dobro se prisjetiti obitelji, pa ćemo vidjeti kako bi to izgledalo ako bi pojedini član iz bilo kojega razloga prijetio da ćemo je ostaviti. To nismo učinili jer poštujemo obitelj takvu kakva jest, radeći na tomu da bude bolja. I Krist je od prve skupine učenika, skromnih ali i kolebljivih, sumnjičavih, nekada i kukavica, učinio hrabre svjedoke i novu obitelj, zajednicu spasenika. Jer Božja snaga očituje se najviše onda kad su ljudi slabi i grješni. To je radost koju kršćani imaju.

3. Župna zajednica - oaza Božjega milosrđa

Velik je događaj za kršćane u posljednje vrijeme, za cijelu Crkvu, što je papa Franjo o svetkovini Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 2015. otvorio Izvanredni jubilej milosrđa (Godinu Božjeg milosrđa). Govoreći o Božjem milosrđu, koje je temelj našega spasenja, te koje nam objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva, kao posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret, kaže: "U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa."

Stoga, da bi naše župne zajednice bile na neki način privlačnije, osobito u odnosu na one koji su se distancirali, one moraju doživjeti istinsku duhovnu obnovu, u prvom redu pokazujući da se uj njima čovjek može ne samo ugodnije osjećati nego bilo gdje drugdje, nego da se tu može postići Božje milosrđe, toliko potrebno današnjemu ispaćenu čovjeku. Ako se i malen broj vjernika osjeti dotaknutijim Božjim milosrđem, ubrzo će se snaga njihova milosrdna svjedočanstva proširiti na druge.

Slijedom rečenoga svi, posebice svećenici i svim odgovorniji u župnom pastoralu, trebali bi pojačati napore da u našim crkvama više odzvanja glas o Božjoj dobroti i milosrđu. Dakako, taj glas bit će i poziv da odgovorimo na tu silnu Božju ljubav svojom odgovornošću, odnosno obraćenjem. Stoga danas, kad se čovjek zbog niza razloga, premda na momente izgledao samodostatnim, ipak osjeća krhkim i slabim, potrebnim pomoći, i svećenici bi nekada trebali sniziti ton u svojim propovijedima, a više hrabriti i poticati. Trebat će više strpljenja, kako prema djeci i mladima, tako i prema svima ostalima, imajući na umu da je i sam Bog strpljiv sa svima, sa Crkvom u cjelini. U tom smislu, a što je papa Franjo naglasio i na izvanrednoj Biskupskoj sinodi o obitelji (2014.) da evanđelje uvijek ostaje živi izvor vječne novìne, protivno onima koji bi ga htjeli okameniti (indoktrinirati) u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih, skrivajući se iza crkvenog nauka ili iza dobrih namjera, slični onima koji su sjedili na Mojsijevoj stolici i sudili.

Svima, ne samo službenicima Crkve, već i ostalim vjernicima, svakoj župnoj zajednici, postavlja se pitanje koliko će biti življi znak Božje milosrdne prisutnosti u ovom i ovakvu svijetu. Danas je to tim potrebnije, kad se sve teže snalazimo u ovome našem i svjetskom metežu. Slučajno sam čuo jednu gospođu gdje govori kako je danas sve toliko uzdrmano, svašta se događa, tako da se njezina djeca nemaju snage boriti, drugim riječima počinju gubiti volju. Zar nije bilo nešto slično i u vrijeme Kristova rođenja? Koji nered, koja podijeljenost, kakva zarobljenost od krutih zakona i stranaca, kao i mi danas od mnogobrojnih ideja, ideologija, politika, udruga i komercijalnih lanaca, te nekih nepoznatnih grupacija čije nam namjere nisu pravo poznate! A što bi tek mogla reći naša braća i sestre u dalekim misijskim zemljama, koji se iz dana u dan bore da bi preživjeli, pogotovo na prostorima gdje se godinama ratuje i gine?

Bog želi od svojih zajednica da bûde nadu, da budu svjedoci njegove suosjećajne i spasiteljske ljubavi u konkretnoj župnoj zajednici. Jer ako se želimo približiti Bogu koji spašava, zanemarujući pritom uključivanje u određenu župnu zajednicu, morat ćemo se prije ili kasnije uvjeriti da nešto s našom vjerom nije u redu. Božja je to volja, iskazana u Kristovu životu i slanju Duha Svetoga, da bude i ostane Bog u nama i s nama u konkretnim zajednicama, makar i najskromnijima, s dvojicom ili trojicom (usp. Mt 18, 15). Premda to nekima zvuči čudnim, nitko ne može imati privatnoga Boga (preporučio bih čitatelju da posegne za knjižicom T. Šagi-Bunića, Nema privatnog Boga. Razmišljanja o temeljnim usmjerenjima kršćanske egzistencije, KS, Zagreb 1970.). Prema tome kršćanska vjera ne može biti prava ako se ne prihvati i zajedništvovanje u Crkvi, ako se ne vjeruje u Crkvu, kao Božje djelo, u konkretnoj biskupiji, odnosno župnoj zajednici. Jer vjera u Krista i vjera u Crkvu, u kojoj je Bog na djelu, dvije su strane jedne te iste vjere. Kakva li čuda u očima našim!