Četvrta korizmena nedjelja (14. ožujka) UDARNA ISUSOVA TVRDNJA "Da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne ..."
Naša budućnost?
Svakoga čovjeka muči, priznao to ili ne, temeljno pitanje: što će biti sa mnom? Kuda to ja idem i gdje ću završiti. I evo, danas, jedne od najradosnijih vijesti za čovjeka i cijelo čovječanstvo u današnjem evanđelju: "Bog je tako ljubio svijet de je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu." To nam je prenio je Ivan evanđelist. Koje li radosti?
Prisjetimo se!
Izabrani (židovski) narod, kako izvješćuje današnje 1. čitanje (iz Staroga zavjeta) na nedjeljnoj Misi, uvijek propada kada ne želi biti Božji narod, kada mnogi postaju oholi, iskorištavaju se siromasi i kada se utječu lažnim bogovima. Danas bi se moglo reći za sve narode gdje se: provodi komforan život, traži bolja mjesta, gramzi za novcem, naoružava se i teži za vlašću. No, sve ima svoj kraj. Za pojedinca i narod propast je kad se posvema udalje od Boga. No, Bog i u toj izgubljenosti izvodi spasenje.
Kršćani vjeruju da je Bog jednostavno 'spasavalac', to mu je narav. Istina, možemo odmah prigovoriti: a neizdrživo trpljenje i smrt? Sada je pitanje da li nam vjera u Boga Spasitelja otvarati nove horizonte u kojima će biti mjesta ne samo na za 'naša pitanja' i naše zaključivanje nego i za Boga i njegovo djelovanje. To je muka, ali u svijesti da Bog na kraju 'sve okreće na dobro', spašava jadne, grešne, na propast osuđene.
Bog se u Isusu drži svojih riječi
On želi da nitko ne propadne. To je najradosnija vijest. To je jasna i udarna Isusova tvrdnja koja bi konačno trebala mnogo toga promijeniti u uhodanom kršćanskom mentalitetu, pogotovo danas u eri apatije i beznađa, silnih katastrofa. I veliko je pitanje: govore li današnji kršćani (u prvom redu oni koji se takvim smatraju i vjeru prakticiraju) o takvome Bogu i o takvom Božjem djelovanju. Jer to pitanje vjera u takvoga Boga nije nešto perifernoga, nego ono zasijeca u ono što je je u evanđelju najbitnije. Izgleda da ispravna slika i predodžba Boga nije tek neko teoretsko pitanje nego ima nesaglediv utjecaj na osobno ponašanje i na vršenje službe koju smo - kako Crkva vjeruje - primili po krštenju.
Bog zaista spašava sve ljude koji prihvaćaju njegova Sina, ali ozbiljno i odgovorno. Tko bi pročitao današnji tekst (2. čitanja) apostola Pavla mogao bi zaključiti da Krist nije osloboditelj poput drugih osloboditelja drevnih i današnjih vremena. On čovjeku donosi Boga i poziva ga da bude odgovoran u svojim činima. A to je prava sloboda. Samo je pitanje kako ćemo se njome poslužiti: za ili protiv Božjega spasiteljskoga plana? Zapamtimo: on nas oslobađa od svakoga ropstva duha, po vjeri u Krista, koju kao milosni dar primamo na krštenju. I po suradnji s njime i oslonjenosti na njega u cijelome životu.
Ponavljajmo, stoga, riječi Pripjevnoga psalma današnje mise, a izrekli su ih stari Izraelci koji su u sužanjstvu, na obali rijeka babilonskih, sjedili i plakali: "Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada!" (misleći na Sion - Jeruzalem, mjesto Božje spasavalačke prisutnosti). Za nas je to Krist kojemu, zadivljeni, zahvaljujemo što nam je obećao da, vjerujući u njega ne ćemo propasti, nego da ćemo imati život vječni.
Recimo pojedinačno, ili zajednički u obitelji: Slava i čast Kristu, koji može do kraja spasavati one što po njemu pristupaju k Bogu, uvijek živ da se za nas zauzima. Tom vjerom prožeti, njemu se obratimo riječima: spomeni se gospodine naše obitelji, našega roda, našega mjesta, župne zajednice, cijele Crkve i našega naroda, posebice onih koji su pogođeni raznim nevoljama.
I OPET I OPET
- SPASENJE NAM NUDI
I opet smo, Kriste,
bježali od tebe
na neku drugu stranu.
A ti - ne znaš za branu!
Sa stranputica naših
zoveš nas k Stolu
i pružaš sebe - svetu Hranu.
Nasuprot lažnom sjaju
grešnih smicalica
nudiš nam sigurnost i spasenje
u svom zagrljaju.
DA NITKO NE PROPADNE .....