ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA ( 18. 12. 2022.) Gdje je Božji dah – nema šanse strah!
Misna čitanja: Iz 7,10-14; Mt 1,18-24
Malo je ljudi koji će priznati da su kukavice. Jer svi se ljudi uglavnom osjećaju hrabri, premda su ipak svi ranjivi, izloženi nesigurnosti, tjeskobi - i strahu. Dovoljno je samo sjetiti se dok smo bili učenici ili studenti kako smo se osjećali uoči ispita ili kao maturanti prije završnog tzv. ispita zrelosti. A kakav je tek strah kad dođe bolest, kad se pojavi mogućnost gubitak posla, kad naiđu obiteljski problemi? Itd.
Evanđelje četvrte nedjelje Došašća prikazuje nam Josipa koji se našao u golemoj nedoumici i tjeskobi. Njegova zaručnica Marija, koju je volio svim srcem, bila je bila je u "blagoslovljenom stanju", a on je svjestan da nije otac toga djeteta! Što učiniti? Mogao ju je mirno po zakonu osramotiti? Ili prijeći preko svega kao da se ništa nije dogodilo? I - budući da to nije bila ljudska 'priča', nego Božji plan - dolazi mu u snu anđeo i govori: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju!" To "Ne boj se!" bilo je presudno. Bilo je kao formula koja je Josipa oslobodila straha i neizvjestnosti.
Međutim, nije Josip bio prvi ni jedini koji je čuo taj ili takav poziv (s Neba!), jer ga nalazimo u Bibliji točno 365 puta! U Starom zavjetu mnogi su čuli takvo ohrabrenje, ali nama je posebno znakovit i važan slučaj apostola Petra: kad je, na Isusovu riječ, bacio mrežu i čudesno ulovio mnoštvo riba, shvatio je da je Isus u najmanju ruku velik prorok i Božji čovjek. Zato mu, svjestan svoje grješnosti i slabosti, govori: "Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!" A Isus mu na to reče: "Ne boj se! Odsad ćeš loviti ljude!" (Lk 5,8.10).
Eto, to je jasna poruka za nas DANAS... Čovjek (vjernik) se ne mora bojati dokle god je na Božjem putu. Kakve god bile nevolje i neprilike, Bog, koji čovjeka poziva, daje mu i snagu da ustraje. Pitanje je odnosno ključno je - vjerujemo li to...! Ponavljam, razumljivo je da se nekad osjećamo slabima, razumljivo je da smo toliko puta obeshrabreni gledajući što se oko nas događa. Možda se danas, tj. u ovim hrvatskim i europskim okolnostima osjećamo gotovo doslovce kao u vrijeme prvih kršćana, jer - premda se kod nas rado ponavlja da smo "katolički narod" u "kršćanskoj Europi" - ipak je činjenica da smo okruženi posve nekršćanskim načinom gledanja i razmišljanja. I to ne samo u tzv. društvenoj javnosti i medijima, nego i mnogi kršćani žive kao 'kršteni pogani'.
Evo nekoliko primjera u obliku pitanja: Koliko se danas stvarno poštuje sv. nedjelja da vjernici sudjeluju na misi? Koliko su kršćani spremni žrtvovati se za obitelj, za rađanje i odgoj djece - zašto naš narod ubrzano izumire? Što reći o brojnim rastavama iako su kršćani svečano pred Bogom i narodom na vjenčanju obećali vjernost do groba? Što reći o općoj utrci za višim standardom, za blještavilom koje nudi potrošačko društvo i, poglavito i predbožićno vrijeme,razni trgovački "adventi"? Itd.
Stoga je na mjestu pitanje kako u takvim okolnostima iskreni kršćanin može ostati hrabar, kako se uopće odvažiti živjeti kršćanski, prema svakoj od Deset zapovijedi i po Isusovu Evanđelju? Kako? Imamo li recept? Imamo - primjer Sv. Josipa! Kao što je anđeo njega ohrabrio da se ne boji, tako naš Gospodin Isus Krist svakome od nas veli: Ne boj se! Ja te šaljem! Ne može te zlo nadvladati. Mojom snagom ti trebaš i možeš biti svjetlost svijeta i sol zemlje. Jednako je tako anđeo rekao Mariji: "Ne boj se, Marijo! Našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus" (Lk 1,30-31).
A to isto rekao je anđeo i Josipu ter dodao da će se to dijete zvati imenom Emanuel - što znači: S nama Bog! Dakle, tako Krist i nas ohrabruje da svojim životom svjedočimo vjeru i Božje spasenje. Ne bojmo se dakle ničega - od Božića zauvijek imamo Emanuela! Odnosno, Bog je trajno s nama! To je temelj naše radosti.