ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA (25. travnja 2021.) Slike iz liturgijskih čitanja koje puno govore : STADO - OVČINJAK - PASTIR - NAJAMNIK - VUK -KAMEN ZAGLAVNI

* Niste li se zapitali: što sve ove 'slike' (riječi) imaju veze s vjerom?

* A i kada ste čuli da je Isus 'Pastir', a mi 'ovce' nije li vas nekada to začudilo, a neke i smetalo, uz pitanje: pa nismo mi ničije 'ovce'?

* A oni koji misle da su 'suvremeniji', ne odmahnu li rukom na takvu Isusovu priču? I vjernike smatraju 'stadom' koje ne misli. Jer samo može govoriti i naređivati hijerarhija, a vjernici bespogovorno slušati (kao stado)?

* Moramo priznati da nam nije drago da nas se i danas naziva 'ovcama', da spadamo u 'stado'! Jer naša nam samosvijest ne dopušta da nas drugi vodi, da budemo bezlični brojevi u masi. Prosvijetljeni, kako jesmo, hoćemo misliti svojom glavom, bez tuđega tutorstva, te sami odlučivati o svojemu putu. Slobodni smo. I tko nas hoće voditi postaje nam sumnjiv.

U svakom slučaju, još i danas mnogi ne shvaćaju o čemu se zapravo radi kada Isus kaže da je Pastir a mi stado. Probajmo malo više 'zaviriti' u evanđeoski tekst i zašto je Isus upotrijebio tu 'sliku' (stada i pastira).

Pokušajmo se uživjeti u vrijeme kada je Isus živio i izrekao riječi: "Ja sam pastir dobri te "da ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka!" Uza sve prethodno rečene prigovore na račun 'pastira' kao vođa stada, ne bismo li trebali postaviti i protupitanje: može li čovjek danas bez ikakvoga vodstva ići svojim putem? I ne mora li se barem u nekim odlukama oslanjati na spoznaje i iskustva drugih? Ne vrijedi li to i za ovo naše zamršenije vrijeme, gdje se sve više traže savjeti stručnjaka (uzmimo sada i u slučaju 'korona-virusa')? A kada je riječ o 'slobodi', koliko smo zapravo slobodni, koliko su slobodne naše odluke? Kolike se sile, utjecaji i predrasude miješaju u našim odlukama? Postoje mnogi 'tajni zavodnici' u medijima, propagandi, u politici, ideologijama ... Nije riječ o tome da nam ne trebaju 'pastiri', već ne želimo bilo kakve, već samo dobre.

Isus je živio i u 'stočarskim krajevima'. Kako će ljudima rastumačiti da je on Dobar pastir nego da ih uputi na 'sliku ovaca'. Može netko biti dobar pastir, ali ima ih i koji stadom manipuliraju i kojih se treba čuvati. Tada se pastirima nazivalo vladare, koji ni izbliza nisu zavrjeđivali taj naslov pravih vođa i čuvara naroda. Koje li sreće za narod, ako njegovi pastiri, vođe, rade za dobro naroda, za njegovo blagostanje, a ne za svoju vlast i njezino održavanje, ako narod vode na 'dobru pašu', a to znači na put dobrih usmjerenja a ne na pustinjski teren ideologija.

Traži se, dakle, pastir s kojim je dobro biti!

Naime, kada Isus, upotrebljavajući 'sliku ovaca', kaže za sebe da je on Pastir, nadodaje 'dobri'. Zašto? Jer dalje kaže "koji svoj život polaže za ovce". A nije kao najamnik (unajmljeni čobanin) koji, kada vidi da vuk dolazi, bježi jer mu nije do ovaca. On ih čak i ne poznaje. A Isus kaže da on 'poznaje svoje i da one poznaju njega i njegov glas'. Kako: isto kao što njega poznaje Otac nebeski i on Oca.

Dakle, Isus polaže život za 'svoje ovce', za ljude, on na križu umire za sve. Još u vrijeme svoga života davao se je za druge, pomagao u svakome pogledu, od riječi do djela. Bio je "i čovjek za druge". Nama danas postaje sve teže prihvatiti uloga rada za 'opće dobro', jer je to 'previsok cilj', pa se znade čuti izreka 'dobar jednako lud'. Mučiš se, 'ubijaš' za drugoga, a on nezahvalan, zaboravlja dobročinstva, štoviše 'okreće se protiv tebe'. Tako će mnogi reći. Ali će nam Ivan apostol, u 2. čitanju, reći da smo ipak s Bogom primili ovu sličnost u darivanju. Takav stav je njegov dar. I čovjek se ne može ostvariti nego u iskrenom sebedarju. Tako, na primjer, kakva bi to bila majka, kakav otac, koji ne svoj život žrtvovali za djecu? Ili kakav bi to bio prijatelj, susjed i drugi koji ne bi pomogli u slučaju nevolje? Što bi bilo od nas danas, da li bismo imali slobodnu državu Hrvatsku da nije bilo sebedarnih branitelja? Kako bismo se liječili da nemamo toliko dobrih liječnika i medicinski sestara, i drugih? Tko bi nas duhovno vodio da nema svećenika, redovnika i redovnica? Zato su u prvim stoljećima crkveni oci nazivali kršćane "drugi Krist". To znači da se i danas kršćani trebaju truditi, u mislima i djelovanju, da se više približe Kristovu primjeru. To nije lako prakticirati, ali to je čovjekov poziv, koji uključuje i darivanje svoga života za druge, ne gledajući kako će nam to uzvratiti. To znači, raditi bez interesa.

"Ljubav" - zloupotrebljavana riječ

U tu riječ se može sakriti prava ljubav, ali i požuda, pohlepa, sebičnost, koristoljublje, što su lažne ljubavi. Davati svoj život, malo po malo, pa makar ne dali 'svoju krv' (život) Uostalom, naš život nam i ne pripada, on je dar, nismo njegovi gospodari da ga 'spiskamo' kako želimo. Ustrajati u grijehu, znači malo po malo život gubiti 'u ništa'. Ali Isus kaže da ga, žrtvujući se, možemo opet naći "Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga" (Mt 10, 39).

Ima li takve ljubavi? Ima, hvala Bogu. Ima kod tolikih dobrih roditelja, djedova i baka, kod tolikih ljudi koji se žrtvuju za druge, kao liječnici, medicinske sestre, svećenici, redovnici i redovnice. Pa kako je bilo divno gledati tolike volontere na Banovini nakon katastrofalnoga potresa! Bog podiže tolike dobre ljude. U protivnom, svijeta i nas ne bi ni bilo da nema dobrih ljudi. Ali, ipak, naša nas sebičnost, htjeli mi to ili ne, nekako nagriza i sve više prodire 'nesretni individualizam', usredotočenost na sama sebe, dok druge počinjeno doživljavati kao suparnike čak i 'neprijatelje'.

Boriti se protiv 'vukova' u nama i oko nas

Tko se ne plaši vuka? Mnogi od nas starijih vidjeli su ga ranije, kada smo čuvali ovce/blago. Zgrabi ovcu i ode u šumu, a čovjeka uhvati takav strah da izgubi i glas, vičući na vuka. Međutim, danas ih je manje i s njima se može obračunati, tu su lovci. Ali problem su oni 'u nama'. Jer u nama se gomilaju loše i grabežljive misle, postajemo 'jedan drugome vuk'. Ili se udaljujemo pa kažemo za nekoga da je kao 'vuk samotnjak', ne želi drugome pomoći. Vuk su i naše slabosti, sebičnost, nepovjerenje. Sve to ruši povjerenje prema drugima i drugih prema nama. Taj 'vuk' u nama želi da se drugima zatvorimo. Drugim riječima rečeno, taj 'drugi dio nas' vuče nas da se i Bogu zatvorimo, da ne živimo po primjeru dobrog Pastira, Isusa. I čeka da se udaljimo od Dobrog pastira da nas 'napadne'. A to se lako može dogoditi, pogotovo kada počnemo sumnjati, gubimo vjeru, zapuštamo misu (neka se ovo ne zamjeri!) vuk se još više 'nastanjuje' u nama, ne dade nam naprijed. I tako sami postajemo 'vukovi', a što je najgore, teško ga je nekad prepoznati jer se 'oblači u ovčju kožu'. Ne slušamo više glas Božji, ne vidimo tuđu nevolju, postajemo čak i nasilni. I zato dok nije kasno, svatko bi trebao tom 'unutarnjem vuku' hrabro pogledati u oči i ojačani Božjom pomoću, 'istjerati' ga ih našega života. To, dakako, nije lako, Jer doživotno se moramo odupirati sebeljublju da bismo više ljubili druge. Poučeni primjerom Dobroga pastira, Isusa, nećemo se vladati po 'zakonu vuka'.

Na potezu su posebno duhovna zvanja

Svi smo pozvani slijediti Isusov primjer darivanja za druge. Isus, ipak, želi da ga neki ljudi više slijede, a to su oni koji izabiru duhovno zvanje: svećenici, redovnici, redovnice. Zato se danas obilježava i Dan duhovnih zvanja, molitve da nam Bog dadne dobrih svećenika koji će biti pravi duhovni pastiri. Riječ je o mladima koji su pozvani da promisle ne bi li se i oni posvetili tome zvanju? Pozvani su svi župljani da promisle kako bi trebali preuzeti u svojoj župi neku službu u radu za druge: vjeroučitelji, katehete, ministranti, pjevači, mežnari, karitativni djelatnici, molitelji, te toliki drugi za dobro drugih. Širiti radosnu vijest, biti evangelizatori, pomagati drugima da u vjeri vide radost i perspektivu života, to je predivan poziv. Jer, kako kaže Isus, da ima 'toliko drugih ovaca' koje treba dovesti u 'njegov ovčinjak', toliko drugih koji su se negdje 'zapleli i izgubili'. U protivnom, ako ništa ne činimo, tada će prevladati 'onaj vuk u nama', ona naša sebičnost, mržnja, podmuklost i dr. Naprotiv, našim zalaganjem, nastajat će novi, Božji svijet, pa makar i preko 'šačice' iskrenih vjernika koji su spremni žrtvovati se za druge. I ne ćemo se dati zavesti mišlju 'gdje su drugi', zašto samo ja? Isus tako nije mislio. Išao je do kraja pa i onda kada su se drugi povukli, čak se razbježali kada je svoj život na križu polagao za nas, za cijeli svijet. 'Povlačiti se', znači biti na 'vučjoj strani', jer onda zlo dobiva slobodan prostor za napredovanje.

U 1. čitanju današnje nedjelje apostol Petar kaže za Isusa - pred glavarima narodnim i starješinama (svojevrsnim najamnicima koji narod vode u krivom smjeru):

"On je kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.

I nema ni u kome drugom spasenja. nema uistinu po nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti."

Molimo (meditativno)

Isuse,

ti si zaglavni kamen,

u kojem je početak i amen

našeg opstanka i bitka,

koji našoj vjeri daje

trajnost, čvrstinu

i Slavu vječnoga žitka.

Isuse, ti si zaglavni kamen,

koji Kruhom i Vinom

u nama

nebo sa zemljom veže,

koji među nama

raskida okove i mreže,

do bližnjih, po nama, seže.