ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA - Godina C. (8. svibnja 2022.)

Zaista, teško je danas nešto pisati da se čovjeka utješi i smiri. Gledati sve što se događa, praktički u našoj 'blizini', evo u Ukrajini, a da ne idemo dalje, i sve što je s time u vezi, sve do strašne životne neizvjesnosti s obzirom na osnovni životni standard, mnoge toliko zamara i uznemiruje da naprosto ne želi slušati niti gledati zastrašuje medijski posredovane slike. Umjesto da se svijet ujedinjuje, da bude više mira, a onda i blagostanja, sve više rastu napetosti ne samo na svjetskoj i europskoj nego i na hrvatskoj sceni. Silna politička i ideološka razilaženja, neslaganja sve do teških verbalnih napada, prelijevaju se na redoviti život, od obitelji do drugih razina. Kao da je nekome stalo da zavlada zluradi princip 'što gore to bolje'.

I kako danas progovoriti o Isusovu projektu da ljude približi jedne drugima, da zavlada mir, sve dotle "da bude jedno stado i jedan pastir", koji izvode ovce 'na zelene pašnjake' na kojima vlada prava idila? Mnogima taj govor izgleda velikom utopijom, a da i ne spominjem da neke smeta i sam govor o 'stadu' i 'pastiru', jer i to guši čovjekovu slobodu (nisam ja ničija 'ovca').

Poslušajmo najprije Isusa, kako je to zapisao njegov ljubljeni učenik Ivan, apostol.

"U one vrijeme: Reče Isus: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo."

Bog - pastir svojega naroda

Otkud ovaj naziv 'pastir' koji danas mnogima nije simpatičan. Prisjetimo se da se je nekada kod starih naroda u Egiptu i u Grčkoj izraz 'pastir' primjenjivao na državne i gradske upravitelje. U vremenu jako razgranate i nomadske civilizacije nije bilo teško zamisliti narod okupljen oko svojega vođe. Vladari su uvijek ne samo simbolički već i stvarno predstavljali vlast i moć, ali i mogućnost da pomažu i štite, da vode brigu o svojim podložnicima. Tako se 'slika pastira' lako mogla primjenjivati i na njih.

U Bibliji, u Starom zavjetu, nailazimo na sliku Boga kao "pastira" svoga naroda. Tada se smatralo da vrhovna vlast isključivo pripada Bogu, a kraljevi su samo njegovi namjesnici i sluge. I kada bi zatajili u svojoj brizi za narod, a od naroda (svoga stada) tražili su 'meso i vunu', poreze, namete i vojnike, radnu snagu i tako dalje, tada bi se Bog pojavljivao preko poroka kao jedini Pastir. Psalmi učestalo pjevaju o Bogu kao pastiru. Prisjetimo se lijepoga napjeva, koji i danas pjevamo, "Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim jer on je sa mnom". Ako je Gospodin naš pastir, u ničemu ne oskudijevamo, štoviše 'vodi nas na obilne pašnjake. I da bi Bog izvršio izbliza i vidljivo svoju pastirsku službu, on nam je došao u susret u Isusu Kristu kao Dobrom pastiru. Stoga nemojmo olako odbiti ovaj alegorijski, simbolički i slikoviti govor.

Isus - Dobri pastir

Čovjek se nalazi, kao u davna vremena, tako i danas u situaciji: ili se gubi, luta i traga, ili slijedi najamnike i lupeže, ili je razdiran sa svih strana, izvana i iznutra, trgan i navlačen, ili pak slijedi određeni stalni i jasni glas Pastira.

A to je, kršćani vjeruju, Isus koji je po definiciji jedini "dobar pastir", tako je sam sebe nazvao, pred kojim moraju umuknuti svi strašljivi glasovi ('vukova koji zavijaju'). A to znači sasvim drugačiji od sviju, jer se bespridržajno brine za 'svoje ovce', za narod. Štoviše, izražava spremnost da svoj život položi za njih. Očito, to ne bi nijedan pastir učinio za svoje stado. Prispodoba, slika, naziv "dobar pastir" samo je prispodoba, simbolički izraz. Ni onda ni danas mnogima je čudan, jer se nitko ne želi smatrati 'ovcom', koja ima nad sobom nekoga 'čobanina'. Ponavljam, imajmo pred očima da je to samo slika, koju Isus koristi da ga narod bolje razumije. Ali iz svega njegova ponašanja, govora i činjenja, proizlazi da nadilazi sve i najbolje kvalitete ovozemnog pastira. Slika Isusa kao 'dobrog pastira' poziva nas na razmišljanje o Bogu dobrom pastiru.

Naime, Bog stvorivši čovjeka trajno vodi brigu o njemu i za njega je veliki gubitak svakog pojedinca kao za pastira svaka ovca. On će ostaviti sve ovce i poći u potragu za jednom izgubljenom, ne sustajući da je nađe, stavi na ramena i donese u ovčinjak, suprostavljajući se grabežljivim vucima (zlim situacijama i ljudima), izlažući i život. Od stada ne očekuje nikakvu korist, nikakvo izrabljivanje ne dolazi u obzir, već se samo raduje što ga čuva i spasava. Brižljiva Očeva i Isusova ljubav prema ljudima takva je da svakoga zove vlastitim imenom. Svatko je za njega vrijedan pažnje, pa makar imao i neke slabosti i želi da između njega i ljudi vlada prisnost i prijateljstvo. Ne, on nije najamnik, ne zanima ga imutak niti neko gospodarenje. Jer njegove 'ovce' nisu 'blago', nego osobe. I to svi, na cijelome svijetu. Sabiranje ovaca u 'jedno stado i ovčinjak' znači stvaranje Crkve, zajednice svih Isusovih prijatelja, svih ljudi, gdje im se daje hrana i sigurnost. Tu ne smije biti nikakva iskorištavanja i ponižavanja, već samo služenja po Isusovu primjeru.

Pastirska služba ili služenje Crkve

Crkvi je zadatak da prenosi glas Dobroga pastira. Simbol toga crkvenoga poslanja su papa i biskupi koji nose simbolički 'pastirski štap' kojim u Isusovo i Božje ime prate Božje stado, štite ga od 'grabežljivih vukova' (krivih nauka i ponuda), označuju stazu spasenja. Njegovi pastiri, od pape do posljednjega svećenika, nadilaze sebe i svoje osobne brige i interese, ne bi im nikako trebalo stati do probitka ili neke časti, ne bi se smjeli kretati kao najamnici već kao odgovorni Isusovi poslanici da sabiru 'izgubljene ovce', u ovom slučaju mnoge koji su se udaljili od Crkve. Isus Krist ostaje jedini i jedinstveni uzor pastirske službe. Njegovi pastiri nemaju ni 'psa čuvara' već samo pred sobom vide ljude od kojih očekuju povjerenje. Oni ostaju uza svoj narod makar nekada doživjeli i prezir i progonstvo, odlaženje ljudi za drugim ponudama.

Možemo donekle razumjeti ljude koji ovaj govor 'ne razumiju', jer su navikli da odasvud budu iskorištavani i izrabljivani, manipulirani, pa se boje da bi to mogli doživjeti i od crkvenih vođa. Međutim, dužni su im pomoći da dobro vrše svoju službu, biti određena podrška, štoviše i upozoravati na neke propuste, imajući pritom pred očima činjenicu da je konačno Isus jedini pastir. On daje primjer kako treba ići za izgubljenima i zapuštenima, pa makar trebalo završiti i na Golgoti. Valja nam uvijek slušati njegov glas, jer to je jedini spas, pa i onda kada kod njegovih zamjenika ne vidimo da nas 'pravo čuvaju'. Njihov glas bi trebao biti Isusov glas, a to znači da vjerno naviještaju Evanđelje. I sakramenti nisu vlasništvo crkvenih poglavara, već dragocjeno blago povjereno im da njime hrane i napajaju vjernike.

Isus i danas poziva mnoge u 'pastirsku službu'. Neke da ga slijede izdaleka, druge da ga slijede izbliza, a neke da im povjeri udio u brizi 'za stado'. Ako taj glas ne čujemo, nije li razlog u tome što smo zauzeti drugim brigama i osluškujemo druge glasove? To se odnosi ne samo na djecu, već i na roditelje koji često ne pomažu svojoj djeci da se odazovu u svećeničko ili redovničko zvanje. I može se dogoditi dogoditi da mnoge župe ostanu bez župnika. Zato je od presudne važnosti pažljivije se otvoriti Isusovu glasu i pozivu, jer tada postoji nada da će se mnogima otkriti neprocjenjivo blago Isusova poziva, utješnost njegova glasa. Slikom 'ovce' prikazan je stav skromnog, dobrog i poslušnog vjernika, koji pun povjerenja slijedi Krista i njegov evanđeoski glas. I to u uvjerenju da je za čovjeka pogubna umišljenost koja ne dopušta da vlada sam sobom i svojom sudbinom i da se pod svaku cijenu domogne sreće, odbijajući glasova pravih vođa, od roditelja, prijatelja, svećenika, Crkve u cjelini.

Zaključimo:

U osjećaju nesigurnosti i straha kojim je označeno ovo naše doba, Isus izgovara riječ pouzdanja: "Ovce moje .... neće propasti nikada." Možemo se pouzdati u njegovu ruku koja nas štiti i podržava, ne moramo se bojati budućnosti. Isus je s nama na putu, vodi nas "na izvore voda života", daje nam život vječni. U njemu je na djelu Božja očinska briga za nas, pa i onda kada to ne vidimo.

Ako je Kraljevstvo Božje već među nama, a tako vjerujemo, i ako moramo nasljedovati Krista, a to je sigurno, onda bi se nešto od ovoga pouzdanja iz osobnog odnosa prema Isusu trebalo osjetiti i na crkvenom planu, u našim međusobnim odnosima. Možemo li se mi kršćani zaista pouzdati jedni u druge? Može li pojedinac zaista računati s time da zajednica neće dopustiti njegovu propast? Da li se u našim župnim zajednicama zaista doživljava ozračje života? Ako ne bi bilo ništa od toga, ne bismo se morali čuditi kad bi mnogi kršćani prispodobu o Isusu kao 'dobrom pastiru' počeli doživljavati kao neku nestvarnu idilu iz davnih vremena koja s nama danas nema ništa zajedničko.

"Ogledalo savršenog župnika"??!!

Savršeni župnik propovijeda točno deset minuta. Pritom oštro osuđuje sve grijehe, ali tako da se nitko ne osjeća povrijeđenim. Radi od ranoga jutra do ponoći, a uvijek je svjež i odmoren.

Savršen župnik zadovoljan je s malim prihodom, uvijek je pristojno obučen, vozi novi auto, kupuje i studira najnovije knjige, a polovicu svoga prihoda daje za potrebe župe i siromašnih. Star je 29 godina, a ima 40 godina iskustva. Uz to još i dobro izgleda.

Savršen župnik izgara u radu s mladeži, a najviše vremena provodi sa starijim ljudima. Njegovo se ozbiljno i dostojanstveno lice uvijek široko smiješi, jer on ima smisla za humor koji ga osposobljava da se strogo veže uz svoju župu.

Savršen župnik dnevno obavi desetak posjeta obiteljima i bolesnicima, a uvijek je u župnom uredu kad ga netko treba.

Savršen župnik u svemu sluša savjet svoga župnog vijeća, a donosi samostalne odluke na opće zadovoljstvo svih župljana.

Savršen župnik posvećuje se svim srcem redovitim polaznicima nedjeljne svete mise, a sve vrijeme troši na obraćenje mladih i rubnih kršćana.

Savršen župnik obično živi u susjednoj župi