CVJETNICA - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE (28. ožujka) Od javnog oduševljenja do osude
Od javnog oduševljenja do osude.
O kako je mučna psihologija mase?
Mnogi od onih koji danas viču 'živio' i 'motaju' se oko tebe nebi li nešto profitirali, istinski ili glumećim, divili ti se, jednoga dana vrlo lako mogu se pretvoriti u 'vikače dolje s njim'. Ovisi o raspoloženju i javnom mnijenju koji netko kreira, 'potpiruje vatru'.
Otkada se to Isusu dogodilo, možda je kasnije, do danas, mnogima bilo i jest lakše. Tolike je pomogao, ozdravljajući, oživljavajući i na svaki način iskazujući milosrđe, a sada mnogi od tih viču "Raspni ga", kako već odgovara u određenoj situaciji. Što na to reći, nego požaliti dokle može 'doći čovjek'? Kako brzo doživljava promjenu raspoloženja? Kako i mnogi kršćani nisu naučili 'lekciju' od Isusove 'sudbine', pa da svojim stavovima ne čine isto kao ona razjarena masa koja je klicala "Hosana", a sada viče da ga što prije treba smaknuti. Nema veze, je li kriv ili nije, tako nekima odgovara i valja se njima prikloniti.
Je li Isus baš napušten, ili ...?
Njegov krik "Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio" mogao bi ostaviti dojam da ga je i Otac napustio. Jer bio je to užas Isusove duše pred ponorom u koji sam pada, a Boga nije s njim kao da ga je napustio. Ne izgleda li tako i nama u mnogim životnim trenutcima? I jasno, mnogi će i umirati u očaju. Isus ipak tako ne čini. Njegov krik sadrži veliko pouzdanje. Njega Otac ipak neće ostaviti pa i onda kada se smrt pokazuje kao posljednji Isusov neprijatelj i napasnik, ali Isus mora izdržati. A kako, kada su se i prijatelji, učenici, razbježali, osim njegove Majke, apostola Ivana i poneke žene? Neki 'likuju' da je time sve završeno, ali će uskoro sve biti demantirano.
Isus ipak odškrinjuje vrata u vječnost
Kada se čini da se Bog povukao, ne samo da šuti nego da da nema, neprijateljstvo i sablazan smrti traje... No, ipak je Isusova smrt postaje 'kamenom međaš'. Evanđelist Marko zapisuje da se tada "Hramska zavjesa razdrijela". Kroz nju čovjek prvi puta može proći u pun život budućega vijeka. I rimski satnik, vojno lice i valjda nadglednik razapinjanja, vidjevši kako Isus ipak 'mirno' umire, štoviše 'predaje svoj duh svoj u ruke nekoga Oca', bio je 'prisiljen' priznati: "Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!" Taj satnik prvi doživljava obraćenje, poput onog jednog razbojnika koji u Isusu vidi pravednika i nešto posebnoga. Zrno pšenice 'pasti' će u zemlju, ali će donijeti obilat rod. Isus umire, ali nada na najočitiji način njegov život otvara put u vječni život. To će se uskoro saznati. Jer trećega dana on će uskrsnuti.
Na Misi molimo "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo", znači trajno o njoj svima govorimo, slavimo, jer je izvor novoga života. Kako ne priznati da Isus nije umro uzalud? Kako ne oćutjeti njegov tihi glas koji kao da nam govori da pogledamo koliko nas ljubi da i svoj život polaže za nas, makar mu često 'okrećemo leđa'. Iz njegova umiranja djeluje Duh životvorni. On pobjeđuje smrt. Kako ne dopustiti da taj Duh iz iste smrti izvodi i sada obraćenje u nama, štoviše radost što je 'jedan od nas', ali Bogočovjek, probio zadnju 'barijeru', pobijedio neprijateljicu 'smrt'. Odsada hodati za Isusom, podnositi trpljenje pa i samu smrt, postajem preduvjetom prispijeća k slavi nebeskoga uspjeha. Konačna perspektiva ostaje ista: Božja slava. Dakako, za ulazak u slavu treba s Kristom trpjeti i ustrajati, jer Uskrs je 'na vidiku'. To je zadnji cilj i zemaljskoga puta Crkve, sviju onih koji se predaju jedinom istinskom Bogu kojega je Krist naviještao i danas preko nas isto čini.
A maslinova grančica i drugo cvijeće bit će nam znak Isusova mira i pobjede. Veliki su ovo dani, zapravo veličanstveni dokaz Božje ljubavi prema nama, VELIKI TJEDAN.
Za velikotjedno razmišljanje
Uvijek iznova
pribijat će te na križ.
Premalo im je jednom.
Ubijat će uvijek iznova i u tvoje ime.
To je njihova 'čovječnost'.
A onda će prema slici tvoje trnove krune
donositi vijence od ruža.