D U H O V I (Nedjelja, 23. svibnja 2021.) Dani Duha Svetoga, Duha snage i života, svjetla i ljubavi

Možda će se netko začuditi ako na početku ustvrdimo da je slaba vjernička svijest o ulozi Duha Svetoga u kršćanskom životu jedna od najvećih slabosti kršćanstva u naše vrijeme. Zašto? Jer Duh Sveti, kao treća božanska osoba, pokretačka je snaga Crkve, koja je započela živjeti upravo silaskom/dolaskom Duha Svetoga pedeseti dan poslije Uskrsa. Činjenica je da današnji blagdan, najveći poslije Uskrsa i Božića, kao da ne znači nešto posebnoga u svijesti mnogih vjernika jer nije obilježen nekim običajima. Nije ovdje mjesto da o tome nešto više raspravimo, već samo naglašavamo da je šteta i veliki je vjernički manjak što uglavnom običaji, medijski posredovani, daju naslutiti da su neke svetkovine 'velike' poput Uskrsa i Božića (i kao državnog praznika), dok se neke druge gotovo zanemaruje. Božić i Uskrs pamte se po nekim običajima, od novih adventskih sajmova, okićenosti ulica, borova i jaslica (za Božić), do posebnoga kruha/pogače, šunke i obojanih jaja, zečića i dr. Isto tako dok se za te svetkovine, osobito za Božić, i medijski, govori da su to dani 'obiteljskog okupljanja', nigdje se ne čuje da su Duhovi (ili Dani Duha Svetoga) dani "buđenja župne svijesti i okupljanja, zajedništva Crkve i poslanja u širenju Radosne vijesti". Tu izgleda jako zaostajemo, pa je u zaostatku i sva naša vjera. Gotovo je nestala i toliko važna "devetnica" uoči te svetkovine.

Treća osoba Presvetoga Trojstva - životvorac i pokretačka snaga u povijesti spasenja

Postavlja se pitanje koliko su kršćani svjesni činjenice da je upravo Duh sveti onaj koji oživljuje, koji čovjeku omogućava preporođenje, čišćenje od grijeha i povratak u raj, ulazak u Kraljevstvo nebesko. To se događa već na krštenju, koje svi traže a često se ne shvaća njegovo značenje. Naime, Bog, upravitelj našega života, sklapa s nama krsni ugovor koji ima sliku 'života i smrti'. Slika se smrti ostvaruje u vodi (zato se u davnini, od početka, onoga koji se pripremao za krštenje u tom činu uranjalo u vodu), a zalog života daje se u Duhu Svetomu. Odatle nam postaje jasnijim zašto je voda usko povezana s Duhom. Naime, krštenje ima dvije svrhe: uništiti samuj srž grijeha kako ne bi kasnije proizveo 'plodove smrti', a zatim po Duhu Svetomu donijeti život i plodove posvećenja. Tako je voda i simbol smrti (jer prima tijelo kao u grob), a Duh Sveti unosi životvornu snagu i preporađa naše duše iz smrti grijeha u prvotni nevini život (izlazak iz vode). To znači "ponovno se roditi iz vode i Duha Svetoga", jer voda označava smrt, a Duh obnavlja naš život. Kada bismo to imali na pameti onda bi naša molitva Duhu Svetome bila daleko češća i žarča, jer on nas trajno preobražava, izvodi na život po sakramentima.

Prema Svetom pismu dar Duha Svetoga označuje puninu Božjih darova, počevši od sakramenta krštenja do sakramenta potvrde. Dar Duha vrhunski je dar Krista uskrsloga. Odatle i 'sedam darova Duha Svetoga'. U biblijskoj simbolici 7 je znak punine, to znači zbroj od 4 (broj svijeta: četiri strane svijeta - i 3 što je Božji broj: nedjeljiv, označuje jedinstvo, a i trojstvo). Tko imalo prati Bibliju vidi da Isus u svojim posljednjim uputama moli učenike da čekaju "Obećanje Očevo", a riječ je o dolasku Duha Svetoga, o krštenju Duhom Svetim. I zaista, kako izvješćuje sv. Luka, pedeset dana poslije Isusova uskrsnuća "svi bijahu zajedno". Duh Sveti je stvaratelj zajedništva. Istom u zajedništvu dobiva se njegova punina. Njegova snaga čini da svi budu "jedno srce i jedna duša". A to bi trebala biti Crkva u cjelini, u pojedinim biskupijama i župnim zajednicama.

Na osobnom planu Duh Sveti je upravljač čovjekova napredovanja na putu uspjeha, u hodu Božjim putem. On prosvjetljuje čovjeka i cijelu Crkvu da uvijek umije sve pravo vrednovati. Hrabri ga i osnažuje se isplati založiti za prave vrednote. "Duh Gospodnji na meni je", rekao je Isus na početku svoga djelovanja. I Duh Sveti za svakoga je čovjeka onaj koji mu pomaže živjeti kao Isus. Od krštenja pa dalje suobličuje čovjeka Isusu. Stoga, govoriti o Duhu Svetome znači priznati njegovo djelovanje u srcu svakoga čovjeka. I jedna od najpodmuklijih napasti Zloga jest dati se zavesti da zaboravimo na prisutnost Duha, a to znači da postanemo žalosni kao da nas je Bog napustio u svijetu koji je zao, protiv kojega 'ratujemo' neravnopravnim sredstvima, jer indiferentizam, egoizam i zaborav Boga izgleda da postaju nadmoćni. To bi bio velik grijeh "protiv Duha Svetoga", jer se time niječe snaga Duha Svetoga, njegova prožimateljska moć. To ne znači prepustiti se naivnom optimizmu kao da će 'Bog sve riješiti' bez nas, jer se traži i naša suradnja. A s druge strane, to znači ne prepustiti se i jalovom pesimizmu, kao da je sve propalo, čemu smo ('ruku na srce') često danas skloni i u vrijeme ove korona-virusne situacije, ekonomske krize te teške i neizvjesne budućnosti. Ne vjerujemo da Bog, po Duhu Svetome, može i sve zlo preokrenuti u dobro.

Duh Tješitelj i Branitelj

Na Posljednjoj večeri Isus, najavljujući svoj odlazak, objavljuje radosnu vijest, to jest dolazak Duha Svetoga: "Žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. No, kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama" (Iv 16, 6-7). I dalje: "Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugog Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha istine." Upravo su ove riječi predstavljale okosnicu života prve Crkve. Duh Sveti stanuje u svakome vjerniku, pa je zato tijelo svakog čovjeka hram Božji, a sva je crkva jedan Božji hram, koji prožima jedan te isti Duh Sveti, koji vjernike upućuje u svu Božju istinu i, što je jako važno, po kojem je u srcima vjernika razlivena ljubav Božja (usp. Rim 5, 5). Ta ljubav tješi, brani od nasrtaja napasti da nas je Bog napustio i daje snage da hrabrije svjedočimo vjeru.

Duha Svetoga uskrsnuli je Krist poslao od Oca, to jest da ostane u svim vjernicima, u cijeloj Crkvi, da ih upućuje u svu istinu o životu, da ih jača da mogu izdržati sve nevolje i svjedočiti Krista i njegovo spasenje. Stoga će u propovijedima i katehezi trebati više učiniti da ljudi, već djeca i mladi, daleko više vjeruju u prisutnost Duha Svetoga, koji vodi, hrabri, jača. Drugim riječima da je Duh Sveti pogonska snaga koja omogućuje sva pozitivna kretanja u svijetu, bez obzira što mi to često ne primjećujemo kada vidimo kako ima toliko zala. Ali to ne smije zakočiti pojedinca i zajednice u njihovu djelovanju, u njihovu osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Svakome Duh Sveti daje neki dar da ga iskoristi za svoje i drugih očovječenje, da stvaraju novi Božji svijet.

"Oduhovljeni" i "oduševljeni"

Makar nas je 'korona' prilično 'pokosila' i svijet se, još i prije nje, počeo u nekim pitanjima i ponašanjima čudno mijenjati, a mnogi kršćani često su izgledali kao 'žalosne sove', živeći neko 'svoje kršćanstvo', jedini je izlaz u otvaranju snazi Duha Svetoga da možemo radosnije živjeti i ljubiti jedni druge. "Oduhovljeni" smo i "oduševljeni" jer smo ispunjeni Duhom Isusa Krista. Njegova nas vatra i svjetlo pokreću i nose i onda kada bi nam se moglo učiniti da su zlo i smrt jači od ljubavi i života.

Upravo nam Duh daje snage i slobode kada treba neustrašivo pokazati i svjedočiti da su na prvome mjestu život i ljubav. To treba najprije u našim selima u kojima se, nažalost, 'život' pomalo gasi. 'Nema nas', najčešće kažemo. Jer djece je sve manje, a u nekim većim zaseocima nijednoga. Zar je nestalo 'volje za život? Zar smo se toliko 'predali'?

Ako se prisjetimo događaja o silasku Duha Svetoga nad apostole (50 dana poslije Uskrsa) onda ćemo čuti kao da su se pokazali "ognjeni jezici" i čuo šum "silnoga vjetra". 'Vatra' je u tom događaju značila da su Isusovim uskrsnućem započela nova vremena te da je snagom Božjega Duha aktivirana i potpuna preobrazba svijeta. Vatra Božjega Duha sažiže i pročišćava 'staro' i dotrajalo (gdje je vjera pretvorena u prazne običaje) te nastaje novi svijet. Na prve Duhove rodila se Crkva, zajednica vjernika, koja je započela svoju povijest prenošenja Radosne vijesti kroz sve narode. 'Oganj' i 'olujni vjetar' daju naslutiti da Snaga Božjega Duha i sažiže i daje život, i žari i osvježava, i svijetli i nosi u nepoznato, i spaja u jedno.

Isus je rekao da Duh "puše gdje hoće". U župnim zajednicama gdje je sve uhodano ('Pleti kotac kao otac') i gdje se ustaljenost ('kako je uvijek bilo') proglašava jedinim sigurnim zakonom, tu nema mjesta Duhu Svetomu, tu onda nema ni oduševljenja, već se događa sve veće osipanje vjernika. Potrebna je daleko veća poučljivost Duhu, kako bi se postigao smisao za "novo". Uz cijenu da nas tko i krivo shvati, upozoravamo na veliku Pavlovu riječ da "služimo u novosti života, a ne u stareži slova" (Rim 7, 6 i 6, 4). Eto poziva i svećenicima da premisle svoj način govora (propovijedanja), traženja novih putova približavanja ljudima u ovom 'novom normalnom' vremenu, a vjernicima da se ne opiru novim načinima, ostajući pri sitničavom tumačenju vjere, te na besplodnim običajima koji više 'ne drže vodu'. Naprotiv, promišljanje u otvorenosti Duhu Svetome o 'novom licu župne zajednice', i to zajednički, bez ikakvih izdvajanja i umišljenosti, jedini je put kojim treba krenuti. U protivnom, župne zajednice kao i naš kršćanski život završit će u nekom 'životarenju' u kojemu nema radosti i snage za suočavanje za izazovima novih vremena.

Drugačije shvaćanje berme i uključenosti župne zajednice

Naime, ako nema otvorenosti zajednice novosti djelovanja Duha Svetoga i sakrament Potvrde za mnoge naše mlade postat će obred, zapravo 'oproštaj' sa župnom zajednicom u kojoj vide da nemaju što 'očekivati', da se ne mogu u 'nešto' uključiti, jer je sve uhodano, isto, često otužno i dosadno, bez osnovnog zajedništva i mogućnosti oslonca na druge jednih na druge. Dakako, i sama priprava na Krizmu (bermu) trebat će biti u mnogočemu drugačija, makar to nije lako, s ciljem da oni koji će biti osnaženi Duhom Svetim budu jednoga dana hrabri svjedoci vjere i graditelji novih oblika života župne zajednice. Njima treba posvjedočiti kako je nešto najljepše predati se Božjemu Duhu koji nas želi "okupiti" i koji nam daje da možemo istinski "ljubiti". Dakako, moguće je također prepustiti se i nekom drugom duhu: snazi zla u nama i oko nas, čemu su sve izloženiji ne samo mladi nego i stariji. Osim slobode, istine, povjerenja i ljubavi, postoji i ropstvo, nepovjerenje, mržnja. U nama i oko nas događa se i jedno i drugo; prepuštamo se zlu i htjeli bismo se predati Božjemu Duhu. Ali sreća je što je dio vjernika snagom Duha Svetoga uvjeren da je nošen nadom i vjerom kako je ljubav jača od zla i smrti. Ako to barem donekle shvate mladi u povodu slavlja sakramenta krizme, a pogotovo ako vide da se to ostvaruje u njihovoj župnoj zajednici, sve će biti drugačije. Njima treba sve otvorenije govoriti i pokazati da ne mogu ostati sami, prepušteni onim silama koje nas odvlače od zalaganja za život, za ljubav, za stvaranje drugačijega svijeta, kakva želi stvarati Duh Sveti s kršćanima koji su otvoreni njegovim nadahnućima. I zato bi se u pripremu za Krizmi trebali uključiti i barem neki odrasli župljani da 'pričaju' o tome što ih drži u životu po vjeri, kako je zapravo lijepo vjerovati, biti Isusov učenik i onda kada ga neki i danas (kao nekada) napuštaju.

MOLIMO POJEDINAČNO I ZAJEDNIČKI

Dođi, Duše presveti - sa neba nas posjeti - zrakom svoje milosti.

Dođi Oče ubogih - Djelitelju dara svih - dođi srca svjetlosti.

Tješitelju tako blag - ti nebeski goste drag - pun miline hlade tih.

Umornima odmore - u vrućini lahore - razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog - sjaj u srcu puka svoga - napuni nam dušu svu.

Bez Božanstva tvojega - čovjek je bez ičega - tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj - suha srca zalivaj - vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene - zagrij grudi ledene - ne daj nama putem zlim.

Svim' što vjeru imaju - što se u te ufaju - sedam svojih dara daj.

Daj nam krepost zaslužnu - i smrt lijepu blaženu - daj vjekovit svima raj.

****

Dragi Bože,

u trenucima susreta i šutnje naslućujemo koje nas snage u životu pokreću i vode.

Tada jasnije vidimo koliko su u našim životima moćni strah, nepovjerenje, nehaj, mržnja i smrt ... Jasnije vidimo kako su nam životi sputani i kako nam je povijest često vođena duhom laži, robovanja i uništenja...

Ali mi bismo u tim trenucima željeli još više vjerovati, nadati se i voljeti.

Jer znamo da se smijemo prepustiti Tvome Duhu.

On je u nama svjedok da je istina jača od laži, da je sloboda jača od ropstva,

da su ljubav i život jači od mržnje i smrti.

Hvala Ti, Bože, što se s povjerenjem smijemo prepustiti Tvome Duhu.

****

Dođi, dakle, o dođi,

Ti koji tješiš one koji trpe.

Dođi, Ti koji liječiš rane.

Dođi, jakosti slabih,

potporo onih koji posrću.

Dođi, branitelju poniznih,

pobjedniče oholih.

Dođi oče sirota.

Dođi, nado siromaha.

Dođi zvijezdo mornara i luko brodolomaca.

Dođi, velika slavo svih živih.

Dođi, Duše Sveti, među nas sve.

Dođi i smiluj se meni.

Daj da postanem Tebi sličan.

****