DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (6. lipnja 2021.) OBNOVA UNUTRAŠNJEG ČOVJEKA
Nakon svetkovine Duhova, Presvetoga Trojstva i Tijelova, nastavljaju se tzv. obične nedjelje u godini. Ako bismo htjeli staviti pod jedan jedinstveni misterij Kristov možemo reći: proživljavajmo ih kao Kristovi učenici koji sa svom pomnjom - naročito od nedjelje do nedjelje (danas desete jer smo sa devetom stali prije početka Korizme), slušamo riječ Krista Učitelja da je u život sprovedemo.
I evo, ova nam nedjelja doziva u pamet jednu od temeljnih značajki našega života dok smo na putovanju zemljom: živimo, naime, u dvojakoj mogućnosti. Možemo se spasiti ili promašiti. Po Isusovu upozorenju i molitvi postoji i onaj Zlohotni, ili Vrag (što na staroslavenskom znači Neprijatelj), Sotona, koji je 'zaveo' prve ljude (Adama i Evu), a nastavlja i sa ostalima.
Ali već je nakon Adamova grijeha (pada) naznačen plan pobjede. Kao što je ondje bila žena koja je podlegla napasti Stare zmije (koja simbolizira Sotonu), tako će se u djelu spasenja pojaviti Žena (Marija) čiji će Potomak zmiji satrti glavu, o čemu se danas sluša izvještaj u prvome čitanju. A taj Potomak jest Isus Krist. Njegovim dolaskom i djelovanjem Sotonino je kraljevstvo načeto, štoviše osuđeno na propast, makar se još uvijek 'ne da', želeći pokazati 'svoju snagu'. Kršćani su u napasti, kada vide sve što se u svijetu događa, kao da je Sotona jači. No, to je samo prividna varka. Jer Isus se već na početku svoga djelovanja pokazuje Pobjednikom nad zlom i smrti. On Sotoni 'oplijenjuje kuću', a to znači otima ljude ispod njegove vlasti i započinje oblikovanje nove obitelji onih "koji vrše volju Božju". Tko toga ne priznaje, opire se - što je neoprostivo - Duhu Božjemu (Duhu Svetome), kako se sluša u današnjem Evanđelju.
Dakako, onome koji vrši volju Božju, a na to smo mi pozvani, nije lako. On ne prolazi bolje od Isusa. Nije čudo ako ga optuže kao Isusa "da je izvan sebe". Zbog Isusova djela mnogi su kroz povijest morali trpjeti. A neki će za vjernike i danas reći da su 'nazadni i zaostali'. Međutim, trpljenje je ipak prolazno i u njemu se događa preobražaj. Kako? Stari, izvanjski (Adamov) čovjek raspada se, ali nastaje novi, i to unutrašnji čovjek, koji se obnavlja u Kristu, nastaje novo stvorenje, novi svijet, makar polako i uz nemale muke.
Obnova pojedinca i oblikovanje kršćanske zajednice plodovi su naše vjere. To je trajan proces, u kojem se nadvladava zlo, i koji se ostvaruje snagom Duha Svetoga. I ne mora značiti katastrofu, ako vidimo 'znakove raspadanja' u pojedincu, a to su slabosti, grijeh, trpljenje. Ili u zajednici, a to su otpadi, propast nekih tradicionalnih oblika crkvenosti, kao što su neki običaji ...). Zato nemojmo 'kukati' kako je nekada bilo, misleći na neke običaje, inače i jako lijepe, makar se može postaviti pitanje koliko su bili nošeni 'vjerom'? Netko je lijepo rekao za neka vremena 'kada je vjera često prelazila u zastave', a to znači u neke 'prazne' manifestacije. Zanimljivo je da u nekim mjestima, gdje se po nekom starom običaju vrši na neke blagdane procesija gradom (uz limenu glazbu i narodnu nošnju), dobar dio vjernika nije na Misi, ali dođe na procesiju. I 'ne dao Bog' da u nekim primorskim mjestima ne bude procesije (kao da bi 'svijet propao'). A to što dio tih ljudi ne sudjeluje na Misi, to nije bitno?! I čovjek se pita: u što se pretvorilo to kršćanstvo? Zato je razumljivo da danas nastaju novi oblici (novi pokreti i načini pobožnosti) i što su na djelu 'znakovi obnove'. Bitno je da pojedinci i manje skupine (makar ne i negdašnje mase, 'na papiru') sve dublje žive svoju vjeru. I istinski vjernici sve više postaju Božja obitelj.
Isus je došao da osnuje novu, prisnu obitelj koja čak nadilazi krvne veze, vlastitu obitelj. Nije se 'vezao' samo na svoju obitelj (svoje najbliže), već je pokazao da mu je zadatak širiti to 'srodstvo' na sve ljude. A to je Crkva i svaka crkvena zajednica, bez obzira tko je u njoj i otkuda je. To je novo Božje čovječanstvo, kojemu pripadaju samo oni koji u uzvjeruju u Isusa Krista te su spremni, poput Njega, vršiti djela ljubavi.
****
Na Misi, na početku, redovito se moli
POKAJNIČKI ČIN
Svećenik:
Braćo i sestre, priznajmo svoje grijehe i propuste da mognemo proslaviti sveta otajstva.
Svi:
Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, braćo da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju djelom i propustom: moj grijeh, moj grijeh, moj prevelik grijeh. zato molim blaženu djevicu Mariju, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bog našemu.
Danas možemo pojedinačno, ili zajednički u obitelji, razmišljati-meditirajući i na kraju izgovoriti, na temelju misli iz misnih čitanja, osobito iz Evanđelja, ovaj Pokajnički čin:
"U svijetu i u svom životu trajno se susrećemo sa zlom. Ono nas zbunjuje i izaziva na borbu. U toj borbi moramo trpjeti a ponekad i podliježemo moći grijeha.
U evanđelju prepoznajemo Isusa kao 'Jačega', koji je došao da sveže i pobijedi začetnika svakoga zla, Sotonu. Svoju pobjedu Krist je ostvario svojom spasiteljskom smrću i dokazao svojim uskrsnućem. Tu pobjedu obnavljamo i slavimo svake nedjelje.
Molimo Spasitelja da nam oprosti sve one misli, riječi, djela i propuste u kojima smo podlegli utjecaju Zloga, te da nam dadne snage za daljnju životnu borbu."
ISPOVIJEDAM SE Bogu svemogućemu, i vama braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju djelom i propustom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Zato molim Blaženu Mariju vazda Djevicu, sve anđele i svete, i vas braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu. Amen.
****