DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (8. kolovoza 2021.) PROBLEM MRMLJANJA PROTIV ISUSA i odupiranja poticajima Duha

Današnja nedjelja, u nastavku posljednje dvije, donosi evanđeosku zgodu:

• kako su Židovi mrmljali protiv Isusa koji kaže da je "Kruh života koji je s neba sišao", a znaju čije je i odakle je;
• kako iz zbunjuje Isusov odgovor da nitko ne može doći k njemu ako ga Otac koji ga je poslao ne povuče, te da će ga uskrisiti u posljednji dan.
• kako je on "Kruh živi" koje je s neba sišao. i "tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke."

Zanimljivo je ponašanje nevjernih Židova. Oni ne mogu nikako shvatiti da je Isus 's neba sišao', a znaju njegovo 'porijeklo'. Oni su se praktički sablažnjavali. Jer da je on Božji poslanik, izgledao bi sigurno sasvim drugačije. Pa on je samo čovjek i kao može biti Božji poslanik?

Njima ništa ne znače 'znamenja' koja čini, riječi koje govori, da je to ipak 'nešto više'. Za njih to postaje neka varka, jer sude samo 'po vanjštini'. Nemaju 'oči vjere' i ne mogu prepoznati da se u čovjeku Isusu 'vidi' njegova božanska slava. Drugoga puta nema.

I mrmljanje protiv Isusa postaje jedan način nevjere. Kako nekad, tako i danas. U čemu je problem? U tome što se ne prihvaća Božje djelovanje u procesu vjere. Samo onaj koga Otac povuče, može doći k Isusu. Najprije sam Bog mora prevladati čovjekov otpor, njegovo nepovjerenje, u čovjeku stvoriti uvjete da bi mogao vjerovati.

Zašto mnogi ne vjeruju, zašto ostaju tvrdi? Jer se ne daju 'povući' od Boga, protive se njegovu djelovanju. Ostaju otporni. I nikoga se ne može 'natjerati'. jer vjera je Božji dar, a ne čovjekovo djelo. Sada se postavlja pitanje: kako to da je Bog gotovo 'nemoćan', zašto ne uspijeva 'slomiti' čovjekovu tvrdoću? To će pitati očito postaviti žena za muža ili obratno, roditelji za djecu, za prijatelje, i dr. Odgovor je jedini: jer Bog poštuje čovjekovu slobodu.

Djelovanje Božje, milost Božja, ne isključuje čovjekovu suradnju. Naše je da potičemo, da pokažemo što se s nama dogodilo kada smo se 'otvorili' Bogu, ali nikome se ne može vjera 'nametnuti'. To je naprosto veliki misterij, tajna koja nas neprestano muči. Bog trajno djeluje, čovjeku nudi spasenje, ali jedini uvjet jest čovjekova vjera, koja pretpostavlja temeljito povjerenje u Isusa, zaokret u cjelokupnom misaonom i djelatnom životu. A to nije lako i to se odgađa. Zato na pitanje 'zašto te nema u crkvi' mnogi odgovaraju: pa doći ću ja .....

Apostol Pavao, na jednom mjestu, u svojim poslanicama zaklinje kršćane da ne žaloste Duha Svetoga, Božjega. A to znači: ne odupirati se njegovim poticajima. Ne ponašati se prema njegovim nadahnućima znači vrijeđati svoga velikoga dobročinitelja i jamca vlastite sreće, opirati se, navlačiti 'na svoju', prkositi i omalovažavati. Lakše ćemo to razumjeti ako se netko u obitelji ne želi 'opametiti' i drugačije ponašati, bilo da se radi o nekom od supružnika, bilo o djeci i drugima. Mi često žalostimo jedni druge. A što tek ako se to događa i u odnosu prema Bogu? Ipak, Bog je milosrdan i čeka. Na čovjeku je da se dade 'povući', da se ne protivi Božjem djelovanju. Ako je Bog strpljiv i mi smo pozvani na takvu strpljivost, u nadi da bi jednom moglo 'sinuti Božje sunce boljih dana'.

Prijatelju, ako ovo čitaš, i u ovome se 'pronađeš', misleći da se to i na tebe odnosi, nemoj se obeshrabriti. Bog nije kao čovjek koji od nas znade 'dići ruke', okrenuti se i napustiti nas da ostanemo u svojoj 'samoći' i nevolji. Bog je prijatelj koji je 'uvijek na raspolaganju', njegova su vrata 'uvijek otvorena', on nikoga 'ne otpisuje', već želi s njime podijeliti puninu svoje Ljubavi. Ako ne danas, a onda sutra, bilo kada, kada se 'odlučiš' na Susret. On je tu.