DEVETNAESTA NEDJELJE KROZ GODINU - C ( 7. KOLOVOZA 2022.) Kako čekamo neprestani Kristov dolazak u svoje živote?
Poslušajmo najprije barem jedan izvadak iz Evanđelja po Luki koje se danas čita u crkvama.
"U one vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Ne boj se, malo stado: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac na približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.
Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čine stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi............."
Problem naše uznemirenosti
Razumljivo je da smo uznemireni zbog mnogočega, pogotovo ovih mjeseci kada slušamo samo 'problemske vijesti' o tome što nas čeka na jesen i zimu, a sve na crti velikoga vala inflacije, poskupljenja i mnogo toga drugoga.
Otac nebeski nas razumije, ali nam cijela Biblija govori kada ipak nema mjesta grčevitoj uznemirenosti. On nas neće ostaviti, štoviše on nam daruje 'izobilno', daruje nam svoju ljubav, upućujući nas na Kristov put, i to križni, koji na kraju završava sa pobjedom, uskrsnućem. Zato nije svejedno gdje je čovjekovo srce, odnosno je li samo uj priljubljenosti uz 'materijalno' ili uz 'nešto daleko više', a to je ono što sadrži izraz Kraljevstvo nebesko. Ako se ono živi, ako se živi po Kristovoj riječi, onda se ne treba toliko bojati 'zlogukih proroka'.
Stoga je nužno da konačno postavimo pitanje: koji je naš temeljni stav, za koga smo se opredijelili? Vjerujemo li što Isus danas kaže da će nas 'Gospodin posluživati za stolom' poput sluge. To je Isus rekao: "Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje". Sprema Gozbu Novoga saveza - euharistiju - Gozbu Jaganjčevu. Euharistija je doista preobilni dar života. Ali koliko god nam se Gospodin već daruje u euharistiji, on još i doalzi, njegov je dolazak nepredvidljiv. Isus je proživio svoj 'čas', smrt i uskrsnuće, i sada je kao uskrslik prisutan među svojima po vazmenom otajstvu.
Novost je u posebnome pozivu
Isus upućuje sasvim drugačiji životni poziv: Tražite najprije njegovo kraljevstvo (Očevo)! To molimo trajno u prvom dijelu Očenaša. (Dođi Kraljevstvo tvoje). Pitanje je, dakle, vjere ili nevjere. Nije to pouzdanje u neku bezimenu providnost, koja se može naći i kod onih koji ne vjeruju, nego je posrijedi vjera u Boga kao Oca, koja se konkretizira u traženju kraljevstva. Drugim riječima, učenik se ne svladava radi nekog gotovo prisilnog 'gospodarenja' samim sobom, neto zato jer je njegov život sasvim usmjeren na druge vrednote. Traženje Kraljevstva, Božjega plana spasenja, i to vječnoga, zaokuplja mu sve snage.
Što to u praksi znači? Kraljevstvo je Očev dar zajednici učenika, , pa i malenoj, ugroženoj, izloženoj kao što je 'maleno stado'. Ono počinje ondje gdje učenici stavljaju svoj život u službu drugih, svoja dobra na raspolaganje siromasima. Prema Bibliji, 'dijeliti dobra' jedini je način da se opravda posjedovanja dobara i da mu se dade religiozno značenje. Na kraju, oslobođenje učenika od svagdanje zabrinutosti pouzdano je i totalno otvoreno kraljevstvo po čemu oni praktički postaju raspoloživi da svim snagama grade pravdu.
Čitav kršćanski život, od onih odgovornijih u Crkvi, do posljednjega vjernika jest i mora biti u službi drugih. Zato se skoro, u današnjem evanđelju, skoro riječ po riječ ponavlja blaženstvo za budne sluge. Sreća se ne sastoji u tobožnjem gospodarenju životom, nego u prihvaćanju odgovornosti u službi života koji se daje u izobilju. Budnost u čekanju sastoji se u odgovornoj vjernosti poslanju koje je Gospodin povjerio svakome. I nitko nije siguran da li će ostati vjeran do kraja, svako je podložan kušnji da se ponaša kao 'gospodar' vlastite službe i da služi sebi mjesto drugima. Svatko će morati položiti račun o načinu kako je živio svoju odgovornost prema mjeri vlastite svijesti o onom što je volja Gospodinova.
Budnost i odgovornost
Iz svega rečenoga slijedi da je život Isusovih učenika, vjernika, u budnosti i odgovornosti. Oni su okrenuti budućnosti od koje se očekuje spasenje. zato je uvijek 'u stanju pripravnosti', mogli bismo reći 'u radnom odnosu'. Ali ta budnost nije neka utopija, već ima određeno 'ime i lice', a to je Gospodin Isus. Stoga je vrijeme čekanja u isti mah i vrijeme odgovornosti i vjernosti.
Učenje, koje je Luka sabrao u današnjem evanđelju, bilo je tim više aktualno što je njegova Crkva bila u napasti da u čekanju popusti. Kada se dugo čeka a da se ništa ne događa od onoga što se čeka, prijeti razočaranje i rezignacija. Učenik treba čekati budno i ustrajno. Što se više produžuje čekanje, tim je nužnija ustrajna budnost. zato evanđelist opominje prve kršćanske zajednice da se ne predaju lijenosti i nemaru.
Očito je to danas još veći problem, tim više što je zavladao pogubni individualizam, zatvaranje u sebe i rad samo za 'svoju sreću' u karijeri, imanju i dr. Taj 'crv' nagriza i život današnjih kršćana. Jer kada bi se više oslanjali jedni na druge, kada bi bilo više solidarnosti onda ni najveće nevolje ne bi mogli imati 'zadnju riječ'. Možda ćemo morati priznati da su ljudi u prošlim vremenima, i u najvećem siromaštvu, bili oslonjeniji jedni na druge i kada je daleko manje vladao osjećaj za čovjeka u nevolji. Budemo li na tužaljke drugoga govorili 'to je tvoj problem' nećemo biti graditelji Božjega kraljevstva, a to znači bit će sve manje blagoslova i životne radosti.
Upravo zato dolazimo na misu da u otajstvu doživimo ono što nam je Isus obećao: on je s nama i daje nam snage da ostanemo vjerni te živimo odgovorno, stvarajući oko se 'civilizaciju ljubavi', a to je drugo ime za Božje kraljevstvo. To znači da svatko, u svoj skromnosti svoga života, može doprinositi veliku djelu: dolasku Božjega kraljevstva. Nakon misnoga slavlja kršćani se osjećaju ojačanijima da se znadu lišiti iluzornih dobara kako bi potpuno bilo Bogu na raspolaganju u izgradnji jednog 'novog svijeta', svijeta gdje se na svakom koraku osjeća Božja prisutnost, izražena u opraštanju, pomaganju i širenju Kristove ljubavi, makar i uz najveće žrtve.
"Gospodarov dolazak" - koji označuje Kristov dolazak - ne bi trebalo shvatiti samo kao neki izvanredni događaj, smrt ili kraj svijeta. Taj se povratak zapravo trajno događa - u smislu jedne priče o čovjeku kome je Bog jednoga dana najavio dolazak. Čovjek se čitav dan spremao, čistio kuću, dotjerivao odjeću, držao pripravna birana jela i pića. No dolazili su samo prosjaci moleći za pomoć, a on ih je odbijao s isprikom da čeka 'visoki posjet'. Očito nije ni pomislio da bi Bog mogao doći 'kao prosjak'. Slično se može prevariti i svaki od nas, premda mu je sve ovo poznato. istina, Isus će ponovno doći na kraju vremena i onda ćemo se s njime konačno susresti. No prije toga svakog dana ga susrećemo u braći i sestrama ljudima, posebno potrebnima.... Opomena vrijedi, naravno, i za crkvene zajednice. I ne se mogu više ili manje zavarati, baveći se samo velikim pitanjima svijeta ili nacije, te što svečanijim crkvenim proslavama, a pritom zaboraviti na male probleme 'malih ljudi' i tako 'prespavati' Isusov dolazak.