Došašće u znaku nade i Božjega milosrđa

Piše: prof. dr. Milan Šimunović

1. Nada na izmaku?

Moram primati da me zamislio razgovor koji sam slučajno morao slušati, kada sam pred više godina bio na fizikalnoj terapiji. Iza zastora je bila jedna gospođa i u vrijeme svoje terapije razgovarala sa medicinskom sestrom o današnjoj situaciji. "Sestro moja, kaže ona, kako naprijed? Sve je u uzdrmano! Pa vidite što se događa u nas i u svijetu. Moja djeca (a shvatio sam da su već odrasla)  izgubila su volju za sve, jer nema više smisla boriti se i ničemu nadati. Kuda ovo sve ide?" Tako gospođa. Zaključio sam da je očito mislila na razna događanja u nas i u svijetu, na nezaposlenost djece, na tešku budućnost, i dr.

Pitam se što bi tek rekla  za ovu godinu, obilježenu 'napadom korona-virusa' koji je unio strašnu pomutnju, gotovo blokadu normalnoga života? Mnogi su ljudi 'izvan sebe', bilo što se tiče straha da ne obole, bilo kako će preživjeti. Upravo je neizvjesnost najveća muka. Nikad ne znaš što te čeka, a nameće ti se ono 'najgore'. Prisjećam se pritom još jednog događaja pred desetak godina kada mi je jedna gospođa (kraj Rijeke) u vrijeme 'blagoslova obitelji', na pitanje kako ona gleda na razvoj sve teže situacije, odgovorila: "Velečasni, a što da vam kažem, nešto je u zraku." Zanimljivo i istinito. A mnogi će danas reći da je na djelu sve veći strah.

Naime, ako promatramo sve što se dogada nije se čuditi da najveći dio ljudi, svatko na svoj način pomalo 'gubi tlo pod nogama', a mnogi i samu vjeru, pitajući se gdje je tu Bog? Mi u Došašću slavimo Božji dolazak i iščekujemo Isusovo potpuno očitovanje 'na kraju vremena', ali nas muči kruta svakidašnjica. I zaključio sam da je raniji papa Benedikt XVI. (sada u miru) oštroumno na neki način 'pročitao' razmišljanje mnogih današnjih vjernika, kada je rekao: "Koliki su vjernici kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas!" Jer današnjem čovjeku fali osnovne nade i poleta, te u želji da u svemu bude zaštićen straši se budućnosti.

Poštovani čitatelju! Provjerite događa li vam se ovo što je svojevremeno napisao raniji milanski nadbiskup i kardinal Dionigi Tettamanzi: "Najteža stvar danas je, čini se, upravo "vjerovati u Boga". S jedne se strane, naime, osjećamo upućenima Bogu i njegovu misteriju: u nama postoji žeđ za Bogom koja se svakoga dana oblikuje u molitvama koje poluglasno šapćemo, u zazivima ili čak protestima pred patnjom i nepravdom. S druge strane živimo "kao da Bog ne postoji". Njegovu opstojnost izričito ne negiramo, no njegovo postojanje uopće ne utječe na naš život upravo onda kada nam se čini da se to protivi našoj vladajućoj volji za samostalnošću. Na neki smo način upućeni na Boga, no mučimo se oko promišljanja i izricanja Božje stvarnosti. Zbog toga preferiramo šutjeti o njoj te na kraju uklanjamo Boga na margine našega života, ako ga upravo već i ne isključujemo." Tko bi slučajno mogao, preporučio bih mu da pokuša doći do ove knjige u knjižari Kršćanske sadašnjosti (u Zagrebu ili Rijeci, a može i naručiti), a naslov je: "Ovo je naša vjera. Tumačenje Creda", KS, Zagreb, 2009., str. 30.

2. Ima li izlaza?

Ima, jedino u vjeri i nadi, u sposobnosti gledanja u drugačiju budućnost kao moguću, koju Bog pripravlja za svakog čovjeka dobre volje, uz uvjet da ovaj bude spreman osloniti se na njega, u svijesti da je svatko od nas važan, da je u svakome Bog pohranio velike mogućnosti, te da od svakoga Bog nešto očekuje. Potrebno je dopustiti da u nama sazrijeva hrabrost i ufanje u takve perspektive. Nije ovdje mjesto za velika razglabanja, osobito i o našoj krivnji za neka događanja, ali sjetimo se da naša 'draga Europa' nije htjela da se u njen Ustav stavi riječ 'Bog' te da je, ne samo da može bez njega, postalo moderno biti i protiv njega i Crkve, obezvrjeđujući nacionalni i kršćanski identitet, čime se razara njeno kršćansko tkivo. Nama 'malenim ljudima' je 'skriveno' da shvatimo zašto se sve ovo događa, koji su sve 'anonimni igrači' na djelu, tko svjesno stvara 'Novi svjetski poredak', svakako bez Boga i kršćanstva, i sl. Toliko smo se osilili, dok se u isto vrijeme vjeru pretvorilo u folklor, umjesto da bude snaga za osmišljenje života i probijanje kroz nemoguće muke i nevolje. I sada imamo naznake kaosa.

I kršćanin je čovjek kao i svaki drugi koji se plaši i pita kako će sve to završiti. Nije to neki grijeh, makar ponekad u panici na krizu gledali kao na neku katastrofu, u napasti da zaključimo kako je blizu 'smak svijeta' i Božjega suda. Medutim, kao kršćani pozvani smo i u ovo vrijeme prihvatiti adventski glas o pozivu proroka na 'kliktanje' od radosti, jer evo "Bog naš dołazi". Pritom imamo jake razloge za to radovanje, jer nam je jasno da je Bog u Isusu Kristu došao pred 2000 godina i da trajno dolazi. Propatio je naš život, sve do smrti, ali je pobijedio, uskrsnuo je i to nama osigurao. Ali zato je vrijeme da više mislimo na njega, da se na njega oslonimo, prihvaćajući u toj vjeri i životne križeve.

Zar se i sam Isus nije rodio u 'vrijeme kaosa' i započeo navještaj Božjega kraljevstva? Zato u ovim adventskim i božićnim danima kršćane, osim Isusa, može najviše podržati u vjeri upravo primjer onih koji su zasjali u svom punom sjaju. To je, u prvome redu, Isusova majka Marija, izložena tolikim sumnjama i križevima, ali je prozvana blaženom što je povjerovala Božjem glasniku. To je prvi uvjet da i mi, današnji kršćani budemo blaženi, poput naših hrvatskih blaženika bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića i tolikih velikana, pa makar trebalo podnijeti i razna svakodnevna 'mučeništva', u koja spadaju i zlokobna predvidanja teške budućnosti.

Slijedom rečenoga 'biti ili ne biti' našega postojanja, osobito kada nas zahvati životna apatija i strah uslijed zabrinjavajućih dogadanja, kada u našoj kombinatorici ne znamo kako izići 'na kraj' s našim životom, sastoji se u prihvaćanju jedinog rješenja koje donosi smirenje i radost, a to je prepustiti sve, osobito sebe, Bogu. Zar ne shvaćamo da se svijet ne može uzdati isključivo samo u 'svoje računice', u protivnom ide putem koji nikud ne vodi. Ljudi se mogu igrati i 'nadmetanja', osuđivanja jedni drugih, ali Božja je zadnja i on znade pisati 'i po krivim crtama'.

3. Drugačije i uspješnije uzdajući se u Božje milosrđe

Pravo kršćanstvo nikad ne može biti pesimistično. Jer nema ničega Ijepšeg i radosnijega da i ovih dana dopustimo da nas, poput Marije, evanđelje 'iznenadi'. Kako je lijepo živjeti od susreta s Kristom, njega dublje upoznati i priopćavati drugima prijateljstvo s njime. Ako prenesemo više radosti i nade Ijudima koje susrećemo, slavljenje Adventa i Božića neće biti tek neki puki običaj.

U našem svijetu u kojem se sve uskomešalo kao 'melem na ranu' još uvijek odzvanja poziv pape Franje da se više pouzdamo u Božju dobrotu i milosrđe, što predstavlja živo srce evanđelja. On se ne umara da nam prašta, da nas zagrli. On svoju svemoć najviše pokazuje praštanjem i milosrđem. Uvjet za to jest da odgovorimo na to milosrđe, a to znači da ga i mi širimo na odnose u našim obiteljima i sa svim Ijudima. Tako ćemo 'pustinje života', pa i u našim kućama i župnoj zajednici pretvarati u prave 'oaze milosrđa i radosti'. Tada ćemo bolje shvatiti da naš život nije promašaj već pothvat koji završava u zagrljaju s milosrdnim Bogom, što se već sada događa u svetim sakramentima (ispovijedi, euharistije, i dr.) koji predstavljaju 'Božji poljubac' ispaćenom čovjeku.

Svaki od nas poput Marije pozvan je milosrdnom Bogu reći svoj 'da', kako bi "Riječ tijelom postala", u nama se 'utjelovila' među nama se 'nastanila'. Božji Ijudi ne dopuštaju da ih vode negativne računice, već vizije koje imaju smisleni i pozitivan sadržaj, makar je njihovo ostvarenje često mučno i sporo. Upravo božićno vrijeme otvara čovjeku vječnu perspektivu, bez koje čovjek naprosto ne može živjeti.

Vraćajući se 'onoj gospođi' (u blagoslovu obitelji) da je 'nešto u zraku', u posljednje vrijeme kakve li podudarnosti te gospođe sa riječima "Iz homilije o Evanđeljima" svetoga Grgura Velikoga, pape iz davnih vremena, koji je na blagdan svetih Mihaela, Gabrijela i Rafaela (29. rujna) napisao jedan tekst, a u kojem (u Časoslovu, koji molimo mi svećenici, redovnici i redovnice, te pripravnici na te pozive) kaže: "Mariji je pak poslan Gabrijel, što znači "Snaga Božja". On je naime došao navijestiti onoga koji se udostojao pokazati poniznima, da bi dokončao sile u zraku. Trebala je dakle da ga navijesti Božja snaga, jer je imao doći Gospodin snaga i moćni u boju." Očito ta gospođa nije čitala napis sv. Grgura Velikoga, pape, ali je živo osjećala da postoje 'neke sile'. A mi, hvala Bogu znamo, daje došao Netko, sam Sin Božji, Isus, da dokonča njihovu moć. Eto razloga za veliku nadu i radost u Došašću.

Preporuka:

U vrijeme Došašća se pjeva ili moli ova pjesma, odnosno Himan. Pokušajte ga, pojedinačno ili zajednički u obitelji, meditativno izgovoriti odnosno izmoliti. Upravo ovaj himan naglašava da je naš Bog, dirnut milosrđem i Ijubavlju postao lijek bolesnicima svake vrste, te 'oružao' svoj puk milošću, kako bi se odupro sotoninim prijevarama:

NEBESA STVORČE ZVJEZDANIH 

svog puka vječna svjetlosti, 

O Spasitelju Ijudi svih: 

usliši naše molitve.

Kad imo svijet je propasti

Od prijevara sotoninih 

Ti sam si dirnut Ijubavlju

Lijek posto bolesnicima.

Da grijeh nam opći okaješ

Izišo na križ gorki si 

Iz Djevičina svetišta

Ko bijelo janje žrtveno.

Pred tvojom moći preslavnom

Pred samim tvojim imenom 

I Nebo ko i Podzemlje

Od straha dršćuć klanja se.

Čuj molbu našu, Gospode,

Ti Suče suda strašnoga:

Dušmani Ijuti nasrću

Oružaj puk svoj milošću.

Gospodstvo, slava, hvala čast

Sa Ocem, Sinom višnjemu

I s njima Duhu Svetomu

Nek bude u sve vjekove. Amen.