DRUGA KORIZMENA NEDJELJA - Godina C (13. ožujka 2022.)

Pročitajmo najprije današnji evanđeoski tekst, koji je zapisao evanđelist Luka.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice; jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" I upravo kad se se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli."

R a z m i š l j a n j a

Danas vas pozivamo na nešto duža promišljanja na 'temu' teksta iz Evanđelja

Najprije recimo kako je apostolima bilo teško prihvatiti činjenicu muke koju je za sebe Krist navijestio. Zato ih je on odlučio ojačati svojim preobraženjem, svojom budućom slavom, obećanjem da bi i oni mogli biti tako proslavljeni. Očituje se pravim Sinom Božjim. Preko muke dolazi se do pobjede.

1. Božja obećanja i čovjekova nadanja

Obećanje je samo po sebi znak povjerenja i predanja. Ono budu niz osjećaja i međusobnih strujanja. Zadire u srce. On budi osjećaj sigurnosti i nadu. Kada Bog nešto obećaje, onda on to zasigurno i jamči i već počinje ostvarivati. On svojih obećanja ne opoziva. Samo čovjek može zakočiti ili usporiti ostvarenje Božjih obećanja. Vjera se zasniva uvelike upravo na Božjim jamstvima i obećanjima. Ono najvažnije za nas osobno što očekujemo od Boga počiva na njegovim obećanjima danima nama u Isusu Kristu. Ta su Božja i Isusova obećanja sadržana u novozavjetnim knjigama.

Najosnovnije u tim obećanjima jest život u zajednici s Bogom, život koji se ne gasi sa smrću. Isus nam je obećao svoju djelatnu i spasiteljsku prisutnost. On ostaje s nama i u sakramentu i u svojoj neposrednoj djelatnosti unutar naše nutrine, on svojom milošću potiče i snaži sva naša nastojanja da ga slijedimo. On je prisutan i u svojoj riječi, u riječima evanđelja koje ostaju zauvijek. Objava Isusa Krista putokaz je i snaga koja nas vodi putem u život. Vjernici su toliko vjernici koliko gaje ufanje u ostvarenje Kraljevstva nebeskoga ovdje na zemlji. U tolikoj smo mjeri Isusovi učenici koliko se uzdamo u Boga Oca. Bilo bi uputno konkretno pretresti vlastiti život i vidjeti koliko živim od onoga čemu se od Boga nadamo, a koliko od onoga što posjedujemo ili što mislimo još posjedovati na razini materijalnosti i zemnih dobara. Bog je istinsko i pravo bogatstvo svakog vjernika. Živjeti u Božjem svijetu znači živjeti u nadanju i povjerenju od Boga danim nam obećanjima.

Vjernik će se na svom životnom putovanju pozivati na ostvarenja što ih je Bog ostvario u prošlosti pa i u prošlosti vlastitoga prošlog življenja. On će se spominjati velikih likova prošlosti koji su živjeli od Božjih obećanja i nisu se smeli. Takvi su od davnine Abraham, David, proroci, apostoli, osobito je u tom pogledu izrazit apostol Pavao.

2. Časovi radosti na putu prema vječnosti

Kršćanin će na svom vjerničkom hodu nailaziti na časove izrazite kršćanske radosti. Te će radosti provirati ponajprije iz unutarnjega mira i zadovoljstva u svijesti da nam je Bog Otac. Sav će svijet u nekim časovima biti naš dom, svi ljudi prijatelji i braća, sve će zvijezde titrati radošću, a nebesa kazivati sjaj lica Božjega. To su pomalo pjesnički doživljaji, intuicije, neko zrenje .... Sve će to kršćanina ponijeti toliko snažno da ga neće moći omesti ni oni teži časovi na koje će neminovno naići u svom življenju.

Uspon prema Golgoti ima svojih radosnih postaja. Na njima se čovjekova snaga osvježuje. Isus je nešto takva upriličio svojim učenicima u više navrata, evo na na Brdu preobraženja. Nije, naime, kršćansko putovanje samo mukotrpno i pokorničko. Ono je istodobno i teško i ugodno. Patit će tragično samo onaj tko bi želio vjerovati u vječnost a uzdati se grabežljivo u zemaljsku sreću. Treba uspostaviti istinsku ljestvicu vrednota. A to znači koristiti se zemaljskim dobrima kao sredstvima koja su nam neophodna da bismo uopće mogli kretati prema vječnosti. Ona će nam pružati radost i užitak tek kad ih budemo znali rabiti kao sredstvo za postizanje vječnih dobara. Na taj se način posvećuju materijalna dobra i materijalne brige. Varao bi se kršćanin koji bi mislio da je obavezan samo na što težu i ozbiljniju pokoru, na mrtvenje i odricanje. Mada je to neophodno, ipak to nije ni svrha ni cilj čovjekova života. Jer moglo bi se dogoditi da takvom kršćaninu sve dodija ili pak da sve to shvati i 'obavi' samo formalno. A to bi bilo pogubno. Još bi pogubnije bilo kada bi mislio da je tako vrjedniji od drugih, što bi ga to potkrepljivalo u njegovoj duhovnoj oholosti i sebeljublju. Bog je jedini koji spasava sve koji teže prema novom obraćenom životu, a to vodi k radosti. Na nama je da se uspijemo dovinuti do bezazlenosti i pouzdanja što je svojstveno djeci pa onda i Božjoj djeci. Djetinja radost u Bogu, najjača je snaga istinskog kršćanskog življenja i svjedočenja evanđelja, poruke i radosti.

3. Iskustvo slave

Iskustvo slave jest svojevrsno iskustvo svakoga zdravoga življenja. Da bismo to bolje shvatili trebamo se prisjetiti što to znači riječ 'slava'. Slava je odsjev nutarnje vrijednosti na van. Čovjek izražava svoje misli, svoja intimna nutarnja saznanja i iskustva, svoje planove, svoje duhovno i intelektualno stvaralaštvo. Slava se čovjekova objavljuje po njegovim djelima. Posebne je vrsti radosti što izbija iz osjeća vlastitoga stvaralaštva i vlastite umješnosti. na to imaju svi ljudi neotuđivo pravo. Time oni stječu ime i svoj društveni identitet.

Iskustvo slave za kršćanina bit će i ono vjerničko. Ono se sastoji u življenju evanđelja. To življenje provire u radost onda kada ono postaje svjedočko, izazovno za druge, primjerno i poticajno. Kršćanski osjećaj slave izbijat će iz patnje koju smo izdržali ili podnijeli snagom koju smo našli u Kristu ili vlastitoj sličnosti s njime. Radovati se u patnjama znači slaviti Boga poradi njega samoga, bez obzira kakva nam je svakodnevna ovozemna korist od takvoga življenja.

Slava se očituje u spoznaji Božjih istina. Najveća je kršćaninova slava u ižarivanju Kristova blaga u svakodnevnom življenju. Lice ozareno Božjim suncem, poput Kristova u preobraženju, zračit će Boga pred drugim ljudima. Oni će gledati naša dobra djela i slaviti našega nebeskoga Oca. Sve ovozemne slave koje dolaze od ljudi nisu usporedive sa slavom koja nam dolazi iz dubokoga unutarnjeg življenja u prijateljstvu s Bogom. Kršćanin neće otklanjati ovozemna priznanja, ako su ona zaslužena, potkrijepljena ljubavlju i iskrena. Ona će mu biti poticajem za daljnje napore i daljnji rast, ali uvijek će ih prihvaćati s dubokom sviješću "Ne nama Gospodine nego imenu svojemu slavu daj".

Jer mi smo po sebi toliko maleni i bijedni da bismo se mogli dičiti samim sobom. Sve što imamo dolazi nam od Boga. A to nije neko naše poniženje. Prihvatiti Božje darove i uresiti se njima Bogu na slavu, dobro je sve dotle dok su to zrcala o koja se ogleda slava Božja, kad bi netko mislio da mu je Bog podario slavu njega samoga radi, varao bi se. No, tu ne treba neke mudrosti da se razotkrije ili raskrinka častoljublje i slavoljublje. Istinska čovjekova slava strujat će iz nutrine iskrena, plemenita, radosna i vesela srca.

Otvorimo svoje srce Gospodinu da ga napuni svojom ljubavlju i dobrotom. Ono će tada zračiti Boga i oglašavati njegovu slavu. Naša konačna slave tek nadolazi. Tome se nadamo, u to vjerujemo, za to snosimo lakše i vedrije i terete života, ali i sve patnje jer znamo da se one ne mogu usporediti sa slavom koju je Bog pripremio onima koji ga ljube. Slava naša izrasta iz doline suza, s križa i u patnjama. Upravo onako kako je izrastala iz onoga patničkoga života našega gospodina Isusa Krista.

Zaključne misli

Učenicima je na gori Taboru bio potreban doživljaj Isusova preobraženja da lakše podnesu sve što je čekalo Isusa i njih.

I nama su potrebni slični doživljaji što daju osjetiti da smo sigurni u vjeri, da volimo Boga i ljude a oni nam ljubav uzvraćaju.

Nedjeljna sveta misa mogla bi biti 'taborska točka' u tjednom ritmu našega kršćanskog života. Naravno, ne možemo iznuditi unutrašnji doživljaje, ali zajednica bi morala učiniti sve da nedjeljni sastanak Crkve bude što ljepši i radosniji.

Susret s Gospodinom u sakramentu, riječi i zajednici pomaže nam da lakše podnosimo 'sivu' svakidašnjicu te noseći križ ostvarujemo svoj 'Izlazak' (prolaz kroz muku i smrt) do konačnog preobraženja.

PREKRATKI KRIŽ

Neka stara legenda pripovijeda o ljudima koji su nosili svoje križeve. Mučili su se svojim teškim teretom. No, jednome je od njih križ bio predugačak pa je otpilio jedan komad.

Nakon dugog hodočašća svi su došli do ponora. S druge strane bila je zemlja što je obećavala vječnu radost i Božju blizinu - a nigdje mosta!

Posije kratkoga oklijevanja svi su postavili svoje križeve preko ponora i prešli po njima na drugu stranu.

Jedino onaj koji je svoj križ skratio da mu bude lakše, ostao je očajan jer je njegov križ bio prekratak.