DUHOVI - NEDJELJA PEDESETNICE (5. lipnja 2022.) Bez snage Duha Svetoga nije moguće izdržati u ovom nemirnom i silom interesa podijeljenom svijetu
Uvodno
Od Uskrsa je prošlo sedam tjedana (pedeset dana) i zato se ova nedjelja zove Pedesetnica ili Duhov dan, Duhovi. Dovršivši vazmeno otajstvo, to jest prešavši kroz muku i smrt, Uskrsli Krist ispunjava svoje obećanje: šalje svojega Duha da ostane s nama zauvijek. Zato je svetkovina Duhova jedan od najvećih blagdana u liturgijskoj godini (Nakon Uskrsa i Božića).
Čovjek i zajednice pred novim problemima
Tijekom povijesti, svaka se generacija na svoj način, kao i mi danas pita: gdje je Duh Sveti, Duh Božji? Zar nas je napustio? Jer biti čovjek znači biti izloženi vanjskim i unutrašnjim silama, od kojih su mnoge jače on nas, a neke nas opasno ugrožavaju i dovode u pitanje. Sve više se uvjeravamo da je čovjek biće problema: uspješan život znači život u kojem se nailazeći probleme, jedan za drugim, koliko-toliko rješavaju, a neuspješan gdje oni ostaju tvrdi, prkosni, neumoljivi .... Zar je potrebno nabrajati koji nas sve problemi danas slijeću, sve dotle da se pitamo koja nam je budućnost, na osobnom, obiteljskom, nacionalnom, europskom i svjetskom planu. Kao da se 'brod' brod života i svijeta u cjelini toliko 'zaljuljao' da naprosto 'gubimo kompas'. I 'zajednički nazivnik' svega je neizvjesnost koja je uzrok svih mogućih problema.
I Kristova zajednica od početka našla se u velikoj stisci
Od svojih početak Kristova zajednica često se našla 'na muci'. I njegova mala grupa je to jako osjetila već u dane njegove muke i smrti, čak do navečer dana njegova uskrsnuća. On je za njih u grobu, premda praktički već nije. Ukazuje se svojim učenicima. Međutim i poslije, usred protivnoga ambijenta, pritiska židovskoga svijeta, njihova je instiktivna reakcija bila 'strah' što će od njih biti.
Svaki čovjek, obitelj i skupina nađu se u takvoj situaciji kao da 'nema izlaza', na obzorju života se gubi perspektiva.
I najednom ....
Isusovi učenici 'nisu se dali', nisu se 'raspali', bez obzira na razne misli i probleme. Vezujuća 'sila' bilo je Isusovo 'ime' i spomen na njegovo obećanje da će im poslati svoga Duha koji će ih poučavati u svemu, utvrđivati. No, uvijek je prijetila mogućnost 'raspada'.
I ako se grupa održala nije to njena zasluga, već spasiteljska akcija Drugoga, rekli bismo neke 'više Sile'. U iznenadnom susretu s Isusom već na dan njegova uskrsnuća, one sumorne večeri, kao da je 'puhnuo' u njih svjež vjetar, razbjegla se magla s gustim oblacima. I njima je granulo svjetlo. Čuvši od Isusa "primite Duha Svetoga" izvukla ih je iz mrkle tuge i beznađa, prostrujila je radost.
Ali sve još nije gotovo
Strah, kao trajni ljudski pratilac, ipak ostaje. Isusovi učenici su dobro zatvarali vrata da ne bi i oni bili 'uhvaćeni' i završili kao Isus. To što ih je 'spašavalo' jest da su bili zajedno, i to s Marijom (Isusovom majkom), okupljeni, molili i nadali se još očitijem zahvatu 'odozgor' kako bi mogli izići van, jasno i otvoreno progovoriti ljudima (Židovima) da je onaj Isus uskrsnuo, da nastaje novo vrijeme.
U tim dilemama i tjeskobama i nekim čudnim nadanjima pedeset dana poslije Uskrsa događa se da su bili zahvaćeni neki 'iznenadnim šumom' i nekim 'ognjenim jezicima'. Neki duh je ispunio svu kuću (dvoranu gdje su nedavno bili s Isusom na Posljednjoj večeri. Strah postoji, ali on ne prevladava. Oni izlaze u svakidašnja događanja. Osjećaju se kao preporođeni i spremni da nastave Isusov pothvat. Time prihvaćaju da Duh Božji, koji se izrazio u Isusovim riječima, postupcima, sudbini, postane i njihovo počelo, njihova linija i njihova snaga. Oni su sada očevidna zajednica Kristova, jer Kristov stil života i naučavanja postanje i njihov. Jer ojačala ih je snaga Duha Božjega, Duha Svetoga.
Poslanje iz vjere jedina perspektiva
Na Dan Duhova je bio rođendan Crkve, počela se stvarati Isusova zajednice sve više i više jer su mnogi prihvaćali Isusa i za njega svjedočili. A što se danas događa? Gubi se svijest o zajedničkom poslanju, o svjedočenju. Crkvena slavlja koja bi trebala služiti 'zbijanju redova' za poslanje iz vjere, postaju često formalnost, obred koji gubi smisao. Jer nema istinske otvorenosti Duhu Svetome, Duhu poslanja za pojedinca i zajednicu. A to znači 'hvatanje u koštac' sa svim životnim izazovima i problemima, ali ne sami, već kao Crkva, skup-skupština osvjedočenih Kristovih učenika. Problem je u tome što zaboravljamo da Bog računa na nas, da nam daje svoga Duha da svijet 'pobožanstvenimo'. Jer na dan Duhova postalo je jasno i vidljivo da Duh Kristov neće i ne smije nestati iz ljudskog roda. Ta Kristova zajednica, koja vjeruje da u sebi ima istoga Duha Božjega kojim je bio ispunjen Isus iz Nazareta, ne može a da se ne osjeti poslanom. Tek jer sada Isusovim učenicima postalo jasno što im je i prije, a posebice po uskrsnuću, Isus rekao da "idu po svemu svijet i naviještaju Evanđelje", da nastupa Kraljevstvo Božje. Ta zato su dobili i 'darove' Duha Svetoga, to jest da služe Kristu, njegovom programu.
Slavlje svetkovine Duha Svetoga, Duhova, poziva svakoga kršćanina na poslanje, na služenje. I velika je šteta što je slavlje sakramenta Krizme, primanje Duha Svetoga u punih 'sedam darova', umjesto da postane jasna odluka za stvaranje svijeta po 'Isusovoj mjeri', potalo za mnoge zapravo 'razilaženje'. Svatko odlazi 'svojim putem', praktički se odvaja od zajednice, štoviše zaboravlja na zadatak koji je primljen, i to ne samo osobno već zajednički, u Crkvi, u konkretnoj župnoj zajednici.
Vjera ne isključuje probleme
Vrijeme je puno nevolja. A ipak - nikad Krist nije snažnije koračao kroz vrijeme, nikad njegov dolazak nije bio jasniji, njegova blizina osjetnija, nikad njegova služba nije bila ljepša nego upravo sada. Zato mu se molimo usred životnih oluja: Duše Božji, Duše Sveti, ti možeš rasvijetliti tamu. Samo Ti!
I na kraju: 'Šarm' naše Crkve
O darovima Duha Svetoga: Mudrost, Razum, Savjet, Jakost, Znanje, Pobožnost, Strah Božji
Duh Sveti daje svoje darove ili 'karizme'. Uz navedene darove već u Prvoj crkvi spominju se i posebni darovi, kao na primjer: 'govorenje jezicima', proroštva, čudesa, i td. Valja ipak pritom naglasiti da je temeljni Božji dar 'milost' koja je dana po Isusu Kristu. Ona nas osposobljava za djela ljubavi da bi se konačno rascvala u život vječni.
Riječ 'karizma' izvedena je od 'charis' (grčki to znači milost). U francuskom jeziku se od toga razvila riječ 'šarm' (charme) - dražest, ljupkost, privlačnost. Mogli bismo reći da bi, na neki način, Crkva, zahvaljujući karizmama, morala postati 'šarmantna', privlačna, simpatična. Naravno, ideal nije površno 'šarmiranje' nego unutrašnji život u kojemu se svi Božji darovi pojedinaca slijevaju u službu zajednice da budu na korist svima. Postavlja se pitanje onima koji misle da imaju neki posebni 'dar' (čak i 'liječenja', 'padanja' u Dugu, polaganjem ruku'): smjeraju li takvi čini, takva pobožnost istinskom rastu u vjeri, a osobito izgradnji zajednice, u konkretnoj župnoj zajednici, ili naprotiv nekim podjelama, izdvajanjima, određenom 'fanatizmu', tim više ako se takvi smatraju da su samo oni 'idealni' naspram onih koji nemaju 'te sreće', ne vide kako treba biti 'pobožan' kao oni?.