DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (12. rujna 2021.) Preokret u Isusovu naviještanju 'na sredini puta'
Pratimo li malo bolje i dublje Isusa na njegovu putu obznanjivanja Božje osloboditeljske ali radosne vijesti možemo primijetiti da negdje 'na sredini puta' nastaje preokret. Umjesto govora masama on se okreće svojim učenicima. Naime, mase su ga više htjele slušati, i bile sklone takvom doživljavanju, kao političkog Mesije, kao osloboditelja od rimskoga jarma, kao izliječitelja od zemaljskih nevolja, kao nahranitelja zemaljskim kruhom.
On se najednom okreće užem krugu učenika i prvo o čemu im je počeo govoriti jest "križ". Dakako, to je na njih djelovalo prilično šokantno, jer nešto takvoga nisu očekivali.
Ipak je prihvaćanje križa - znak pripadnosti Kristu
I jednoga dana postavlja im jako teško pitanje "Tko sam ja za vas?" Trebalo se opredijeliti. Srećom, apostol Petar 'spašava situaciju' i u ime sviju daje točan odgovor: Krist-Pomazanik.
Isus koristi tu priliku i počinje im govoriti nekim 'drugim i zahtjevnijim rječnikom'. Stavlja ih pred kušnju, najavljujući da će biti trpeći Mesija, patnik - u stilu Izaijina proroštva o Sluzi Jahvinu Sluge Jahvina, o kojem riječ u današnjem 1. čitanju iz Staroga zavjeta.
Koliko je to za njih bilo iznenađujuće pokazuje slučaj sa apostolom Petrom, koji ga je čak pokušao odvratiti od takva govora i navještaja muke. Isus najednom postaje 'oštar', štoviše Petru će reći da se 'nosi od njega', jer umjesto po Božju misli 'po ljudsku'.
I sada poziva sve, i narod i učenike, da im priopći zaista teške riječi: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga."
Ove su riječi bile, tada i danas, mnogima 'kamen spoticanja'. Štoviše danas mnogi kako kršćanstvo guši ili ruši svaku životnu radost, a pogotovo užitak. Jer 'jednom se živi' i još da mi netko oduzima i ono što bi me moglo 'opustiti', razveseliti. Jasno, ako bi to bio zaključak nakon Isusova govora, naizgled bi bio pravilan. Međutim, tu se radi o velikom nesporazumu. Isus, naprotiv, želi naglasiti da se znamo odreći onoga 'lošijega' dijela u našoj ljudskoj naravi. A svatko će priznati da toga ima i na pretek. To je što nas vuče na ono što momentalno donosi 'lijep ugođaj' (od pretjerane čaše.... da dalje ne govorimo'). Jer, kaže jedan pjesnik, opisujući takvo rezoniranje "Uzmi brate što ti život pruža ...". I često smo se 'opekli'. Idući nekim 'svojim putem', izabirući nešto što donosi kratkotrajnu sreću, često smo puta 'zaglibili'. To Isus želi 'izbiti iz naše glave'.
Dakako, da bismo se znali oduprijeti mnogim zamamnostima, potrebna je žrtva. Nužno je svladavanje, premda se to čovjeku ne sviđa. Ali bez toga nema prave sreće i život praktički često 'juri u ponor'. Isus, dakle, postaje zahtjevan. I ide korak dalje: žrtvovanje poradi njega i Evanđelja. Znači, ako se sluša njegova riječ, makar za to trebalo i pretrpjeti, događa se spasenje. Događa se punina života, ne samo ovdje nego, što je najvažnije, u vječnosti.
"Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga ..."
Ponovimo još jednom da Isus zaista jako iznenađuje. Njegove riječi pobuđuju razna pitanja. I kako može reće: "Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga." Kako ovo shvatiti? Pokušajmo se uživjeti u 'cjelinu' Isusove poruke.
Postavlja se pitanje: je li ovozemaljski život nešto samodostatnoga što pod svaku cijenu treba spasiti i što dulje zadržati. Međutim, bilo nam pravo ili ne, on je ipak relativna vrijednost. Naime, mnogi se kršćani ne razlikuju previše od onih koji ne vjeruju, ako život drže apsolutnom vrednotom. Pritom i samoga Boga žele 'rabiti' za ovozemna dobra: da im podari dugi život i da im bude dobro na zemlji. Zato najčešće kažemo: samo zdravlje! I kad nam se čini da nam je Bog uskratio udovoljenje našim željama i očekivanjima, onda padamo u sumnje i nevjerice prema njemu. Pa što nije važno tražiti zdravlje? Zar često ne molimo i za nečije zdravlje i slično, reći će mnogi? Jest, to je itekako važno. Ali nije to ono zadnje. Jer život će ovdje na zemlji prije ili kasnije morati završiti. I on vrijedi onoliko koliku mu vrijednost daje i jamči sam Bog. Živjeti a ne zalagati se na 'dužu stazu', za neprolazne vrednote, ostavlja za sobom prazninu. Isus traži da život trošimo za činjenje dobra, za naviještanje smisla prema njegovu evanđelju, za ono što zovemo vječnim životom. Ako to zanemarimo, mi na neki način već sada 'život gubimo'.
Nije dovoljan križ oko vrata
Lijepo je nositi križ na lančiću oko vrata. Ipak je to neki kršćanski znak. Međutim, to još nije dovoljno. On bi trebao biti znak pripadnosti Kristu koji je pokazao veliku ljubav prema nama, upravo na Križu. Dakako, sada smo pozvani na strpljivo podnošenje svih nevolja koje trebamo podnijeti. Sve to, ako želimo biti i ostati Kristovi.
Postavljamo još konkretnije pitanje: što znači 'križ'? Sve ono što je spojeno sa ostvarivanjem dobra. Želimo li biti dobri u sebi i prema svima - slijedeći glas savjesti i vrednote evanđelja - često trebamo unositi u sve svoje suodnose s Bogom i ljudima mnogo samoporijegora. Svijeća plamsa i gori - svijetli i grije - trošeći samu sebe. Isusa je njegova ljubav, jedinstvena ljubav prema Bogu i ljudima stajala križa. I mi ne možemo drugačije proći. Ali, to nije nešto što činimo 'kad se već tako mora', nego jer je to jedini put k pravoj sreći.
STAZE UČENIKA
"Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom."
Ovdje na Gozbi, Gospodine Isuse Kriste,
ti nisi samo dobri domaćin usred uzvanika
- došli smo te uzeti za vodioca - stazama učenika.
Iako ne bez straha, u sebi s tobom,
bez glasa i bez daha dajemo obećanje:
za tobom ćemo i u umiranje.
Na putu k Golgoti sebe nam daješ
kao Hranu s dlana (da ne klonemo u slaboći)
i kao Svjetlo noći, sve dok ne proslavimo s tobom
- pobjedu Trećega dana - tvoje Uskrsnuće.
*************************************************