DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (A) (17.9.2023.) Bez opraštanja nema ni Božjeg oprosta

Misna čitanja - evanđelje: Mt 18,21-35

Ovaj evanđeoski ulomak završava Isusovim ozbiljnim upozorenjem, koje čak zvuči kao prijetnja – kaže da će svatko tko od srca ne oprosti, biti izložen mukama! Jasno, u naravi je čovjeka da izbjegava sve što bi mu moglo prouzročiti bilo kakve muke.

Međutim, strah od raznih muka - fizičkih, psihičkih ili paklenih (premda se baš o takvima danas i u crkvama rijetko govori!) - nije kršćanima temeljni razlog za opraštanje uvrjeda. To je jasno iz Isusovih riječi. On je svjestan raznih životnih situacija - i naših današnjih i onih u kojima su živjeli apostoli - ali ipak ne odobrava Petru da mjera opraštanja bude ograničena na sedam slučajeva (iako ni to nije malo), nego Isus tu mjeru povećava na sedamdeset puta sedam.

Ali ni to ne znači točno 490 puta, nego Isus time slikovito Petru posvješćuje da opraštanje braći i svima koji nas uvrijede mora biti bezgranično! A zašto? Zato što je upravo takvo - BEZGRANIČNO - Božje praštanje nama ljudima. Dakle, kao što nama nebeski Otac oprašta bez prestanka naše grijehe, slabosti i krivice, tako smo i mi dužni opraštati jedni drugima.

Isus to predočuje pričom o jednom kraljevU dužniku kojem je kralj oprostio dug kada ga je zamolio. Nažalost, taj dužnik nije isto tako postupio prema svome dužniku, i zato je bio izložen mukama.

Eto dakle, upravo svijest da je Bog nama prije oprostio mora biti presudna pri donošenju odluka o praštanju ili nepraštanju drugima. Isus želi da shvatimo kako praštanje sukladno Božjemu naumu nama ostavlja dušu čistom i nezaraženom ikakvom zloćom, bez obzira kakvu zloću trebali trpjeti od vlastite braće i svojih bližnjih. Tko oprašta, oslobađa se svakog tereta i klice svake zaraze zla!

Osim toga, vrlo je važno pitanje, koje je često u svakodnevnim situacijama: treba li opraštati i lažnoj braći, i tzv. braći koja nam zlo čine, a ne traže oproštenje? A tu je i značenje oni fraze da treba oprostiti ali ne i zaboraviti! - koju je lani u Vukovaru sjajno objasnio naš biskup Zdenko pa su ga napali čak i neki domoljubi kojima Evanđelje nije na prvom mjestu. Osim toga, potrebu opraštanja uvijek, Isus nam je najjače posvijestio na križu, jer je razapet vapio Ocu da oprosti svima koji ne znaju što čine i kada čine zlo.

To znači da smo i mi pozvani opraštati i bratu i lažnom bratu. Ali to ne znači da treba skrivati istinu ili ne potaknuti grješnika na obraćenje. Jer onoga tko zlo čini, trebamo suočiti s istinom, pa i po cijenu da u njemu to poveća bijes. Naime, zločesti ljudi najviše iskaljuju bijes kad im se oprašta, a usput im se pokaže da krivo postupaju. Tako se mnogi uvrijede i planu na svaku kritiku, pa neki pobijesne (možda zato što osjete grižnju savjesti!) i na samu činjenicu da hrvatski narod izumire zato što se više od 50 godina rađa samo dvoje djece u obiteljima!

Ali kad nastupamo s blagošću i oprostom, barem ne dajemo pokriće tuđoj zloći, ter se tada otvara mogućnost da i oni jednom dođu svijesti i pameti i da se obrate od zla koje čine. Zato je Gospodin htio da njegovi učenici uvijek opraštaju, jer samo se tako stvaraju preduvjeti da i Otac nebeski nama bude milosrdan i milostiv. Upravo zbog toga - promislimo dobro o ovome! - onaj kršćanin koji nije spreman uvijek oprostiti - ne bi smio moliti Očenaš!

A.K.