DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (A) (10.9.2023) Opomenom do izgradnje zajedništva

Misna čitanja - evanđelje: Mt 18,15-20

Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo! Tim riječima Isus želi osvijestiti našu kršćansku odgovornost za braću u istoj vjeri. Jer nije nikakvo čudo da ljudi griješe, no problem je što mi kao pojedinci ili zajednica vjernika često pokraj tuđih grijeha prolazimo praveći se da ih ne vidimo ili šutimo začuđeni ili smo kao oni koji se potiho podsmjehuju i rugaju, ali i oni šute.

Nekima se takvi grješnici gade, kao npr. kršćanima koji su postali oholi. A drugi za grješnike imaju veliko razumijevanje kako bi opravdali svoju grješnost iz koje ne žele izići ili su duhovno lijeni da se poprave. Međutim, svi takvi griješe, ali ovi drugi još više, jer grijeh ne žele nazvati grijehom. A grijeh je uvrjeda Bogu, braći i duši samoga grešnika. Jer Bog nas nije pozvao na nečistoću, nego na svetost (usp. 1Sol 4,7), kaže Sv. Pavao.

Međutim, veliki je problem što živimo u društvu tzv. političke korektnosti, pa Isusovo upozorenje na potrebu da ukorimo naše bližnje zbog njihovih pogrješaka može zvučati strano, a čak i zakonski kažnjivo. Jer u liberalnom društvu više nema svijesti o grijehu ni o njegovim razornim učincima na živote ljudi oko nas. Naime, s jedne strane, važno je nikoga ne dirati i pustiti ga da živi kako hoće, dokle god se to ne tiče mene i moga načina života - postalo je pravilo, koje su čak i kršćani prihvatili. A s druge strane, država određuje način ponašanja, propisuje što je društveno korektno, definira što je istina, što je obitelj itd.

Tako npr. u Francuskoj po zakonu djeca u školi ne smiju na sebi imati ni kršćanski križ, ni židovsku kapu, ni islamsku maramu. Ali Isus, prema riječima današnjega evanđelja, od nas traži nešto drugo: mi ne smijemo okretati glavu od tuđih problema i ponavljati da nismo odgovorni za živote drugih ljudi. A odgovorni smo, baš zato što smo kršćani.

Iz tih razloga evanđelje nas stavlja pred ispit osobne zrelosti u vjeri. Naime, zrela vjera očituje se i u spremnosti da opomenemo našu braću za pogrješke. Ali "blago i s poštovanjem", baš kako nam Sv. Petar preporučuje (1Pt 3,16). Zato nam Isus, kao prvi korak za opominjanje bližnjega, savjetuje: "Idi i pokaraj ga nasamo." To pravilo veoma je važno jer nam kultura u kojoj živimo nalaže nešto sasvim suprotno.

Naime, svijet medija i ljudi željni senzacije i rušenja svega što je crkveno, biraju put javnog blaćenja grješnika. A to je ujedno vrijeđanje njegova dobra glasa i svojevrsno ubijanje te iste grješne duše. Tzv. ili navodni "razvoj društvene svijesti" - što je zapravo nametanje nove prakse pod utjecajem moćnih lobija - ide dotle da čak i famozna Istanbulska konvencija sadrži skrivenu mogućnost da će svećenik morati odkriti izpovjednu tajnu kako bi se doznalo za nekog navodnog nasilnika.

Jasno, nije nimalo jednostavno nekoga ukoriti, npr. ako javno opsuje. Neki se boje negativne reakcije, a ujedno to je neugodno, zato mnogi izbjegavaju opomene - nažalost čak su i svećenici u crkvi prestali opominjati narod za nemoral, a neki iz istog razloga ne spominju ni našu demografsku katastrofu itd. Isto tako mnogi prešutno odobravaju nečije grijehe samo zato da zadrže tzv. mir u kući.

Ipak, budući da će "svaki od nas za sebe Bogu dati račun" (Rim 14,12), na koncu svega ostaje nam izpitati se kako se mi ponašamo, tj. zašto ja ne želim ukoriti onoga koji griješi? Jer Isus nam posvješćuje da će tek opomena i ukor, ako budu primljeni s razumijevanjem, moći stvoriti pravo zajedništvo. Upravo je u tome cilj Isusova pouke: izgrađivanje istinske crkvene zajednice u evanđeoskoj istini.

A.K.