DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (17. listopada 2021.) Služenje - sve neprihvatljivije suvremenome čovjeku!?

U vremenu kada je u porastu nadmetanje, konkurencija, gospodarenje, očito ili prikriveno, nad drugima, u žudnji za što većom moći, teško je govoriti o tome da se čovjek može ostvariti samo iskrenim sebedarjem. To je sve očitije, uza sve primjere iskrenoga žrtvovanja za druge. Dovoljno je sjetiti samo onih koji su u bolnicama 'stavljali na kocku' svoje živote da bi pomogli onima koji su teže oboljeli od 'korona-virusa' do onih kojih su pomagali unesrećenim ljudima u raznim životnim prilikama. Dakako, ne možemo ne spomenuti izvrsne primjere žrtvovanja jednih za druge u obiteljima. Ipak, nažalost, kao da prevladava ona izreka 'dobar jednako lud', te da se oni koji se najviše žrtvuju na kraju 'dobiju po glavi', od nezahvalnosti pa dalje.

1. Isusovo služenje i davanje života za druge

Nema sumnje da je za mnoge neprihvatljiv Isusov stav služenja. Uostalom, smisao njegova dolaska među ljude sastoji se upravo u tome da im 'služi'. Međutim, takav stav teško je 'ulazio u glavu' i njegovim učenicima. To se pokazalo pitanjem dvojica braće, Ivana i Jakova (prema današnjem evanđelju), koji su nakon određenoga vremena 'hodanja za njim', direktno zamolili: "Daj da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan s zdesna, a drugi s lijeva." Pitanje jesu li čitali i ako jesu koliko su razumjeli starozavjetni spis proroka Izaije da će 'Sluga Jahvin' dati svoj život za druge i tako steći veliko 'potomstvo' koje će živjeti od činjenice njegovog predavanja života, uzimaju 'krivicu njihovu na sebe'.

Isusa je to iznenadilo sve dotle da ih je upitao jesu ili uopće shvatili što su zapravo rekli. I kada su to potvrdili, štoviše izrazili su spremnost da 'piju čašu koju će on piti i krstiti se krstom kojim će se on krstiti', a što je upućivalo na njegovu muku, Isus im je rekao: "Čašu koju ja pijem, pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni s zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati - to je onih kojima je pripravljeno." Očito je to iznenadilo ostalu desetoricu, sve dotle da su se počeli ljutiti na ovu braću kako se usuđuju nešto takvoga pitati. S druge strane, možda se mi 'ljutimo' jer je nekako normalno važiti, probiti se negdje na 'prvo mjesto', pa to više ili manje svi rade.

2. Kršćani se vjerom i krštenjem uključuju u Kristovo služenje

Ivan, jedan od braće, shvatit će to u punini tek kasnije. On opisuje Isusa kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta, i to upravo svojim žrtvovanjem za ljude. I on će, kao i ostali učenici, shvatiti da 'ići za Isusom' znači prihvatiti i trpljenje, svojevrsno 'umiranje' svojim prohtjevima, a sve u služenju drugima. A to će se događati već od krštenja, u kojem se čovjek pritjelovljuje Isusu Kristu. I primajući pričest kršćani postaju ono što primaju, a to znači postaju 'Sluge Jahvine', odnosno 'jaganjci' koji su pozvani žrtvovati se za druge. Jer kršćanski život u svojoj biti jest u služenju, želi li se slijediti Isusa koji je došao služiti, dati svoj život za mnoge.

Postavlja se pitanje: čemu krštenje, ako se ono ne shvaća kao 'pritjelovljenje' Isusu Kristu, biti kao Krist. Jasno, to najprije trebaju shvatiti najprije roditelji koji će tako učiti djecu. Međutim, što ako oni život shvaćaju kao što su u početku shvatila ona 'dvojica braće' koji su tražili 'povlašteno mjesto'. I mnogi će reći svojoj djeci da ne budu 'ludi i da se muče kao što su se oni mučili', sugerirajući im i takvo zvanje gdje će se lakše proći. Tu zapravo 'pada' naše kršćanstvo. I tako se događa veliko razilaženje sa Isusom. A obredi postaju 'prazni čini' koji nemaju gotovo nikakvoga odraza na redoviti ljudski život.

3. Služenje je poziv u Božju službu u korist ljudi

Nakon one zgode sa 'dvojicom braće' koja su izazvala 'komešanje' među ostalima, Isus opet koristi i tu prigodu da sve (jer nije isključeno da su slično mislili na ova braća, makar su se drugačije ponašali) pozove na 'nešto više', da im otkrije svoje temeljno poslanje: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Naime Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge."

Očito im je htio reći da 'najveći' i 'prvi' znači biti spreman više služiti a ne gospodovati. Isus ne želi svoje učenike pridobiti obećanjem neke velike buduće nagrade nego hoće imati takve sljedbenike koji će već samim hodanjem njegovim putem, odnosno nasljedovanjem njegova služenja biti ispunjeni smislom, osmišljenjem života što će im biti 'prava nagrada'. Samo služenje treba biti ne sredstvo za stjecanje nekih nagrada. Uostalom, radi se o službi u koju ih je uzeo sȃm Bog pa je zapravo već to počast i 'plaća' - i jedino s takvim shvaćanjem 'službe' i 'služenja' može kršćanin biti usmjeren na Drugoga (Boga) i druge i davati svoj život "kao otkupninu za mnoge".

Znači da ne bi nikako valjalo ako se ta 'služba' ograniči samo na shvaćanje da se pod tim podrazumijeva jedino služenje službenika u Crkvi (biskupa i svećenika) nego treba dobro imati na umu da je već sama činjenica primanja vjere i krštenja primanje u 'službu', odnosno pritjelovljenje Isusovoj službi i njegovom služenju.

'Ruku na srce' pa recimo: shvaćaju li tako kršćani, i oni koji redovitije idu misu, na ovaj način svoj 'kršteni život'? Koliko se shvaća da je Euharistija (Misa) u prvome redu spomenčin onoga što je Isus učinio, da je trajno i u samoj smrti bio 'služitelj'? Istina, u Euharistiji slušamo te riječi i hranimo se Onim koji je bio samo 'služenje'. Međutim, ostajemo 'isti', slični kao ona dvojici braće (Ivana i Jakova), koji očekuju ipak neko 'bolje mjesto' u Isusovoj slavi, za njegovim stolom. Ova braća shvatit će to kasnije, štoviše Ivan će o tome pisati i postati Isusov 'ljubljeni učenik'. A mi? Idu dani i godine, dolazi starost, i dobar dio vjernika sve manje smatra da vjerovati na kršćanski način znači sve više prianjati uz način življenja Isusa Krista.

Ostaje temeljno pitanje: kako će uvjereni kršćani, koji vrlo odgovorno prihvaćaju Krista, pomoći onima, koji to za sada ne žele, da 'zarotiraju' svoj život i krenu za Kristom, jer 'drugoga puta nema'? To se pitanje najprije postavlja vjerovjesnicima, svećenicima, koji se neće moći ograničiti samo na crkvene obrede, već na mnoge druge načine služenja, na osobni susret 'licem u lice' s druge (makar i s maskom), na razgovor i 'uvjeravanje' kao što je Isus činio i s manjom skupinom učenika.

PEČAĆENJE

"Može li piti čašu koju ću ja pijem ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?

A oni rekoše: Možemo!

Dolazimo, Gospodine tvoj kruh jesti, i iz tvoje Čaše piti,

zdesna i slijeva uza te sjesti, nebeskog Oca s tobom proslaviti.

Što se pri tom zbiva? Što će doći?

To Jelo i to Piće pečate tvojim križem sve naše biće,

dok stenje u svojoj nemoći i nosi svoju bijedu,

a tvoje ga krštenje valom otajstvena života prinosi Ocu,

s tobom u prvom redu.