Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu (22. kolovoza 2021.) ISTINSKA POBOŽNOST U PREOBRAZBI SRCA

A on im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: 'Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke, uredbe ljudske'. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske." Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi - to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomost, opakost, prijevara, razuzdanost, zlo ko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla izlaze i onečišćuju čovjeka."

Najprije začuđeni

Kada bi netko danas nešto sličnoga rekao što se tiče osnovne higijene proglasili bi ga i više nego čudnim, štoviše i nekulturnim. Jer higijena, toliko važna za čovjekovo zdravlje, spada u osnovne radnje, koje već od djetinjstva ljudi moraju naučiti. Dovoljno je imati pred očima današnju situaciju kada se govori da često moramo 'prati ruke' i radi očuvanja od raznih virusa, konkretno dana od ove opasne 'korone'. Zar u osnovnu higijenu ne spada upravo oprati ruke prije nego se 'sjedne za stol'?

I razumljivo je što su i farizeji i pismoznanci bili začuđeni kako Isusovi učenici ne peru ruke prije jela i 's pravom' su išli Isusu to prigovoriti. Jer takva je bila ustaljena praksa, po sebi važna, sve dotle da je to spadalo čak u njihove vjerske predaje i čine.

Očito Isus na nešto takvoga nije mislio i sigurno se i sȃm držao osnovne higijene, makar su prisutni primijetili da njegovi učenici ponekad nisu prije jela 'oprali ruke', kao što se uostalom i nama danas dogodi, odnosno kada to zaboravimo ili mislimo da su ionako čiste i kada moramo nešto pojesti 'na brzinu'.

A onda iznenađeni

Riječ je o sasvim nečemu drugome. Naime, Isus mudro koristi tu situaciju da naglasi ono što je za čovjeka daleko bitnije. On je, naime, imao problema sa slušateljima (u ovom slučaju poglavito sa farizejima) koji su se kruto držali obrednih propisa i običaja, dok su u isto vrijeme zanemarivali Božji zakon. Toliko su im bili važni neki propisi, a bilo ih je na stotine, da im nije bio problem zanemariti čovjeka. Dovoljno je sjetiti samo činjenice da je 'subotom' (tada danom posvećenim Bogu) bilo propisano koliko se i 'koraka moglo učiniti', a briga za čovjeka bila je sasvim u 'drugom planu', štoviše totalno zanemarena, sve dotle da 'bogoljublje' nije vodilo računa o 'čovjekoljublju'.

Isus je upravo 'udario' po takvom 'bogoljublju' koje se pretvorilo u razne propise, sve dotle da se mislilo da će se čovjek spasiti nekim 'obredima' u Božju čast. Sve se pretvorilo u neku praznu vanjštinu, dok se zanemarivala 'nutrina srca'. Nasuprot licemjernom stavu farizeja koji su do u pojedinosti pazili na obdržavanje propisa a zanemarivali opsluživanje Božjeg zakona, Krist naglašava preobrazbu srdaca koju on želi ostvariti.

Naprijed za Kristom - u preobrazbi srca

Slabost ljudske naravi, kriva ljudska mnijenja, opiranje tjelesnoga čovjeka protiv svega što je duhovno, sve to djeluje u svakome čovjeku. Svako je ljudsko srce poprište vječne borbe između božanskog i ljudskog, što će trajati sve do smrti. I na pitanje kako ćemo onda postići spasenje, odgovor bi bio jednostavan: ne samo, ili ne u prvome redu, kako misli nemali broj kršćana, u izgovaranju lijepih pobožnih riječi niti moleći lijepe molitvene obrasce, već vršenjem Božje volje, makar nije lako provesti u djelo sve što nam govori Krist i sve ono kako je on živio.

To je najbolje razumio Isusov učenik Ivan koji nam danas u svojoj poslanici kaže: "Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta." A 'sirote i udovice' su određena 'slika' sviju nas. Svaki je čovjek po nečemu 'sirota' i osamljen kao 'udovica'.

Mnogo se puta pitamo: što nam je onda činiti? Jasno bismo htjeli znati što nam je dopušteno a što zabranjeno kako bismo se mogli prema tome sigurno ravnati i tako se spasiti. Da bismo bili sigurni u odgovoru, tražimo ga od onih koji nas predvode, ispitujemo svoje običaje jesu li u skladu s Božjom riječi. A upravo riječ koju nam Bog i danas upravlja preko Biblije posve je različita od mnogih naših ustaljenih ponašanja. Ona nam govori da se ne smijemo oslanjati na već ustaljene navike te točno određene ljudske zakone, već jedino na Božji zakon što ga Bog upisuje u naše srce, a koji očituje se u Isusovu životu, njegov život te stoga postavlja zahtjeve i našem životu. I kada slušamo Isusa kako nabraja sva moguća zla koja mogu 'izići' iz našega srca, tko da se ne osjeti 'prozvanim'? Odvraćati se o tih zala, to je vršenje Božjega zakona. I najveći je problem da oni koji nas često promatraju kako se, kao vjernici, međusobno 'glože', počevši od obitelji pa dalje, onda opravdano mogu reći: vidi ih, 'ližu oltare' (misle da vrše Božju volju ako izvrše neke obrede, idu redovito na Misu), a kako se ponašaju!

Zato nema drugoga izlaza nego pravo analizirati 'svoje stanje', stavove i ponašanja i pozorno 'ponovno i ponovno' razmišljati o idealu ljubavi, o bratoljubolju, koji Isus predlaže, makar nam to često izgleda nedostiživim. Ali to je jedini put približavanja Bogu, to je pravo bogoljublje koje se očituje u čovjekoljublju kao što je Krist činio. I to ga je 'koštalo' kada je znao prekršiti i pravila židovske 'svete subote' i neke njihove običaje (nekad i namjerno) samo da pomogne čovjeku, čineći čudesa i ozdravljajući. Pritom je tražio da se najveće 'ozdravljenje' može i mora dogoditi u našemu srcu, ako se trudimo 'korak po korak' izbaciti svu zločestoću koja se u njemu taloži. I činjenica je da se svi tužimo kako su ljudi, makar i kršćani, sve nekako zločestiji, uživajući u 'podmetanju' jedni drugima. Situacija je takva da se mnogi udaljuju jedni od drugih. A 'korona' je to još 'pojačala'.

Da, jako je važno održavati higijenu, čistoću na svim razinama, ne zagađivati naš okoliš raznim smećem, kao što su otpatci, papiri, plastične vreće, boce, kutije i cijeli katalog nepotrepština i nepodopština po šumi i livadi. . Bog je stvoritelj neba i zemlje, za dobro čovjeka, i zato ne smijemo iz njegova djela praviti smetlište. Možda smo dosada i mi kršćani u našoj duhovnosti zaboravljali da Bog 'ne stanuje samo u crkvi na glavnom oltaru' (kako bi neki htjeli) koji kitimo i urešujemo, nego prvenstveno među ljudima. Želi biti 's nama Bog' (Emanuel), u našim srcima. Temeljno je pitanje koliko se 'smeća nakupi' u čovjekovu srcu, od ružnih riječi do praznih misli do ogavnosti kanala naših neraspoloženja i frustracija. Tu Bog ne može boraviti, i zato nam je tako 'kako jest'. Ipak, izbaciti ta zla iz našega srca bez Isusa ne možemo i zato se na njega oslanjamo, njemu se molimo, njime se na Misi 'hranimo'. Povratak sebi (u čišćenju svoga srca) i drugima (u pomaganju) jedini je spas. To nam upravo Isus želi ponuditi. Ako hoćemo! U protivnom, budućnost nam već ovdje i više nego 'upitna'.

DOSTOJNI

"Niti s trga što jedu, ako prije ne operu...."

K tvom Stolu uvijek dolazimo s trga;

nečistih ruku noseći skrite krivice

i prividnim mirom zatomljenu buku.

Tko će nam oprati ruke .... glavu, lice?

Dopusti nam pasti do tvojih nogu

i prati ih suzama grešnice.

To nam sile mogu.

A naša će nutrina zablistati

tek od ovog Kruha što nam daješ jesti

i gutljaja Vina što nam pružaš piti,

da budemo vrijedni pokraj tebe sjesti.