DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (10. listopada 2021.)

Glavne misli - vodilje u našoj svakidašnjici:

1. Nije dosta samo obdržavanje zapovijedi - veći "ići za Isusom"

2. Potrebno je osloboditi se 'svoga svijeta'

3. Tko ide za Isusom već sada zadobiva 'nove kuće i polja'

Usredotučujemo se na glavne misli iz današnjega Evanđelja.

1. Jedan, očito nešto odrasliji mladić dotrčao je k Isusu, čak je kleknuo i upitao ga: "Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Možemo pretpostaviti da se nemali broj ljudi također muči s tim pitanjem i traži kome bi ga postavio.

Očito se Isus našao iznenađenim jednim takvim direktnim pitanjem. I najprije mu kaže: "Što me zoveš dobrim; Nitko nije dobar doli Bog jedini." I onda nastavlja: "Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!"

I ovaj odmah, bez puno razmišljanja, odgovara: "Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti."

Isus se gotovo našao u neprilici. Namjerio se na jednog mladog čovjeka koji je na višem stupnju što se tiče postizanja čovjekovih ideala. Dobro ga je pogledao, štoviše i 'zavolio'. Tko to ne bi i danas učinio kada bi susreo jedno takvo stvorenje. Jer obično se misli da mladi ljudi ne misle previše 'tako daleko', na život vječni, te da su od rane mladosti jako ispunjeni tim idealima.

No, Isus ide dalje, želeći 'staviti na kušnju' toga mladića, upozoriti ga na 'nešto više' od vršenja zapovijedi. Štoviše, usuđuje mu se reći: "Jedno ti nedostaje! Idi i sve što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. I onda dođi i idi za mnom." Možemo zamisliti kako se ovaj našao na čudu jer se ipak radi o preteškom zahtjevu, gotovo neshvatljivom. Što odgovoriti, a imao je (kako evanđelist Marko bilježi) veliki imetak. Ne, u sebi je odmah pomislio, to je ipak previše. I ražalosti se, te smrknuta lica jednostavno odlazi. Možemo li sebi postaviti pitanje: kako bismo mi reagirali? Postupili isto kao i ovaj mladić? N Nije isključeno da jednostavno zaključujemo: ima čovjek pravo!

Međutim, Isusu je očito bilo žao što je ovaj mladić ovako postupio, a očekivao je ipak da pred sobom ima nekoga koji će biti spreman i na veći rizik, ako je vršio sve zapovijedi. Međutim, piše Marko, da je Isus zaokružio pogledom, koristeći tu prigodu da izrekne novost koju donosi: "Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje." Kako bismo reagirali, je li to ipak previše, pogotovo ako smo nešto stekli, imamo i 'neko bogatstvo' za koje smo se mučili? Očito bismo ostali zapanjeni, kao i njegovi učenici, misleći u sebi: pa što ovaj priča? Međutim, Isus ide dalje: "Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje." Očito je to izazvao određenu 'konsternaciju' kod učenika. Počeli su, kao što bismo i mi učinili, pitati jedan drugoga: "Pa tko se onda može spasiti?" Isus ih razumije, jer je to, ljudski govoreći, čak i normalno. Međutim, slijedi njegov brzi odgovor: "Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!"

2. Prije nego krenemo dalje, možemo odmah postaviti pitanje: kako to da Bog ima nešto protiv onoga što smo stekli, pa ako smo postali i bogati? Što znači sve to najednom ostaviti i ovisiti o drugima? Međutim, razmišljanje na takav način odraz je velikoga nesporazuma. A on se sastoji u tome da nije riječ o imutku kao takvome i za što se mučimo da ga steknemo. To je Isusu poslužilo samo kao primjer, kao neka 'slika', s čime je htio upozoriti na problem zarobljenosti kojih se čovjek ipak mora osloboditi. A takvih je puno u našemu životu. I to nam priječi da pođemo za Isusom. To su naši 'mali svjetovi', naša razmišljanja, naše prosudbe, naši oslonci koji nam služe kao neke 'štake' na koje se oslanjamo. I mnogi će reći: znam ja, što će meni netko pričati, imam ja svoje mišljenje, i td. I s takvim se čovjekom naprosto ne može pravo ni razgovarati o nekim drugim pitanjima, o nečem 'višem', jer on uvijek ima pravo, on sve znade i što se vjere tiče. Zna što treba obaviti, kao npr. biti kršten, ići na prvu pričest i bermu, vjenčati se u crkvu, doći na neke veće blagdane, ili 'kad već može', te zvati svećenika za sprovod, i td. On naizgled vrši neke temeljne norme, ali 'ide svojim putem'. Ne uviđa da je nečim 'zarobljen', zapravo 'samim sobom', od svojih kolega, okoline, javnoga mnijenja..., gdje čemu vidi neku sigurnost. Njemu je to dosta. A ići redovitije na misu, pogotovo na neke susrete gdje se dublje razmišlja o životu u svjetlu vjere, o tome da zaista treba krenuti nekim 'drugim', novim putem, to je ipak previše. To nije za mnoge naše suvremenike koji misle neka to čine koji 'imaju vremena', nemaju nekog drugog većega posla, koji to vole. Oni imaju 'svoj imetak' i ne bi to zamijenili sa kraljevstvom Božjim.

3. Očito bismo mogli zaključiti da mnogi kršćani nisu još 'prekoračili prag vjere'. Da, oni mnogo toga 'obavljaju'. Zato je potrebna tzv. nova evangelizacija, o kojkoj se danas toliko govori, da ih povede na 'put vjere', hodanje 'za' i 'sa' Isusom. A to znači da je 'biti vjernik' ipak nešto drugo nego 'izvršavati neke zapovijedi'.

Naime, može se pretpostaviti, a to se uostalom može češće i čuti, da se mnogi pitaju: što ću ja dobiti, što će mi koristiti ako ja ne iskoristim priliku da smišljam samo kako ću što više steći, pa makar trebalo raditi nedjeljom i blagdanima, već i pročitati neko lijepo štivo koje govori o nekim drugim životnim pitanjima, evo i župni portal, čuti neku 'drugu temu'. Možda se čovjek i 'boji' tih pitanja jer mu mogu 'poremetiti' njegov životni ritam i plan u cjelini.

Ostaviti sve i poći u crkvu? Nije li to ipak previše? Ništa čudnoga. To se pitanje 'motalo i u glavi' Isusova učenika Petra, koji je, slušajući pomno sve što Isus govori, traži 'nešto više' neko 'odricanje', pa se usuđuje postaviti pitanje: "Evo mi sve ostavismo i pođosmo za tobom." Može se pretpostaviti da je očekivao da vidi što će on i njegovi kolege dobiti u zamjenu za ono što su ostavili. Tako bi mogli reći i mnogi vjernici: idemo redovito na misu, Bogu se molimo, opslužujemo sve župne zadatke, i očito bismo i nešto više mogli od Boga i Crkve dobiti. Drugim riječima, ne bismo li mi mogli kod Boga 'bolje proći'.

Na Petrovo, i mnoga naša pitanja, Isus ima brzi odgovor: "Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polje poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće i sestara, i majki, i djece i polja - i u budućem vijeku život vječni." Očito je to moralo djelovati na učenike prilično šokantno, kao što se i danas s nama događa. Ipak, potrudimo se uočiti nešto na što možda nismo do sada mislili kada smo slušali ove Isusove riječi. Isus ne 'zaobilazi' ni ovu zemlju, odnosno ovaj naš zemaljski život i ne govori da to nema vrijednosti, sve dotle da to nije važno već samo 'život vječni'. Štoviše, onaj koji 'krene za njim', već sada će dobiti mnoštvo braće i sestara, mnoštvo očeva i majki, mnoštvo kuća i polja, svoju rodbinu i prijatelje. Treba, dakle, dobro uočiti da Isus obećava tu nagradu već sada onima koji su mnogo toga napustili zbog Njega i evanđelja; dakle, samo ako je Isus i Evanđelje motiv napuštanja svega onda će takav čovjek sve to stostruko dobiti odnosno dobit će mnogo više nego što mu pružaju sadašnje njegove kuća i polja, sadašnji roditelji i rodbina. Kršćansko ponašanje ipak se odnosi na vjeru, u smislu da samo vjerski motivi mogu dati hrabrosti i odlučnosti da se krene za Isusom, ali i da samo vjera može biti nagrada oslobađanja od različitih 'bogatstava' i kretanja za Isusom. Tko ne bude pravo vjerovao neće vidjeti nikakve nove 'kuće, polja, očeve i majke ...'.

Zaključimo: temeljno je 'ići za Isusom' i misliti, osjećati, postupati kao on, a to znači ići za nečim 'višim' u životu koji se 'slijeva' u život vječni. To osjećaju oni koji se, kao i ostali, muče, rade, trude se za svoj imetak, ali ne ostaju 'zatvoreni' u svoj 'začarani krug', već se otvaraju drugima, u župnoj zajednici, na nedjeljnoj misi, u njima stječu novu braću i sestre, koji će im biti životna podrška koju, nažalost, nekada ne pružaju ni vlastiti ukućani. Oni s takvima postaju hrabriji, oslanjajući se jedni na druge, a svi zajedno na Isusa koji ih vodi u puninu života, makar se morali nekada odreći i nekih svojih 'važnih' poslova, držeći da je 'nedjeljni susret' nešto što se ne izostavlja. Jer to je prilika za 'osmišljenje života'.