DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU (19. rujna 2021.) Križevne napetosti u kršćanskoj zajednici

Isus nastavlja s 'govorom o križu'. Najavljuje da će Sin Čovječji biti predan u ruke ljudima ... i kako će završiti, svakako na križu. A vidjevši kako učenici imaju sasvim 'druge teme', posebno tko će biti prvi i najveći, i tome slično, kako već ljudi i danas govore, ne 'umarajući se' u svome nadmetanju. A Isus opet iznenađuje: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" Znači, opet traži žrtvovanje, a služiti drugome što je nego žrtva, nekad i veliki križ.

Prava mudrost traži žrtvu

Danas ćemo, nadovezujući se na Evanđelje, uzeti u razmatranje, za mnoge očito vrlo izazovno, 2. čitanje, iz poslanice sv. Jakova apostola.

"Predragi, gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir. Odakle ratovi, odakle borbe među vam? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate, i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete a ne primate jer rđavo ištete; da u pohotama svojim potratite."

Postoje, dakle, dvije jako različite 'mudrosti'. Jedna koja se može nazvati 'ljudskom' ili 'đavolskom', a druga je ona 'odozgor', od Boga. Ali nemojmo odmah misliti da se radi o neka 'dva svijeta', o vjernicima i nevjernicima; o nama i njima.

Po sv. Jakovu, u samoj zajednici, kojoj Jakov piše, osjeća se ta napetost. Uostalom, tu danas ova poslanica pretječe Isusov nagovor učenicima među koje se uvukla opasna razdvojenost zbog častohleplja. On se pojavljuje i u odnosu Crkva-svijet ili vjernici-društvo, ali nažalost nije od toga pošteđena ii sama crkvena zajednica, čak ni samostan, župna zajednica, biskupija.

No, i sam čovjek kao pojedinac u kojemu još nije nadvladao i zavladao Kristov Duh, može postati poprištem takva raskrižja između dobra i zla. Prebrojimo i pobrojimo sve vrline i sve mane koje spominje ova poslanica. I postavimo neodloživa pitanja: za samoga sebe, za svoju vlastitu kuću, za vlastitu zajednicu. Ne čitajmo sv. Pismo najprije za druge. Stavimo se i sami pod 'šibu' Božje riječi. Jer sve se u našemu životu svodi se na egoizam ili altruizam, na sebeljublje ili bratoljublje. Gdje nam životno središte? U konačnici - u Drugome, u Bogu. I radi Boga u bližnjemu?

Zašto mnoge župne ne napreduju?

Odgovor bi bio vrlo jednostavan. Zbog 'ljudskoga faktora'. Problem je kada se često nađe netko, ili neki, koji može ne samo jako smetati, već i sve zakočiti. Jedni su tzv. konzervativci, slični farizejima koji ne daju da se išta mijenja, misli se na ono 'ljudsko'. na neke običaje. Tako već, na primjer, i poneki pjevač ne dopušta da se uvedu novije pjesme, prikladnije ne samo mladima nego i starijima, uvijek s izgovorom: toga prije nije bilo. I pritom se pozivaju na vjernost tradiciji, a ne razumije da to nije prava tradicija (istinska vjera, prenošena od Crkve!), jer to spada samo u običaje koji se moraju obnavljati. Pozivaju se i na nekoga župnika, a možda bi i taj danas neke stvari drugačije radio. Zapravo se radi o nametanju i nadmetaju kada netko želi biti uvijek prvi i posljednji, pa makar i u osamdesetoj godini! Ne dopušta novima i mlađima ikakve mogućnosti za promjenu.

Zašto su se razišla i mnoga župna vijeća? Upravo i stoga što je netko uvijek mislio da mora imati 'prvu i glavnu riječ', bilo da sve kritizira pa i samoga župnika, bilo da povlađuje (dodvoravajući se) župniku koji ne mora biti uvijek 'u pravu', kada nešto u župnoj zajednici treba promijeniti. To stvara podvojenosti i razdore, sve dotle da drugi gube volju za ikakvo sudjelovanje. Takva župna zajednica, gdje se gubi vrijeme u formalnostima, u nebitnim stvarima, ne može napredovati. Umjesto da svi, u razmišljanju i molitvi, duboko razmisle, zašto se događa 'osipanje', zašto nema djece i mladih, neki se razmeću 'lijepim riječima', koje zapravo sve koče i ne dopuštaju tzv. pastoralno obraćenje. A ono se sastoji u tome da se ne mora raditi kako se uvijek radilo, jer treba čitati 'znakove vremena' i prilagoditi djelovanje očekivanju većine vjernika. Otud i problem 'otpadanja' mladih nakon krizme, jer ne 'vide svoje mjesto' u jednoj takvoj zajednici u kojoj se poneki stariji, uslijed nekih promjena, stalno žale 'tko je vidio da se tako radi....' (da sada ne nabrajamo) i slično.

U takvim situacijama netko mora 'presjeći', u kršćanskom slučaju znači da poput Isusa upozori na služenje a ne na 'vladanje'. A služenje znači pažljivo osluškivanje situacije, pomnije slušanje Božje riječi koja želi stvoriti nove odnose, u poučljivosti (kako kaže Jakov apostol'. I uzalud se je moliti tražeći da 'moje mišljenje pobijedi' ako vidim da zapravo vodim 'prema razdoru', a to znači i raspadu sudjelovanja i suodgovornosti sviju. Nitko na to nema pravo i to treba otvoreno reći. Drugim riječima, ne može 'zbog jednoga' ili jedne 'uske grupice' sve zastati. Dakako da zatomiti 'sebične strasti', osobito 'uvijek biti prvi' traži žrtvu. Zato župnik ne bi smio izbjeći razgovor o problemu 'prvih mjesta' i o problemu povlaštenoga položaja nekih osoba u župnoj zajednici. Ako se tako događa u nekim društvenim zajednicama, Isus bi nam danas mogao reći, kao nekoć svojim učenicima, "ali vi nemojte tako".

Na čovjekovu nepravednost i jagmu za prva mjesta i na njegovu pohlepu za častohlepljem i žudnju za imućstvom i novcem, Isus odgovara pozivom da budemo poput djece. Nije riječ o djetinjariji ili infantilnosti već o pozivu da budemo poput djece jednostavni, priprosti, skromni i otvoreni da primimo što nam Bog pruža, a ne da težimo za onim na što nas nagone požude tijela i častohleplje. Potrebno je više spremnosti na služenje. I onaj je najveći koji najviše služi. Isus unosi u svijet poruku služenja kao spasonosnu poruku, kao onu po kojoj se ljudi spremaju za ulazak u Kraljevstvo Božje.

Poziv na služenje jednih drugima, a ne 'vladanje', na poseban način upućen je svakome čovjeku kao pojedincu, a osobito unutar obitelji, župne i društvene zajednice. O tome valja osobno i zajednički dobro promisliti. U protivnom, događat će se nazadovanje na svakome mjestu.