DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (21. kolovoza 2022.) ULAZAK U KRALJEVSTVO BOŽJE - NEŠTO ZAHTJEVNO I NAPORNO ALI SILNO RADOSNO
Postavlja se temeljno pitanje: kako ući u Kraljevstvo Božje, a to značiti spasiti se? Istina, mi smo povjerovali (bili kršteni), od Boga pozvani, a pitanje je hoćemo li to biti i na kraju života ili ćemo možda spasti na razinu onih koji će se naći pred 'zaključanim vratima' Kraljevstva nebeskoga, dok će doći drugi, s drugih strana svijeta?
Poslušajmo najprije današnje evanđelje:
"U ono vrijeme Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: "Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?". A on im reče: "Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: 'Gospodine, otvori nam', on će vam odgovoriti: 'Ne znam vas odakle ste!' Tada ćete početi govoriti: "Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!" A on će vam reći: 'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!'
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjemu. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji."
1. Horizonti Crkve
Nedjeljna liturgija za kršćane slavlje je u kojemu i skromna zajednica ('malo stado') doživljava svoju povezanost, ukorijenjenost, upravo temeljno zajedništvo sa sveopćom Crkvom; s njome sudionici svake euharistije vjeruju da su "svi ljudi pozvani u novi Božji narod - narod, koji se ostajući jedan i jedini, mora protegnuti na cio svijet i na sve vjekove, da da se ispuni odluka volje Boga koji je u početku stvorio jednu ljudsku narav i odlučio da djecu svoju, koja su bila raspršena napokon skupi u jedno 'jedno stado', kako kaže evanđelist Ivan. U tu je svrhu Bog poslao svoga Sina ... da bude učitelj, kralj i svećenik sviju, glava novoga univerzalnog naroda Božje djece; zato je Bog poslao i Duha Sina svoga ... koji je za svu Crkvu, za pojedince i sve koji vjeruju, princip skupljanja i jedinstva u nauci apostolskoj i u zajednici, u lomljenju kruha i u molitvama, kako pišu Djela apostolska.
Ova se nedjelja još slavi u ljetnim praznicima; ako i nije tako u svakoj sredini, u mnogima se ljeti, za godišnjih odmora, izreda mnogo raznolikog, drugačije mislećeg i drugačije živućega ljudstva. Ta raznolikost ljudi, kao što zaokuplja našu suvremenu svijest, tako je svraćala na se pozornost i starih vjernika, štoviše i samog Isusa i njegove prvoapostolske skupine. I naša nedjeljna misa u načelu je otvorena vjerniku iz svakoga naroda, svakome čovjeku u kojem živi ista vjera.
2. Tvrdi okviri nasljeđa
I ovdje gdje je crkva tradicionalno prisutna, i ondje gdje većina svijeta vjeruje katolički, nisu svi vjernici isti. Lako se dogodi da nastaju grupacije, gdje na primjer 'stariji' (u nekim krajevima, domaći, starosjedioci) ne gledaju istim okom 'mlađe' (doseljene), te i neopazice se neki osjećaju 'prvi' a druge se drži za 'posljednjima'. To je iskušenje moralo u prvoj kršćanskoj generaciji biti jako kad ga evanđelje na više mjesta kritički žigoše. Kršćani su se veoma rano našli u mukama diskriminacije. Klasne razlike, plemenske, nacionalne ... - gdje više gdje manje - dolaze lako do svoga računa ugrožavajući jednakopravnost i slogu među ljudima, koji potječu od istoga Stvoritelja te priznaju da žele služiti istom Gospodinu. Evanđelje podvlači opasnost u kojoj su oni koji umišljaju da imaju osigurano konačno rješenje, da im je ulazak u 'elitno društvo' izabranih zajamčeno nekim zemaljskim "vezama i poznanstvima". Isus upozorava kako takve čeka gorko razočaranje, ne izvrše li na vrijeme korekciju svojih gledanja. Ništa neće takvima pomoći punim šakama kucati na vrata hoteći unići na svadbu, zahtijevajući da im se otvori; ništa im neće koristiti pozivanje na ove ili one veze, jer će iznutra Gospodin odgovoriti; "ne znam vas, ne znam odakle ste! ..." Poruka koja traži premišljanje i unutrašnje obraćenje danas glasi: " treba ulagati borbe da se uđe na 'uska vrata'. O tim 'vratima' je na drugom mjestu isti Gospodin rekao: "Ja sam vrata, tko uđe kroza me spasit će se ..." (zapisao je Ivan evanđelist).
Evanđelje podvlači istinu kako ulazak u Kraljevstvo nije nešto lagodno i komotno, već naporno i zahtjevno; slikovito kaže Isus: traži borbe "da se uđe na uska vrata". Tko se pasivno prepusti 'struji' može lako ostati vani. Istina da je uspon u Kraljevstvo kao put na kojem učenik mora "nositi križ", zapisat će Luka evanđelist, ili "uzeti na sebe jaram Gospodnji", kako zapisuje drugi evanđelist, Matej. To je slika borba da se uđe 'na uska vrata'. Pritom mogu smetati razne stvari, na primjer i 'prtljag' što ga vučemo, a s kojim se ne ulazi 'na uska vrata'. To je preveliko mišljenje o samome sebi, strah i priljubljenost uz nešto, uz posjed ili zvanje. naprosto, čovjek nije spreman odložiti to 'breme'. Naime, tko želi ozdraviti ne smije biti sam sebi liječnik ... Sposobnost da se u svojoj svojoj slabosti povjerimo Božjoj snazi zovemo 'poniznošću'. Sjetimo se samo naših prognanika i izbjeglica u domovinskom ratu ili sada naše braće i sestara u Ukrajini i drugdje po svijetu gdje su na snazi 'sile razaranja'. Treba se provlačiti kroz gudure i klance ili zasjede minskih polja. Ako su mnogi uspjeli spasiti svoj život, makar žrtvovali toliko toga, spasili su osnovnu vrijednost. Tako Isus želi naglasiti: put u spasenje traži odreknuća i provlačenja kroz uskost i zamke života. Nije lako, ali uz napor i žrtve ipak ide.
Život s Kristom donosi spasenje. A to je život samoprijegora i ljubavi. Uzak, ali jedino spasonosan put. Zato nitko tko je otvoren Kristu ne može propasti i ostati iza 'zaključanih vrata'. Dakako, ta otvorenost pretpostavlja promjenu cjelokupnog životnog stava.