DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (3. listopada 2021.)
Glavne teme za razmišljanje:
1. Evanđeoski govor o braku pretpostavlja činjenicu dolaska Kraljevstva Božjega
2. 'Okorjelost srca' (i u braku) opstoji iako je Kraljevstvo već došlo
3. Nadilaženje minimalizma 'dopušteno-nedopušteno' (i u braku)
1. Temelji braka su u činjenici Božje zamisli utkane u samu 'narav' braka (o čemu govori današnje prvo čitanje ali i evanđelje) i u činjenici da nastupa tzv. eshatoloških vremena dolaskom Kraljevstva Božjeg u Isusu Kristu.
Prije svakoga govora o nerazrješivosti braka kao jedne moralne norme dolazi vjera koja prihvaća i da je Božja zamisao o braku odrednica svakog bračnog zajedništva među ljudima i da Isus govori kao onaj koji naviješta i započinje razdoblje Kraljevstva Božjega. Tako, prema današnjem prvom čitanju, brak je Božjom zamisli zajedništvo osoba i, dapače, zajedništvo koje je Božjom voljom i njegovim 'uplitanjem' u brak jače od povezanosti 's ocem i majkom'. Radi se o zajedništvu koje je nastalo naravnom upućenosti muškarca prema ženi i obratno. Tako današnje evanđelje s pravom govori da muža i ženu 'družuje' Bog. U tom smislu i Isusov poziv: "Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" Samo je moralna posljedica onoga što Bog čini kada brak nastaje. Još više: spomenuti Isusov apel nije plod nekog njegovog voluntarizma (kako mu se prohtjelo) nego posljedica činjenice da je nastupilo razdoblje Kraljevstva Božjega ... Dakako, o ljudima i kršćanima ovisi da li će brak promatrati samo sociološki, psihološki, biološki ... ili i vjerski, to jest da vjeruju da je brak Božji čin i zahvat, u koji je uključeno Kraljevstvo Božje. Dakle, za današnje kršćane je presudno to da vjeruju o braku ono što sažeto o tome poručuje današnje evanđelje i prvo čitanje. Tek takva vjera može biti osnovica govora o nerazrješivosti kao o nečemu što 'naravno' proizlazi iz bračnog zajedništva.
2. Ako je već govor o nerazrješivosti braka - a bolje bi bilo govoriti o trajnosti bračnog zajedništva - onda treba spomenuti da današnje evanđelje s tim u vezi ipak misli realistički pa spominje i 'okorjelost' čovječjega srca. Drugim riječima, konkretnu bračnu situaciju, nažalost, ne obilježava samo Božja zamisao nego i činjenica grešnosti ljudskog roda. Dapače, treba reći da ta činjenica grešnosti (okorjelosti srca u konkretnom slučaju) nije obilježje samo perioda povijesti spasenja prije dolaska Kraljevstva, nego da ta okorjelost ipak i dalje hoće živjeti usprkos tome što je s Kristom nastupilo Kraljevstvo Božje. To je u današnjem evanđelju vidljivo iz tzv. crkvene aktualizacije Kristovoga apela. I najranija kršćanska zajednica 'odstupa' od ideala izrečenog u Isusovom apelu time što ipak tolerira tzv. 'rastavu od stola i postelje', pa preljubom kvalificira ne tu 'malu rastavu' nego pokušaj sklapanja nove ženidbe. U tom kontekstu dolazi pitanje: što trebaju činiti današnji kršćani s obzirom na brakove a da pri tom znaju i dalje postoji mogućnost 'okorjelosti srca'. Gledom na to treba reći da su naše zajednice prvenstveno pozvane na to da svojim postupcima pridonesu tome da se što više ostvaruje ideal sadržan u Isusovom današnjem apelu. Dakle, kršćani bi prvenstveno trebali pomoći da se barem među kršćanima ostvaruje Isusov poziv: "Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!" Prigovaranja pa i osude odstupanja od tog ideala ne bi smjeli biti 'prva briga' kršćana nego - znajući da je i brak vjerska činjenica - ponajprije stvarati vjerski ambijent u kojem će konkretni brakovi biti što sukladniji Isusovom apelu.
3. No, današnje može biti povod i za jednu širu moralnu primjenu a ta se sastoji u tome da je Isusova poruka u današnjem evanđelju ta da moral kršćana ne smije biti na minimalističkoj razini kada se pitamo samo o tome što je dopušteno a što nije dopušteno. U tom se smislu Isusov govor o braku može se shvatiti samo kao ilustracija da ljudi neće daleko doći (u braku i inače) ako budu sav svoj moralni život smatrali samo nekim zakonom s kojim onda upadaju u minimalizam dopuštenog i nedopuštenog. Ovdje govorimo općenito o ljudima, ali bi sigurno to još više trebalo posvijestiti kršćanima koji kažu da vjeruju. Treba reći da današnje evanđelje (i mnogi drugi odlomci Novog zavjeta) jasno pokazuje da dolazak Kraljevstva Božjega želi posvijestiti činjenicu da je međuljudske odnose (a, možda, pogotovo odnose u braku) upravo nemoguće temeljiti samo na nekim propisima koji će se (često) zapliću u kazuistiku dopuštenog-nedopuštenoga; ljudski osobni odnosi (a takvi su sigurno i, ili čak pogotovo, odnosi u braku) traže mnogo više 'srca' za spremnost na nešto 'više' nego li je stalno pitanje o dopuštenom.
Zaključno
Slaveći euharistiju kršćani bi trebali biti svjesni da je ona 'središte' i bračnog zajedništva, jer je ono - kako je već rečeno - i činjenica vjere. Kršćanski brak (ali i općenito ljudski brak) ima svoj temelj, svoj jedini pravi temelj u trajno spasenjskom Božjem djelovanju, koje je svoj vrhunac dostiglo u Kristovom vazmenom otajstvu kojega je euharistija spomen i posadašnjenje i za današnja bračna zajedništva. Dapače, ako u odnosu na euharistiju i naglasimo osobito činjenicu da u euharistiji na izraziti način komuniciraju Zaručnik (Krist) i zaručnica (Crkva), onda postaje još jasnije da je to komuniciranje osposobljavanje i za svekoliko bračno komuniciranje koje hoće biti na razini Božje zamisli o braku i na razini razdoblja povijesti spasenja koje je okarakterizirano dolaskom Kraljevstva Božjega u smrti i uskrsnuću Isusa Krista.