DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (26. rujna 2021.) Mogu li i 'oni drugi' činiti dobro?
Jednom je jedan od najbližih suradnika sv. Ivana XXIII., pape, koji je pokrenuo Drugi vatikanski koncil početkom šezdesetih godina htio iskazati mu poseban kompliment. Naime, kada je jednom prilikom papa dvoumio što da učini, taj mu reče: "Sveti oče, vi imate Duha Svetoga!" A mudri je papa odgovorio: "To je istina, mojoj je službi darovan Duh Sveti. No, najviše za to da promatram što sve Duh Sveti djeluje u Crkvi i u svijetu, u pojedincima i u pokretima, pa da mu pomognem da na općem planu dođe do izražaja".
Crkva je zajednica koju prodahnjuje Duh Sveti, rekli bismo 's vrha do dna'. Koncil upozorava da postoje i male 'karizme' (posebni darovi) koji se ne smiju prezreti nego njegovati. Osim toga Duh Sveti djeluje gdje hoće, jasno i u cijelome svijetu. Učenici Kristovi trebaju nastojati da to prepoznaju. Na to nas danas i Isus upozorava. Poslušajmo poruku prvi prvoga dijela evanđelja.
"Tko nije protiv nas, za nas je!"
U ono vrijeme Ivan reče Isusu: "Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." A Isus reče: "Ne branite mu. Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je."
A sada se vratimo na 1. čitanje. Možda i u našim promišljanjima češće ne vodimo računa o poruci Pisma iz Staroga zavjeta, već se uglavnom zadržavamo na evanđeljima. Jer i ta su čitanja sastavan dio Službe riječi. Počujmo:
"U one dane: Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kada duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.
Dvojica ostadoše u taboru. Jednome je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo - bili su i oni među upisanima, ali nisu pošli u Šator, te počeše u taboru prorokovati.
Neki mladić otrča te javi Mojsiju: "Eldad i Medad - reče - prorokuju u taboru!". Jozua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: "Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!" Mojsije mu odgovori: "Zar si zavidan zbog mene! O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!"
Ne svojatati Boga i njegove darove
Drugi vatikanski sabor naglašava da su svi - po krstu i krizmi, a i po posebnim darovima, uživaoci dara Duha Svetoga. Nad svakim krizmanikom progovara biskup ili delegirani krizmatelj: "Primi pečat dara Duha Svetoga!"
To znači da u zajednici vjernika nisu samo neki 'bogomdani' koji mogu sve znati, držati se tako da svugdje imaju 'glavnu riječ' i da nemaju nešto posebnoga reći. Mi bismo danas rekli da se takvi 'prave važnima'. Međutim, Duh Sveti 'puše gdje hoće'. Svatko u sebi ima neki dar i valja poslušati svakoga koji nešto predlaže. To je od osobite važnosti za predvoditelja zajednice, župnika, ali i za sve one koji imaju neku odgovorniju ulogu u zajednici.
Štoviše, može se ići i 'korak dalje'. A to znači da i oni koji ne idu u crkvu mogu nešto pametnoga reći i predložiti, čak i kritizirati, kada je u pitanju 'vjera i Crkva'. I nitko nema pravo otpisivati ih. Možda nas Duh Sveti i po njima upozorava. Još dalje, i oni koji nisu vjernici mogu dosta dobra učiniti. I po njima može Duh Sveti djelovati. Svi su, na neki način, Božja djeca. Zar ne zamjećujemo da ima dosta ljudi koji se iskazuju da nisu vjernici a veliki su humanisti, čine izvanredna djela. Nama to može izgledati čudnim. Jer Bog postojano djeluje u svakome stvorenju. Prisjetimo se pritom činjenice da se upravo neki od onih koji idu u crkvu, redovito se mole, i izvršavaju sve crkvene propise, nekad pokažu da nisu baš na 'zavidnoj visini', da (što se obično znade za neko reći) 'nisu ljudi'. Ne pokazuju da su oni koji bi drugima pomogli, koji bi se zalagali (čak i u samoj župnoj zajednici). Takvi znaju, kada im se drugi potuže zbog neke nevolje, davati lijepe savjete, ali na kraju izgleda kada da kažu 'to je tvoj problem', 'ne pačam', i slično. I sada se pitamo, tko je više na Božjoj strani, onaj nevjernik dobar čovjek ili kršćanin tzv. Božji čovjek? Problem nastaje kada mislimo da jedino mi, kršćani, Boga posjedujemo, a zapravo često dajemo protusvjedočanstvo.
To pitanje svakako valja ozbiljno uzeti u pretres i zapitati se o našoj humanosti, po Kristovu primjeru. Jer svojom polovičnošću i nedosljednošću u Isusovu učeništvu kršćani mogu drugima (onima koji ne vjeruju) biti svojevrsna sablazan. Stoga Isus, danas, na kraju evanđelja pred učenike stavlja najoštriji zahtjev da se bez milosrđa sučele sa samima sobom, da se preispitaju što govore, te što i kako rade u širenju evanđelja. I da prije nego u drugima, u samima sebi 'podrežu korijen' svakome zlu koje njih same ili druge priječi u nepridržanome opredjeljenju za Božje kraljevstvo. Pritom ne smijemo samo sebi pripisivati neke osobitosti već se radovati svakome dobru pa bilo odakle i od koga došlo, pa i od onoga koji ne vjeruje.
UNATOČ RAZDORU
"Tko nije protiv nas, za nas je!"
Jesam li za te, kaži, Gospodine!
Jedino ti možeš znati, što se u meni protivi tebi.
Uprkos svemu se nadam, da ćeš mi dati ne samo sebe
(u Kruhu koji mi nuđaš jesti i Vinu koje mi pružaš piti),
već svega me k sebi prigrliti.
I da ćeš skončat sukobe u meni
koji me dnevice prate (a braći zadaju jade),
srce privolit da se privije uza te
i s ovo malo vjere ljubavi i nade.
Gospodine, ti su uvijek uza me,
tvoja me ruka pridržava i brani.
I ja, unatoč razdora u sebi,
ostajem i dalje na tvojoj strani.