DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (5. rujna 2021.) "Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti"
U evanđelju današnje 22. nedjelje kroz godinu čita se odlomak iz Markova evanđelja u kojem se opisuje kako je Isus ozdravio gluhoga mucavca, kojemu su se otvorile uši i razdriješila spona jezika te je stao razgovijetno govoriti.
Kakve li samilosti prema čovjeku bolniku!
Kada iskrena srca samo pomislimo na naše bolničko osoblje, od liječnika, medicinskih sestara i tolikih drugih, onda moramo priznati da čine 'velika čuda'. To su pokazali i još uvijek pokazuju na osobit način u vrijeme korona-virusne situacije. Oni i toliki drugi ljudi koji se žrtvuju za drugu (sjetimo se samo onih koji dvore bolesnike u našim kućama) u raznim teškim životnim situacijama pravi su 'heroji' (poput naših branitelja) koji djeluju iz sebedarne ljubavi, bili oni vjernici ili ne. I to je nešto što nam daje povjerenje da istinska ljubav još uvijek traje, štoviše u nekim situacijama gledamo kako se povećava kada vidimo tolike volontere. I to je divno. Uključiti se u tu 'kolonu' dobrih ljudi zadatak je sviju nas, bez obzira koju službu vršili.
Kršćani u tome vide 'nastavak' one samilosne Božje ljubavi koja je započela na izrazitiji način u Isusu Kristu. On se jako 'uposlio' oko gluhoga mucavca da mu udijeli radost punijega života. Htio mu je i izvana pokazati koliko ga dira njegova nevolja, htio je da mu time iskaže svu svoju pažnju i ljubav.
Svaki bolesnik, svaki ugrožen čovjek želi biti 'tretiran'. Kad iskazujemo svoju sućut ili iskazujemo svoju pomoć, ne zaboravimo unijeti u to i dodatne geste pažnje. Iza dara uvijek treba stajati darovatelj. No, tu se krije i neko drugo pitanje, neki novi poziv. Poslušajmo.
Problem 'kršćanske gluhoće i nijemosti'
Pri kraju krštenja svećenik dodiruje 'uši i usta' krštenika i moli za 'otvaranje ušiju i razdrješenje spona jezika': "Gospodin Isus, koji je dao gluhima sluh a nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca." Krštenjem se otvaramo Božjem glasu i prihvaćamo zadatak širenja njegove radosne izbaviteljske vijesti. Dijete prima sakramenat vjere, a da samo ne može niti čuti niti govoriti. No, ono ga prima u zajednici koja sluša Božju riječ i ispovijeda vjeru. Taj kršćanin kada odraste morat će sam naučiti 'slušati i govoriti'.
Šteta je što roditelji i kumovi o tome kasnije malo ili uopće ne govore djetetu. U njegovo ime prihvatili su veliki zadatak, a na njemu je da ga sada izvršava. I što se događa? Mnoga djeca, 'zaražena' i od nas odraslih, ponajprije u obitelji, pokazuju da nešto nije u redu sa njihovim 'govorom i sluhom', kada se radi o vjeri. Zato je od hitne važnosti zapitati se: kako se u našim obiteljima govori vjerom i o vjeri? Što djeca 'slušaju' od svojih roditelja? Kako im stariji pomažu da se nauče o vjeri govoriti? I na drugim mjestima kako ljudi slušaju i kako govore o vjeri? Nužno je uvjeriti se kako kršćanski život - uvijek, a naročito danas - traži sposobnost slušanja u vjeri i hrabrog govora iz vjere.
Pomanjkanje sposobnosti slušanja, na što ukazuju stručnjaci, od psihologa do drugih, a to vidimo 'na svakom koraku', problem je koji uvelike ugrožava međuljudski, osobito obiteljski život. Očito će trebati daleko više promisliti kako naći načine, pronaći 'antene' na koje je suvremeni čovjek osjetljiv. I crkveni govor, od liturgije do kateheze, morat će se dati na put traženja novih načina u izričaju vjere, a osobito što se tiče žara, a to znači da onaj koji govori čini to iz oduševljenja a ne zato što mora. I očito će biti u većini slučajeva i saslušan.
Isus ne želi da se 'zaustavimo na čudesima'
Kako je prethodno istaknuto, Isus se 'vizualno' jako potrudio oko liječenja gluhoga mucavca: utisnuvši mu prste u njegove uši, zatim pljunuo (možda ovo čudno zvuči) i dotaknuo se njegova jezika. I onda je upravio pogled u nebo, uzdahnuo i rekao "otvori se". To je poziv nama, od svećenika pa do posljednjega župljanina, da se malo više potrudimo kako bi 'gluhi i nijemi' ozdravili te i sami činili 'čudesa', posebno lijepom riječju, koja zapravo 'liječi'. Pritom se imaju na koga se osloniti za pomoć, na samoga Isusa. To znači "upraviti pogled u nebo", osloniti se na Božju snagu. U protivnom, možemo se pretvoriti u samozvane 'čudotvorce', iz ljudskog interesa i probitka, i nesvjesno zavaravajući ljude.
Ipak, možda će nekoga začuditi ako reknemo da Isus ne želi da se samo 'zaustavimo na čudesima'. Štoviše on svima koji su to vidjeli zabranjuje da to nikome ne kazuju. No, ljudi nisu mogli izdržati već su u svojoj zadivljenosti svima o tome govorili. Isus, naime, želi privesti ljude, ponekad i čudesima, da se uhvate posla oko dubokoga obraćenja iz kojega će proisteći svi osloboditeljski preobražaji. On izbjegava 'ljudske pohvale', hoteći time pokazati da ne želi biti 'uhvaćen u zamku' pukih kategorija ljudskoga mišljenja i doživljavanja. To je poruka i za nas. Gdjegod se ljudi otvaraju osloboditeljskom djelu Krista Gospodina, gdjegod se uključuju u njegovo dobrotvorstvo - 'ozdravljajući' obiteljske, mjesne i društvene prilike (bolesti) svoga vremena - tu nastaje "novo nebo i nova zemlja". To ne ide tako lagano, ali od toga se ne može i ne smije odustati. Stoga valja malo više 'otvoriti uši' i za slušanje biblijske poruke svake nedjelje, a ne često sve 'izdržati iz navike' jer to predviđa obred. Zato su potrebna i druga okupljanja, župna kateheza za odrasle. I čim se stvore osnovni uvjeti (čak i uz poštivanje epidemioloških mjera) treba s time započeti, kako bi Isusova riječ što bolje 'odjeknula' u ljudskim srcima. Tada se može dogoditi čudo: da nam se 'otvore uši i razriješe naši jezici kako bismo više čuli Božju riječ i hvalili ga uglas i u tišini srca. U protivnom, postoji velika opasnost da župna zajednica postaje još više gluha, slijepa i nijema zbog svoje nevjernosti i otvrdnulosti.