DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU - C (14. kolovoza 2022.) Suočavanje sa različitim 'slikama' Isusa Krista

2022-08-13

Među vjernicima često vladaju nesporazumi s obzirom na 'sliku Isusa Krista'. Tko je i kakav je on? S jedne strane mnogi ga na temelju evanđelja shvaćaju s 'blagim i poniznim srcem', 'strpljivim i mirnim', donositeljem 'mira i vedrine', a s druge strane kao onoga koji je odlučan, gotovo 'nasilan' i prijeteći Isus. I prema tome se formiraju različite pobožnosti, načini govora, posebice ponekih propovijedi. Gubi se iz vidi cjelovito gledanje, jedna cjelina, premda to nije lako postići. Tako su i nastale pojedine sekte koje su izdvajale neki dio iz cjeline gledanja.

Danas se susrećemo upravo sa 'oštrijim' Isusom pa zato najprije poslušajmo evanđelje po Luki.

"U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: 'Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem, vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve."


Isus naizgled 'šokira

Poruka današnjega evanđelja nije sasvim jasna iako može biti povod za neke ključne teme kad je u pitanju 'gledanje' kršćane na Isusa i na svoju prisutnost u svijetu. Tekst evanđelja polazi od spoznaje da Isusovo djelovanje odnosno Isusova osoba unosi često nemir u odnosu na određena shvaćanja mira, počevši od obitelji. Isus je došao 'baciti oganj' i to je unosilo nemir i razdjeljenje jer su se ljudi nekako bili 'smirili', pomirili sa mnogočime, a nisu vidjeli da im nedostaje 'oganj' koji stvara određeni 'sveti nemir' zbog krivih situacija, kako u odnosu ljudi međusobno tako i prema Bogu. Jer mnogi Isusa nisu pravo shvatili, a onda danas niti kršćanstvo u cjelini, koje je postala 'neka religija' za 'zadovoljenje' ljudskih potreba, a ne poziv na novi život, koji traži žrtvu, pa makar došlo do nekih 'razdjeljenja'.

Kao polazište našega razmišljanja uzimamo rečenicu: "Mislite li da sam došao dati mit na zemlji? Nipošto, kažem vam nego razdjeljenje." Pitanje je aktualno pogotovo što se u zadnje vrijeme naglašava zadaća Crkve u čuvanju i izgradnji mira, tim više što čovječanstvu prijeti propast od sukoba, sve do ratova? Svatko će se s time složiti da upravo Crkva mora raditi na miru, pomirenju među pojedincima, kako u obitelji i susjedstvu tako na mjesnoj, nacionalnoj i svjetskoj razini.

Možda će se netko začuditi ako ustvrdimo da ipak Krist ne preuzima odgovornost za mir. Nije se proglasio 'donositeljem mira', a ovdje se govori o nekom 'lažnom miru'. On čak odgovara bez okolišanja: "Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje." Istina, evanđelje, osobito Ivanovo, povjerava učenicima zadaću naviještanja mira. Ali Isus uvijek govori o svojem miru. Čudno na prvi pogled, jer taj njegov mir uključuje čak i razdjeljenje 'oca protiv sina, majke protiv kćeri, svekrve protiv snahe'.

Postavlja se pitanje: kako je to moguće, ako je Krist po svojem poslanju prorok ljubavi i nenasilja, spremnosti za oproštenje, prijatelj carinika i grešnika? Sve to 'stoji'. Ali upravo jer je Isus čovjek prave ljubavi, postaje neizbježno donositelj razdjeljenja i raspri. Ljubav o kojoj Isus govori i o kojoj je svjedočio svojim životom nije tek duhovna i individualistička nego povijesna i utjelovljena. Ljubiti neku osobu, znači stati na njezinu stranu, i to ne zbog pukog zadovoljstva da joj se tek izjavi ljubav i podrška, nego da se za nju zauzmeš stvarajući uvjete za rast i sazrijevanje u slobodi. I kako uzroci koji čovjeka sprečavaju da bude ono što jest ('sin Božji' i 'brat Kristov') nisu samo individualne nego i društvene naravi, ljubav se ne može odijeliti od njih. Zbog toga razdjeljenje o kojem Isus govori nije samo slučajni nego nužni posljedak njegove bitne poruke (evanđelja).

Sada je važno naglasiti narav i plodnost takvoga 'razdjeljenja', koje nije rušilačko i neprijateljsko nego pozitivno i konstruktivno. Ono je 'oganj' koji odjeljuje, koji čisti i rastavlja zlato od rudače kako bi se ono pokazalo u svojem pravom i istinskom sjaju. U tom smislu treba shvatiti tvrdu: "Došao sam baciti oganj na zemlju ...". Ne radi se, prema tome, o ognju kazne nego o ognju Duha, "koji sabire i ujedinjuje raspršeno čovječanstvo".


Kako nadvladati 'dvostruki mir'?

Dosljedno tome može se ukazati na dvostruki 'mir': mir samo prividan, koji treba raskrinkavati; i mir doista i stvarno mir! Isus donosi pravi mir, odbacujući varku i prijevaru. Istina je protiv privida, koji često više šteti nego koristi. Kršćanin nije neutralan u odnose na društvo i ljude s kojima živi. Ljubiti iskorištavanoga i iskorištavatelja ne može ići skupa. Ljubiti prvoga znači svrstati se na njegovu stranu, a protiv onoga koji ga izrabljuje i iskorištava. Dok ljubiti iskorištavatelja znači svrstati se 'protiv njegove strane' (ne protiv njega kao osobe). Ljubav ne ide za tim da ga uništi nego da mu se otvore oči na njegovo ponašanje koje je protiv bratstva i sreće, štoviše i njega samoga i drugih. Kršćanin ne smije ostati na površini. Pozvan je prodrijeti dublje, gdje je nemoguće 'lagati' sebi i Bogu.

Prijelaz od 'prividnog', i stoga krivog mira, k stvarnome pravom miru nije lagan. Zahtjeva odvažnost, angažman do junaštva, sve do prolaženja putem križa. Ovdje treba uključiti govor o 'krstu' koji Isus treba primiti. Isus je došao da donese dubok smisao jedinstva među ljudima ("došao sam baciti oganj na zemlju"), ali prije treba primiti svoj 'krst'. Prvotni smisao izraza 'krst' nije očito obredno-liturgijski nego slikovito označuje uranjavanje u 'vode smrti'. Govoreći o smrti i uskrsnuću ne kani se o dvije kronološki različite stvari, kao da bi najprije trebala doći 'smrt', a potom iz nje uskrsnuće. Izraz točnije znači da se pozitivni smisao života (izražen u svojoj krajnjoj dimenziji Isusovim 'uskrsnućem') ostvaruje jedino kroz teška i odvažna opredjeljenja koja sužavaju djelovanje destruktivnih sebičnih sila ('smrt'). Smrt, trpljenje, križ, i, u današnjem evanđelju, razdjeljenje jesu temeljni termini koji označuju put kojim treba ići ako se želi ostvariti slobodno i stvarateljsko čovječanstvo prema slici kraljevstva Božjega. Važno je pritom naglasiti da razdjeljenje o kojem govori Isus ne proizlazi iz rušilačke volje nego iz konkretnih povijesnih čina kojih ne možemo biti oslobođeni.

Put križa je težak i mučan. Uvijek postoji opasnost napuštanja toga puta. Pravi vjernik znade da nije sam već da ima Boga 'na svojoj strani'. Tko ide putem oslobođenja ne može a da ne prouzroči razdjeljenje i razdiranje i da zbog toga bude optužen.


Potrebno je prihvatiti 'vrijeme opredjeljenja'.

Upravo što vjernik naviješta Riječ Božju koja je često protiv raznih trendova ovoga vremena i protiv vladajućih javnih mnijenja često ga dovodi do toga da ga drugi brzo optuže, štoviše i likvidiraju. Čovjek koji 'ljubi Boga u svemu i nadasve' neće imati lak život, makar i ne doživio Isusovu sudbinu razapinjanja. Jer iz dana u dan mora izdržati u trajnoj borbi. Ne smije malaksati i obeshrabriti se u borbi protiv grijeha, odnosno zla u cjelini.

Sa svom jasnoćom govori i Gospodin u evanđelju svojoj zajednici, pozivajući je da se odluči: "Oganj dođoh baciti na zemlju". Moramo se pitati što je s tim 'ognjem' u nama? Gori li u nama Duh Božji ili su ostale samo 'dogorjele baklje' koje više ne svijetle te ne mogu rasvijetliti tamu ovoga svijeta. Prebrzo se prilagođavamo pomodnom javnom mnijenju, jer u nama više ne 'gori vatra' koja bi mogla pročistiti našu ljubav, a onda i međuljudske odnose.

Nismo pozvani na pobunu protiv vanjskih društvenih i političkih odnosa - to bi čak nekad bio i previše udoban put - naprotiv, u našoj nutrini mora nešto svijetliti i početi 'gorjeti'. Riječ božja mora obuzeti naše srce i mi ćemo biti sposobni stvarati oko sebe 'pozitivne vibracije', širiti pravdu a to znači i pravi mir. Put u budućnost može se orijentirati samo na Isusu Kristu.


Ne 'uspavanost' nego angažman

Zaključno, Krist nije došao ljude 'uspavati' u njihovu prividnom 'miru', već ih poziva na angažiranje, na preobrazbu, na rad za druge, na stvaranje novih međuljudskih odnosa. To je taj novi duhovni 'oganj' koji mora plamtjeti da bi čovjek mogao stvarati nešto novo i bolje, makar će, poput Isusa, biti 'znak protivljenja'. Jer mnogi ne podnose nekoga koji ih riječju i životom upozorava na neke promjene u životu, posebice da se odreknu nečega što stvara nepravedne odnose.

Ponovimo, evanđelje nije vijest koja 'umiruje' (rečeno kolokvijalno koja 'ne talasa'), a još manje 'droga' koja uspavljuje grupu otuđenih ljudi. Naprotiv, evanđelje je riječ koja uznemiruje, makar se dogodila 'podjela duhova', svađa i razdjeljenje čak i na razini obitelji. Život Isusovih sljedbenika trebao bi biti poput 'ognja' koji će dovesti do toga da se prepoznaju prave vrednote, omogućiti da se raspozna 'zlato u vatri'. I još nešto. U našim srcima još uvijek vlada 'razdjeljenje'. Htjeli bismo 'biti s Isusom' ali i dalje nastavljamo živjeti po svojoj volji. Treba nam se otvoriti 'ognju' Božje ljubavi da pobijedimo u toj nutarnjoj borbi i odlučno slijedimo Krista.

Možda riječ 'nemir' zvuči previše oštro pa umjesto toga možemo govoriti o nužnoj otvorenosti za promjene, za gibanje, za traženje. Nismo li u opasnosti da postanemo zagovornici 'postojećega stanja', umjesto da budemo oni koji 'traže Božje kraljevstvo i pravdu njegovu'. Jer kršćanstvu, u pojedinim župnim zajednicama, prijeti opasnost da se sve počne shvaćati kao neki 'sustav' koji treba čuvati i braniti, zagovarati 'postojeće stanje', a izbjegavati 'gibanje' koje je Isus započeo, uz opasnost da to neki okvalificiraju kao nepotrebno 'uznemiravanje'. To se odnosi i na situaciju u mnogim obiteljima župama kada se grčevito čuva 'neka tradicija', a ne želi se tražiti nove putove, dok se u isto vrijeme vidi da sve stagnira, da se 'ljudi osipaju'. Svakako, ovo su teme o kojima treba što prije povesti otvoreniji razgovor, u protivnom svako kašnjenje još više pogoršava ionako 'problematičnu situaciju' (mlako kršćanstvo) u kršćanskom životu, kako pojedinaca tako i cijele zajednice.