DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (11. rujna 2022.) - Snagom svetih sakramenata ostati u obiteljskoj radosti

Misna čitanja: Izl 32,7-14; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-10

Isusova priča o Rasipnom sinu, ili o Milosrdnom otcu, spada među najpoznatije evanđeoske prispodobe i pokazuje nam među ostalim kako nisko može pasti mlad čovjek kad odbaci otca i svoju obitelj, odnosno kako vjernik koji odbaci Boga lako može "dotaknuti dno" života. Mladić iz prispodobe nije mogao podnijeti otčeve principe i pedagoške metode, otčev auktoritet postao mu je nepodnošljiv i, budući da nije mogao stil života svoga otca prilagoditi svojim željama, odlučio je postupiti po 'formuli' zabavne pjesme: "Idem tamo gdje je sve po mom"!

Međutim, prvo misno čitanje posvješćuje nam kako ne samo pojedinac nego i cijeli Izabrani narod postupa slično. Jedan teolog tumači kako su zapravo Izraelci - premda su na svoje oči vidjeli kako ih je Bog čudesno izveo iz egipatskog robstva - najednom, jer se Mojsije "predugo" zadržao na Sinaju, zaključili da se Bog ne ponaša onako kako su oni očekivali, tj. da Bog više nije po njihovoj mjeri i na njihov način. Zato je narod odlučio sam sebi načiniti svoje božanstvo. Kako opisuje Knjiga Izlaska, napravili su zlatno tele, kojemu se čitav narod poklonio. Dakle, djelu svojih ruku dali su sve ono što pripada Bogu - i hvalu, i čast, i žrtvu, i povjerenje. Bio je to najveći izraz nevjere, zbog čega su prestali biti Božji narod. Sasvim logično, rekli bismo, takav nevjerni narod, koji je sam sebi napravio svoga boga, zaslužuje jedino gnjev pravoga Boga, koji će ih posve izbrisati s lica zemlje. Međutim, Mojsije je molitvom posredovao za narod i Bog je poštedio svoje izabranike i opet im iskazao svoje milosrđe i praštanje.

Taj biblijski događaj posvješćuje nam kako je istinita mudra izreka koja kaže da se povijest uvijek ponavlja! Načiniti ili izmisliti svoga boga, boga po svojoj mjeri i na svoj način, trajna je napast čitava Božjega naroda i svakog njegova pojedinog člana. Ta napast ne samo da se uvijek iznova ponavlja u povijesti, nego ona itekako vreba i u naše dane među kršćanima. Kao konkretan primjer može poslužiti odnos katoličkog puka prema Sv. Iliji proroku odnosno prema njegovim "svetim olujnim danima", u kojima se narod striktno suzdržava od svih poslova na njivama i livadama, ali zato odmah nakon "Ilinje" - poglavito kada je blagdan u subotu - sutradan u svetu nedjelju svi traktori i kosilice "izlaze na teren", tj. zauzeti su oko sijena!

Zatim, sve više je kršćana koji na Krista ne gledaju kao na zahtjevnog Krista evanđelja, nego On postaje "moj Isus", tj. Krist kakvog ja hoću - Krist jeftinog milosrđa, Isus koji ništa ne zahtijeva, Isus koji bi sigurno krstio i djecu iz homoveze... itd. No takvim stavom katolici se izjednačuju s onim nekršćanima kojima je Isus Krist samo dobar čovjek, humanitarac, "socijalist", čak i "prvi komunist", ali preskaču Isusov zahtjev odnosno kriterij za nasljedovanje (sjetimo se evanđelja od prošle nedjelje): Tko se ne odreče svega što ima, NE MOŽE biti moj učenik, tj. pravi kršćanin!

Zatim, vjernicima je velika napast to što im sveti sakramenti prestaju biti vidljivi znakovi Božje milosti - s kojom surađujući možemo činiti velika djela - nego sakramenti postaju samo obredi tradicije koju valja obaviti, jer "tako svi čine" pa bi zapravo "bila sramota da mi dijete ne obavi sve sakramente"... A najveća napast je kad nedjeljna sveta misa, prestane biti vrijeme slušanja žive Božje riječi, primanja svete pričesti kao hrane na putu spasenja i susret s braćom i sestrama u vjeri. Umjesto toga neki žele show u kojem misa mora biti zanimljiva, čak zabavna, a ako nije takva onda je dosadna pa mnogi, poglavito mladi, ne dolaze u crkvu da zajedno s drugima zapjevaju Isusu "odsad idem kamo šalješ me ti", nego kao da kažu "idem tamo gdje je sve po mom"!

Dakle, u tu opaku napast da sami napravimo Boga po svojoj mjeri padamo onda kad Boga, Krista, evanđelje, nauk Crkve i vjerničko zajedništvo ter svete sakramente prestanemo shvaćati ozbiljno, kao Božji dar i kao stvarnosti bez kojih ne možemo izdržati ni ustrajati na putu našega spasenja! Ta je napast jaka najprije poslije Prve pričesti, a potom nakon Krizme...! Ali tim bijegom od nebeskog Otca vjernik ozbiljno riskira pad u moralno blato ovoga svijeta, u kojem će se - kao onaj mlađi sin iz evanđeoske prispodobe - družiti s raznim "svinjama" ter im čak i služiti kao najveći bijednik...

Ali Bog nas uvijek vjerno čeka i strpljivo iskazuje svoje milosrđe i praštanje. To nam na posebno jak način potvrđuju i ostale prispodobe iz današnjega evanđelja - o zalutaloj ovci i o izgubljenoj drahmi - a posebno snažno ova priča o Rasipnom sinu odnosno o Milosrdnom otcu. Mladić je otišao od otca i brata, tj. napustio je Boga i Crkvu - doslovce kao što danas mnogi mladi čine upravo poslije Krizme... - jer mislio je da može bez njih, tj. da je dovoljno zreo i samostalan da mu "obiteljski zatvor" više nije potreban...!

Zato mi odrasli, koji smo upoznali Boga kojega nam je Krist objavio, djeca koji su ga upoznala na vjeronauku, kao i oni koji će ga upoznati tijekom ove školske i vjeronaučne godine, moramo stalno imati na umu, pa i druge poučiti, da Boga koji nas ljubi susrećemo na jedinstven način u svetim sakramentima. A na najčudesniji način On nam se iz ljubavi daruje u svetoj misi: u Riječi i Kruhu! Jedino snazi toga Dara uvijek ćemo biti vrijedni i radostni članovi naše župne obitelji. Zato mu za taj veliki dar trebamo uvijek biti zahvalni.

A.K.