DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (2.listopad 2022.godine)

U čitanjima dviju prošlih nedjelja imali smo priliku čuti što Bog misli o zloporabi vlasti i novca, iz čega se rađaju društvene nepravde, tako da se jedni nepravedno bogate i obijesno uživaju, a drugi bespomoćno trpe. Vjernik po Objavi zna da će na kraju pravda pobijediti, da će zlotvori biti poniženi i kažnjeni, da će patnici i nepravedno progonjeni biti uzvišeni. Ali, sve to predugo traje. Ispunjenje nada jest daleko, zlikovcima je dobro i često sve bolje, a većina ljudi živi gotovo kao u paklu, na rubu očajanja. I Božjem svjedoku čini se da je Bog prespor; ako ipak sve podnese te ustraje u vjeri i svjedočenju, može početi umišljati da je silno zaslužan, da je u ljubavi prema konkretnim ljudima dosljedniji i djelotvorniji od samoga Boga. Tako se među vjernike unosi oštra podjela. Jedni kao da Boga pred nesretnim ljudima opravdavaju, uzvisuju nedokučivu Božju mudrost i dobrotu, uvjeravajući ljude da su ipak sami krivi za sve svoje nevolje. Drugi toliko suosjećaju s nesretnicima da nastoje njih pred Bogom opravdati te Bogu gotovu prigovaraju i čude mu se što im pomaže brže i uspješnije.

Čini se da se pravi biblijski vjernik ne bi smio svrstati ni među jedne ni među druge, da bi za jedne i za druge morao imati razumijevanja, a sam ostati razapet između oba stava - s raspetim ljudima i raspetim Kristom.

Jedan od dvanaestorice malih proroka - Habakuk, krajem 7.stoljeća prije Krista ne ustručava se priznati da mu nije jasno Božje ponašanje. Upravo se čudi što Bog tako dugo trpi toliku nepravdu u svijetu. To je izvorni stav biblijskog čovjeka koji zna da ga Bog nije uzeo ni stvorio da bude njegov rob niti ga je unajmio kao nadničara, nego da ga je učinio svojim prijateljem i suradnikom koji ima pravo postaviti svako pitanje i izraziti svaku tjeskobu.

Dok čovjek računa tako s Božjim povjerenjem, Bog odmah računa i s njegovim. Ne tumači mu filozofski ni teološki misterij, tajnu, zla i patnje, nego ga ponovno poziva na ustrajnost u vjernosti. Važna je rečenica koja će se ponoviti u NZ ( Rim 1,17): "Pravednik će od svoje vjere živjeti".

Vjera ovdje nije odreknutost od razumijevanja, nije slijepa pokorenost Božjoj volji, nego istinsko sudjelovanje u Božjoj spoznaji koja - iako u cijelosti nesaglediva i neizreciva - pruža vjerniku sigurnost koja je jača od svake sigurnosti ljudskog znanja ( Hab 1,2-3; 2,2-4).

Pavao nastavlja Timoteju davati savjete za njegovu biskupsku službu (2Tim 1,6-8. 13-14), a biskup prije svega mora biti vjernik. Stoga se ti savjeti odnose i na svakog vjernika. Rješenje nije u čisto naravnoj mudrosti i vještini nego treba u sebi njegovati "milosni dar Božji", a to je sudjelovanje u Božjoj mudrosti, ljubavi i sigurnosti. Vjernik ne smije biti bojažljiv nit se stiditi Boga zbog toga što mu o Bogu nije sve jasno. Treba se ponositi s junacima vjere, što ne znači da je svaki od njih u svemu bio savršen.

U odlomku iz Lukina evanđelja koji se je danas čitao, Isus ističe potrebu i snagu vjeru. Što je vjernik više s Bogom životno povezan, to više "misli Božjom glavom" i to više ima dijela u svemogućoj Božjoj vlasti nad svim silama svijeta. No upravo zbog toga ne smiju se hvaliti svojom vjernošću - kao da je nešto izvanredno učinio i Boga zadužio. Isus zacijelo ne želi obezvrijediti vjerničke napore, samo želi vjernika očuvati od duhovne oholosti.

M.R.