DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Nedjelja, 20. lipnja 2021.) "Ne bojte se!" ISUSOVI I NAŠI STRAHOVI

Pročitajmo najprije evanđelje današnje nedjelje.

"U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.

Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?"

Ovo evanđelje ima veliku važnost na naš život. Najprije što se tiče Crkve, nju simbolizira lađa koja plovi uzburkanim morem svijeta. I nerijetko se čini da Isus spava. Ali on je u lađi.

Isto tako ovo se evanđelje može primijeniti na sve moguće uzburkane situacije našega vlastitoga srca i života. Makar se čini da je 'Bog umro', da 'nije tu', da tako nemilo 'šuti', kršćanin u Duhu pronalazi svoj mir.

Isusovi učenici pomalo napreduju u poznavanju Isusa, ne bez čuđenja. Jer, evo, on je gospodar i razornoga djelovanja prirodnih sila, kada ljudima tjeraju strah u kosti. U Isusu Bog pokazuje svoju svemoć i veličinu koja nadvladava zlo i smrtnu opasnost.

No, on nije došao samo da bude 'na službi' čovjeku, da ga oslobađa svih napora da ovlada nekim prirodnim silama, njezinim tajnama i zakonitostima, već da čovjeku pomogne da se suoči sa svim nevoljama dokle je na ovome svijetu. Te sile i dalje ugrožavaju čovjeka, ali ga ne mogu definitivno uništiti kao voljeno Božje biće, koje je pozvano na novi i vječni život. I razumljivo je da u 'strašnim trenutcima', u pogibeljima, molimo Boga da nam dade hrabrosti da izdržimo, da bude s nama.

Ipak, može se pretpostaviti da bi mnogi, pročitavši ovo evanđelje, jednostavno mogli zaključiti da je apostolima bilo tada lako jer su uza sebe imali velikoga čudotvorca Isusa Bogočovjeka. No, u isto vrijeme postavlja se pitanje: zašto danas Bog isto ne učini? Jednostavno rečeno: zašto ne zaustavi ovu epidemiju, potrese, naše bolesti i tolike druge probleme? Gdje se danas Isus 'skrio', 'zaspao', zašto nas toliko 'kuša'? I kako nećemo biti 'bojažljivi', makar i jako vjerujemo, idemo redovito u crkvu i dr.? Nema ga, i od najboljega vjernika, koji barem nekada (u velikoj nevolji) nije nešto sličnoga pomislio.

Isusovi strahovi - izvor utjehe za ljude

Svi će, ne samo stručnjaci koji se time bave (od psihologa, psihijatara i tolikih drugih) reći ono što svi zapravo osjećamo da je strah jedno od temeljnih iskustava našega života. Možemo ga neko vrijeme potisnuti, ali se ubrzo pitamo 'kako dugo'? Jer strah uvijek nalazi 'pukotine' kako bi prodro u našu ljudsku opstojnost. Protiv toga nema nikakvoga 'osiguranja', ma koliko novaca imali. A što je najgore najavljeno, nego najčešće 'na prepad'.

Ovdje se ne možemo upuštati u svu tu problematiku, već ćemo odmah krenuti u 'srž stvari' kada se radi o vjeri u Boga, o vjerniku. Pritom se držimo ovoga 'podnaslova' koji može nekoga u prvi mah zbuniti, jer kako se može za Isusa reći da se i on 'bojao'? No, činjenica je da niti Isus, premda Sin Božji, ali u isto vrijeme i čovjek (Bogočovjek), koji po današnjem evanđelju stišava čak i more, nije ostao pošteđen od straha. Dovoljno se je prisjetiti onih časova u Getsemanskom vrtu prije suđenja i razapinjanja. Uzdrhtao je u smrtnom hropcu, što predstavlja simbol straha općenito. U tome su sažeti svi strahovi čovječanstva. Isus zaziva Boga, drhti i strahuje, ali Bog Otac 'ne odgovara'.

Zanimljivo je da evanđelisti pokazuju neku suzdržljivost kada prikazuju Isusov strah, jer su se bojali da to kod prvih njihovih slušatelja ne umanji Isusovu moć i čast. Nešto slično se događa i s roditeljima, osobito s očevima, koji često kriju pred djecom da se nečega plaše, jer bi ona mogla reći 'kako to, pa moj tata je jak, kako se on boji'? Ali nije se moglo zatajiti da se Isus jako strašio prije svoje muke, kao što to ni roditelj ne može dugo skrivati pred djecom. Prijatelji spavaju i ostavljaju ga, on ostaje sam u nevolji, a Bog šuti, ne pošteđuje Sina unatoč njegovim molitvama. Makar i Bog Otac na neki način pati u čovjeku preko Isusa Bogočovjeka da mu pokaže svoju ljubav, ipak se naočigled sve svaljuje na Isusa. I onda dolaze one 'strašne' Isusove riječi na križu: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"

Mnogi su se mučili s pitanjem: kako Isusov smrtni strah pravo izraziti a da se istodobno ne zaključi da je Isus umro u nekom očaju? Drugim riječima, kršćani su svjesni da Isusu nije strah bio stran, odnosno da je bio bez njega, ali kako to da je toliko morao trpjeti? Mada izgleda kao da Bog Otac šuti, Isus ga zaziva molitvom koja je izraz velike nevolje. Isusov strah je prisutan, a Otac, s kojim se Isus do krajnosti poistovjećivao, izgleda kao da u ovom najtežem času o ovome ništa ne zna. Ali ono što je bitno, Isus se nastavlja pouzdavati se Boga. Bog ga je izručio, a Isus mu se predaje. Pritom, u njegov strah nije uključen samo čovjek, nego i sam Bog. U Isusovu strahu postaje vidljiv i sam Božji strah - strah što ga trpi zbog svojega stvorenja, poradi nas.

Gledano iz čovjekove perspektive jedini odgovor na pitanje o ljudskom strahu i muci jest "raspeti Bog". Isus mukom i smrću, u velikome strahu, ne pretrpljuje smrt bogoostavljena čovjeka nego prevladava i samu bogonapuštenost. Ako pak Bog nasuprot ljudskom strahu i napuštenosti ne samo da ne ostaje ravnodušan, nego to čak uzima na sebe, tada se na ljudski strah može drugačije gledati. Naime, ljudski strah, prebrođen u vjeri, postaje dioništvo u strahu križa, jer Bog u njemu dijeli ljudski strah. Bog koji u Isusu postaje čovjekom, posvema se prihvaća ljudske konačnosti, sudjeluje u ljudskoj patnji, strahu i napuštenosti.

Kršćanin pred strahom od pogibli

Nasuprot onome koji se straši da će sa smrću 'pasti u ništa', dakle definitivno propasti i čemu se onda sada mučiti, kršćani ipak drugačije misle i to ih čini hrabrima u patnji. Zašto? Zato što vjeruju da Bog svojega Sina nije ostavio u smrti, nego ga je uskrisio. I Isusovo uskrsavanje po Ocu ne ostaje bez traga u ljudskoj sudbini. Jer Isus je jednom rekao: "Ja živim, i vi ćete živjeti!" (Iv 14, 19). To za vjernika znači: kao što Isusov smrtni strah obuzima svaki ljudski strah, tako i njegovo uskrsnuće čini čovjeka dionikom božanskoga života. Jer budući da Raspeti zasvagda živi kod Oca, čovjek smije s nadom vjerovati da se posljednji usrećujući cilj njegova života također nalazi u Bogu.

I kada vidi na sebi i oko sebe velike nevolje, čak napuštenost od svih, neizvjesnost pred sutrašnjicom, što danas na poseban način mnoge zahvaća, istinski vjernik to drugačije gleda i prosuđuje u svjetlu budućega uskrsnuća.

Kršćanski odgovor na pitanje: kako ublažiti strah?

I kršćanin bi se mogao pitati: kako se ipak vjerom u uskrsnuće strah i nevolje sada ne može barem malo ublažiti, pa čak ga i odstraniti. Makar to izgledalo čudnim i za mnoge vjernike, vjerom u uskrsnuće strah se ne ublažuje, a pogotovo ne nestaje. Ali ipak iskustvo vlastitoga straha, i nada da će jednom biti posvema sve prevladano, potiču vjernika na to da nasljeduje Isusov primjer i život. I zaključuje: pa nije li Bog uskrisivši svojega Sina sam posvjedočio vjernost čovjeku tako što se ipak posvema stavio na stranu čovjeka koji se u životu 'davao za druge', poput Isusa? I mnogi će vjernik moći posvjedočiti da mu je bilo daleko lakše kada se, makar i u očaju, molio kao Isus, išao na Misu, slaveći Boga u Isusu koji za nas i s nama trpi. I čovjek ide kući nekako radosniji, nije sam, pa makar ga drugi napustili.

Dakle, vjera pomaže da se nevolje i strah umanjuju već sada, a osobito onaj konačni strah od budućnosti, jer budućnost pripada Bogu. Jedan je kršćanski mislilac izrekao je zanimljive riječi: Bog pušta da padnemo tako da se na njega 'survamo'. Ili: strovaljuj se u životu, ispunjen si raznim patnjama, ali kamo ćeš se stropoštati? Na dlan i u krilo Božje! Da lakše to razumijemo uzmimo primjer kada roditelj pušta dijete da jače potrči, makar bi moglo i pasti, ali ipak stoji na putu i kada vidi da 'samo što nije palo', pruža svoje ruke da na njih padne!

Poput Isusa koji je, prema evanđelju, spasio učenike od zahuktaloga mora, od silnih valova, kršćanin ne ostaje skrštenih ruku, nego ih pruža drugima, i to ne samo pobožnom utjehom: strpi se, Bog će ti pomoći, molit ću se za tebe! To nipošto nije dosta. On, naprotiv, mora pokazati i reći: tvoj strah, tvoja muka pripadaju i meni, na mene možeš računati. E, to je sasvim nešto drugo. Tada tuđi strah postaje i mojim strahom. Kada bi naše kršćanske zajednice i pojedini kršćani tako živjeli, onda bi vjera drugačije rasla, širilo se oslobađanje koje je započelo Isusom.

No, i onda kada ostaje sam, poput Isusa u Getsemanskom vrtu, vapi i zaziva, on ne očajava, jer evanđeoska radost sastoji se upravo u tome da Bog čovjeka drži i čuva i da sve ono što ga spopada i može spopasti neće imati zadnju riječ. To ne znači da se čovjek može vladati kao neki 'gotovan' koji čeka pomoć od Boga. On se raduje što mu vjera poklanja sigurnost da mu se najzad ne može dogoditi nikakvo zlo, kao što je molio još starozavjetni psalmist "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!" I čovjek će poduzeti sve, potražiti pomoć, u bolesti od liječnika, do zadnjega časa, zalagat će se, neće posustajati.

Ipak, na kraju zaključimo: lijepo je i potrebno da u tim svojim strahovima, osobito u zadnjim časovima, ima nekoga uza sebe. Prisjetimo se, ljudski govoreći, kako se je i Isus drugačije osjećao pa i na samome križu kada je u blizini vidio svoju majku, ljubljenoga učenika Ivana, nekoliko žena, makar su se svi drugi razbježali. Poziv je to i nama: stvorimo 'mali krug', određeni 'obruč' utjehe oko svakoga koji je u nevolji da lakše prevladava svoje životne strahove, osobito onaj posljednji, žestoku smrtnu 'oluju'. Bez toga nema kršćanstva, tada nismo na Isusovoj strani koji nije ostao 'dalje spavati' već je za učenike u nevolji nešto učinio.