Imamo li ipak razloga za rodost u "pustinji" današnjega vremena? (misli uz 3. adventsku nedjelju)

Priredio: prof. dr. Milan Šimunović

Treća nedjelja došašća u katoličkoj (rimskoj) liturgiji odavna se zove "Nedjelja Gaudete" (Radujte se)! Ona dolazi kao određena stanka u 'pokorničkom životu', kao plod obraćenja, odredenoga zaokreta u našemu životu. Stoga se smijemo radovati, jer je "Gospodin blizu", zapravo on je s nama, mi smo s njime (makar mi to često i ne vjerovali), a što se na poseban način doživljava u misnome slavlju (na Dan Gospodnji). O tome najprije govore misna (biblijska) čitanja.

PRVO ČITANJE. 

Nakon povratka iz prognanstva u Babilonu obnova Izraela kasni. Prorok Izaija ipak naviješta radosnu vijest onima koji ustraju u kušnjama.

DRUGO ČITANJE.

 I apostol Pavao u poslanici Solunjanima poziva kršćane na radost. To ne smije biti puki osjećaj, već aktivna pozornost prema Bogu, koji traži da ga priznamo u svakom pozivu na dobro i plemenito.

EVANĐELJE.

 U evanđelju vidimo kako je Božja Riječ, koja je na djelu od početka svijeta, sada prisutna medu nama u Isusu Kristu. Ivan Krstitelj je glasnik Božji. Sva njegova Slava i radost dolazi od toga što je svjedok i glas najave čudesnog Božjeg djelovanja u Isusu Kristu. Glas viče 'pustinji' onih ali i današnjih dana.

NAJBITNIJE: Što nam poručuje Božje riječ ove nedjelje

U svome odvažnom govoru Ivan Krstitelj izgovara sudbonosne riječi "Ja nisam Krist" . "Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodinu". On dakle svojim nastupom, a mnogi su dolazili slušati ga, ne 'vrbuje za sebe', nego upućuje na Nekoga Drugoga. On je samo Preteča i svjedok "Jačega", a to je Mesija, Isus Krist koji dolazi navijestiti Kraljevstvo nebesko. Što ovo za nas znači? Biti svjedok Drugoga, a to je Isus Krist. Ivan jest u funkciji Riječi Božje, Svjetla koje može prosvijetliti svakoga čovjeka. On je tip i poziv Crkvi da bude sva u funkciji onoga koji jest, koji je Svjetlo, istina i put. On je uzor Crkvi da ne 'naviješta sebe', već da upućuje na Isusa. Može se, stoga, postaviti pitanje: nije li razlog određenog nepovjerenja svijeta prema Crkvi i u tome što se ona poistovjećuje s Kristom. Ona bi samo za njega morala svjedočiti, a ne sebe stavljati 'u prvi plan' , preispitivati se u svjetlu Evanđelja.

1. Put iz zbunjenosti naših dana, izazvane i korona-krizom, zove se Isus Krist. On je izvor nade i života. Kršćani se ne smiju bojati vršiti uloga Ivana Krstitelja u ovoj 'pustinji' današnjega života. Ali zato moraju zastati, razmisliti o svojoj određenosti, o svojim stazama, o smislu života. Kršćanstvo nisu u prvome redu neki obredi, običaji i propisi. Ono je odgovor na temeljna pitanja, a postavljaju ih svi Ijudi, takozvani bogotražitelji. Zato kršćani moraju rasti, napredovati u vjeri kako bi drugima mogli obrazložiti razlog nade koja je u njima. Nas trebaju zanimati upravo oni kojih nema u crkvi, koji su se udaljili. I stoga valja tražiti načine da im se približimo, da ih upozorimo u prvome redu na izvornost Evanđelja, a ne samo na Crkvu kao neku instituciju, na neke propise. Crkva, crkveni Ijudi, su upravo pozvani prema onima koji ne vjeruju u Krista i govoriti im o Njemu, bilo riječima bilo svjedočanstvom života. U svakome slučaju Crkva, odnosno svi kršćani, trebaju biti znak koji upućuje na Krista, koji od svih, i od same Crkve kao institucije, traži zaokret, obraćenje.
2. Slijedom rečenoga, svaki je kršćanin, kao i Ivan Krstitelj, primio na krštenju poslanje da svjedoči za svjetlo, to jest za Evanđelje Isusa Krista. To je za njega najvažnija stvar u životu. I prema Isusu ne može biti neke druge važnije stvari od ove: raditi za ostvarenje Božjega plana spasenja, novog odnosa s Bogom i Ijudima, za uspostavu mira, Ijubavi i praštanja i stvaranje ozračja duboke vjere u vječni život s Bogom. Postavlja nam se pitanje: je li to nama najvažnija stvar ili samo možda prva sporedna stvar, a sve drugo u prvome planu?
3. Iz svega proizlazi: ako naša pokora, post i molitva ne vode prema radosti što je kršćanstvo pruža, prema drugačijem prijateljstvu medu kršćanima i u odnosu na druge Ijude, prema većoj Ijubavi, onda s nama nešto nije u redu. I tko za tim čezne, tko to prihvati, blago njemu, bit će velik u Kraljevstvu nebeskom. I najmanje dobro djelo učinjeno bližnjemu radi Ijubavi Kristove vrijedi više od najoštrije osude zloga svijeta. I zaista imamo razloga za radost, premda moramo proživljavati ove teške trenutke. Pravim se kršćaninom smije zvati samo onaj tko je nekome u životu pokazao put iz očaja u nadu, iz žalosti u radost, iz tame u svjetlo. Zatvaranjem u sebe, 'vječnim kukanjem', ogovaranjem i osudama, mi zapravo priječimo put da Ijudi nađu 'pravi izlaz' iz ovog životnog 'tunela', a izlaz je u Krist.

Poučna priča

Neki indijski učitelj reče jednom svom učeniku: "Ako čezneš za Bogom, on će doći k tebi". Te riječi učenik nije posve razumio. Kad su se jednom obojica kupala u rijeci, učitelj naredi: ' 'Zaroni!" Čim je učenik zaronio, učitelj se našao ponad njega i držao ga pod vodom, dok ovaj nije bio iscrpljen. Tada ga je pustio. "Što si osjećao dok si bio pod vodom?" - upita učitelj. "Čežnju za jednim udisajem zraka", odgovori učenik. "Čezneš li tako i za Bogom?" "Ne" - reče učenik. "Tek kada budeš i za Bogom tako čeznuo, naći ćeš ga."

MISLI ZA 7 DANA - Rekli su....

Kad umremo, Bog nas neće suditi po količini posla nego po Ijubavi koju smo u taj posao uložili (Majka Terezija).

Tisuće strahova ne mogu razoriti nadu (papa Ivan XXIII.)

Najvažniji trenutak života kojim se imaš pozabaviti jest - sada (Meister Eckhart)

Ne pobjeđuje onaj koji bolje zna i strože sudi, nego onaj koji umije Ijubiti, praštati i biti strpljiv (H. Hesse)

Budi srcem priprost, a Duhom bogat ... i Ijubi bližnjega više no dušu svoju (Barnabina poslanica).

Pojava atomske bombe jasno nas je upozorila da smo svi braća (A. Einstein)

Ako Ijudi Isusa ne nađu u Bibliji - to je njihova krivnja. Ako ga ne nalaze u našem životu - za to ćemo mi odgovarati (F. v. Bodelschwingh).

Misao koja se odnosi na one koji na 'svoj način' slave Božić, samo kao neki običaj, pun neprotumačivih osjećaja. Mnogi slave Božić ali Krista niječu. Svijet se radije odriče vjere nego svojih osjećaja i praznih običaja, nekih preživjelih navika koje su izgubile svako značenje. Otvoriti se Kristu i novosti njegova Evanđelja - jedini je put prema pravoj radosti.