Neki naglasci i životni stavovi slijedeći Evanđelje od 3. nedjelje kroz godinu (24. siječnja 2021.)Približilo se kraljevstvo Božje - Obratite se i vjerujte evanđelju

1. Uputno je najprije vidjeti cijeli tekst evanđelja.

ČITANJE SVETOG EVANĐELJA PO MARKU

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: "Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozvan i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim." 

Svećenik kaže: Riječ Gospodnja, 

a svi ostali: Slava tebi Kriste.

2. Pitanje: Koji je za vas glavni naglasak iz ovoga evanđelja? Pročitajte još jednom.

3. A sada 'krenimo' - i zajedno razmišljajmo.

Navještaj dolaska kraljevstva Božjega prije poziva na obraćenje

Pretpostavljam da ste zaključili da Isus 'kreće u akciju' (rekli bismo našim običnim rječnikom). Najavljuje svoj program, a to je Božje kraljevstvo. Pogledajte, koje su mu prve riječi, zbog čega je i došao na svijet: Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!

Pitanje: Što mislite kada čujete "kraljevstvo Božje"? Neko Božje 'kraljevanje', neko 'gospodarenje', neka 'nova vlast', uvođenje 'nekoga reda', dakako pravde i mira? Tako su očekivali i Židovi. O tome bismo trebali malo više promisliti, za što će biti prilike drugom zgodom, ali sada je važno reći: kraljevstvo Božje je sveukupno Božje spasenjsko djelo, a to znači sve ono iz čega se može shvatiti kakav je Bog i što je sve poduzimao u povijesti za spasenje ljudi. Sada se u Isusu na poseban način približava ljudima. Isus će ponajprije tražiti 'zaokret', okretanje Bogu kakav se sada u njemu još više očituje. Što mislite, što je najbitnije? Najvažnija je "vjera". I to vjera u Božju ljubav prema čovjeku. On ga kao Otac voli, želi mu samo dobro, iskazuje mu oproštenje i milosrđe. To znači: želi ga spasiti, izvući iz neznanja o smislu života, iz zla i grijeha, otvoriti mu perspektivu vječnosti. On želi da u svijetu zavlada ljubav, pravednost, mir, sve ono što za čim čovjek u dubini svoga srca stalno teži. Ponavljamo: ne samo u svijetu, ono što kažemo 'da meni bude dobro' (pa najčešće kažemo: samo zdravlje!), nego da je čovjek određen za vječnu radost. Dakle, Isus donosi Radosnu vijest. To je smisao Božjega 'kraljevanja', njegova ponuda cjelovitoga čovjekova ispunjenja.

4. Ovdje možemo odmah postaviti pitanje: zašto dolazimo na Misu (euharistiju)? To je čin zahvale Bogu za njegovo djelo 'spašavanja', i to trajnoga, nekad i danas. Za to se traži naša vjera, ili kako kažemo 'otajstvo vjere'. Naime, mi to često ne vidimo, pogotovo kada nas pogode nevolje, kao što je ovaj 'nesretni korona-virus', pa potresi, naše bolesti i sve drugo što nas lošega snalazi. No, mi smo pozvani i dalje 'uporno vjerovati' i slaviti spomenčin toga otajstva, te tajne da je Bog tu, da je na djelu, da nas neće ostaviti, da će nam dati snage da se 'izvučemo'. Stoga je veliki problem ako čovjek propušta Misu gdje se slavi spomen na Božju ljubav prema ljudima, makar ona ne bila uvijek tako vidljiva. Potrebno je vjerovati, daleko više nego vjerujemo i nama najbližemu čovjeku (u obitelji i drugdje) da nas neće 'ostaviti'.

Obraćenje kao nasljedovanje ljubavi Božje, očitovane u Isusu

5. No, Isus traži obraćenje. Ali pogledajte. "Obratite se i vjerujte evanđelju". Mogli bismo, na temelju prethodnog razmišljanja, reći da bi se ono 'i' moglo prereći i ovako: "Obratite se, odnosno vjerujte evanđelju". A to znači da nema promjene u životu, a da se prethodno ne vjeruje evanđelju. To je srž novozavjetne poruke. Potrebna je najprije vjera, a kada vjeruješ onda ti i život mora biti drugačiji; onda si pozvan da se 'obratiš', ostaviš svega onoga što smeta da se evanđelje kao radosna vijest ostvari. Dakle, Isusov i naš navještaj spasenja je na prvom mjestu a onda dolazi obraćenje, ostvarenje Isusova životnoga programa.

Stoga, tko vjeruje Božjoj riječi, izrečene po Isusu, tko je nadahnut Duhom Svetim, taj nužno shvaća da na to treba odgovoriti vjerom i željom da bude 'novi čovjek'. Naše obraćenje, naš novi život plod je Božje milosti, njegove naklonosti prema nama. Hajde, recimo to našim običnim rječnikom: ako znam da me netko voli, da mi čini dobro, onda ne mogu ostati ravnodušan, isti, nezahvalan prema njemu i 'svakako' se ponašati. I ja moram usvojiti 'nešto' od te njegove ljubavi. Jer 'ljubav se ljubavlju vraća'! To na poseban način vrijedi prema Bogu.

U kršćanskom gledanju obraćenje nije neko naše 'propinjanje' prema Bogu i nebu, pa i sa najvećim pokorničkim činima, nego je prihvaćanje Kraljevstva, koje se približilo, prihvaćanje Boga koji nam se u Isusu pokazao kao Blizina, Otac, Saveznik. I naše obraćenje je 'vraćanje' Bogu. A tu se traži vjera. Naime, ako samu riječ 'obraćenje' vezujemo uz grijeh i krivicu, onda opet i opet treba reći da novozavjetno obraćenje ipak ima svoju 'dušu' u vjeri u Boga koji se objavio u Isusu Kristu. Nije to samo puko udovoljavanje nekom moralnom zakonu s nekim djelima pokore (kako su shvaćali starozavjetni vjernici), ili 'ublažavanje Božje srdžbe (kako su mislili pogani). Obraćenje je vjera u Boga spasitelja, na što se nadovezuje promjena 'srca', povratak Bogu. I u toj vjeri mi mijenjamo svoj život, vršimo ono što nam Isus kaže. U protivnom, obraćenje bi moglo prerasti u neki 'puki moralizam' koji nas čini zgrčenima i nezadovoljnima. Ako se 'srce ne okrene' Bogu, vrlo je lako moguće da kršćanstvo postane 'moralistički jaram' (sa crkvenim naredbama) koji ne donosi veselje i zato su ga mnogi napustili. A zapravo nisu ga shvatili.

Zaključimo: obraćenje je suobličavanje Isusu Kristu, nasljedovanje Isusa Krista. I onda ono neće biti samo neka korektnost i uljudnost, činjenje samo onoga što 'moramo i što nam je dužnost' kako bismo se 'spasili'. To bi bio moralni 'minimalizam' (izvršavanje dužnosti, obveza, propisa i zakona). Naprotiv, nužno je činjenje dobra i više nego što mislimo da moramo, više nego što smo dužni, a to je nasljedovanje obilate Božje ljubavi. Tek ako smo ispunjeni takvom ljubavlju, mi i svijet bivamo bolji, stvara se nešto novo. Naš, dakle, život postaje 'programiran' prema neizmjernoj Božjoj ljubavi prema svima nama.

I onaj koji ide na misu postaje svjestan: pa koliko je Bog činio i čini za mene, a ja ostajem 'na mjestu', ja se 'ne mičem', ostajem 'isti', zatvoren u svoj 'ja' i kao takav nisam kadar stvarati 'novi svijet'. U nama se mora stvarati 'obraćenički duh', zahvaćenost Božjom ljubavi koja 'čini sve novim'. Tako postajemo, malo pomalo, novi ljudi, što će se vidjeti u susretu s drugima, već u krugu obitelji. I veliki je problem ako se događa da nakon Mise 'ostajemo isti'.

Za kraj: ako želimo postati Božji prijatelji i ući u njegovo Kraljevstvo, ne možemo se osloniti na sebe i svoje snage, na svoje vrline, već priznati svoje nedostatke (grijehe) i moliti Boga da nam dadne snage da se suobličimo Kristu, Ljubavi Božjoj među nama. A to znači: 'ostaviti sve' i poput ovih ribara koji se u evanđelju spominju, i poći za Isusom. Tako su postali apostoli. U našem slučaju, znači ostaviti kriva ponašanja i krenuti Isusovim putem.