JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (13. lipnja 2021) ZAUZETOST ALI I STRPLJIVOST KRŠĆANA

Evanđelje (po evanđelisti Marku)koje se danas čita u crkvi od posebne je važnosti pa ga, radi boljega razumijevanja ovdje donosimo u cijelosti.

"U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: "Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve. I govoraše im: "Kako da prispodobimo Kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovim gnijezde ptice nebeske. Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao."

Kraljevstvo Božje ipak ne nastaje kako i kada mi hoćemo

Govoreći o Kraljevstvu Božjemu, a to znači o Božjem planu spasenja, Isus je želio prispodobama izazvati ljude kako će se opredijeliti za svoje spasenje.

Koji su to bili njegovi slušatelji? Najprije učenici, koji su nakon prvotnog oduševljenja počeli gubiti povjerenje u Isusovo djelo. Bili su to i oni koji su od Isusa tražili konkretne akcije, tzv. zeloti-revnitelji za židovski Zakon. Oni su bili tjeskobni, željeli su da Isus ubrza uspostavljanje toga Božjega kraljevstva, kako su ga oni zamišljali. Isus im želi reći da tjeskobna akcija koja se uzdaje u svoje sile nije najvažnija. Važno je pouzdanje u Boga. Poznato nam je o izvještajima o čudesima da upravo pouzdanje u Boga izaziva vjeru u onih koje je pomagao i ozdravljao.

Tako i sada želi 'one izvana' kao i 'one blizu' učiniti dionicima svoje vjere i pouzdanja. Pritom ih želi poučiti da Bog djeluje tajanstveno. Njegovo se djelo ne može kontrolirati ni mjeriti. Ipak on nezaustavno ide prema cilju.

To ne znači da se opravdava čovjekova lijenost i nerad. Naprotiv, oslobađa nas nepovjerenja i tjeskobe i potiče na slobodnu suradnju s Božjim (ne našim) djelom, ali u našu korist, za naše spasenje.

Bitna je vjera i pouzdanje u Boga

Isus je htio ljude dovoditi do vjere. I sa samim bliskim učenicima je u tome imao problema. Jer nije samo bitno znati, već ući u milosnu vezu s Isusom, te da se to prenese drugima. To treba učiniti na način da se previše ne pouzdajemo u svoje sile i rad, te da pritom ne očajavamo ni zbog neuspjeha. Nema mjesta rezignaciji, iako zato kadikad ima razloga, i kod svećenika i kod vjernika, dakako ljudski gledajući. Isus je tumačio kako Kraljevstvo Božje može doći u različite situacije (sjeme pada na različito tlo, a neprijatelj čovjek sije kukolj ..).

Strukture i običaji više nas ne mogu tako sigurno podržavati u vjeri, jer propadaju i nestaju osobito u gradovima, a danas sve više i na selima. Ali 'sjeme' i tu djeluje, Božja riječ ne može ostati besplodna. Nije na nama odrediti gdje se i kada plod javiti. Ne možemo se osloboditi odgovornosti, ali niti smijemo svu odgovornost svaliti na sebe. Možemo, na primjer, znati koliko je ljudi bilo na Misi, ali ne možemo znati što se Božjega u njima dogodilo.

Strpljivost ali nakon što se namučili - sjetvom

Novi je početak Krist. On u ljudska srca stavlja sjeme kraljevstva Božjega koje će se razrasti u veliko stablo, kao zrno gorušičino. To je ohrabrenje za učenike koji u njegovo ime siju riječ Božju, naviještaju evanđelje, katehiziraju (drže vjeronauk) i poduzimaju razne akcije. Posao im neće ipak biti uzaludan, kao kad čovjek posije sjeme i legne spavati, a sjeme klija i izraste i od sebe donosi rod. To je opći zakon sjetve, a to vrijedi i za Kraljevstvo Božje. Prispodoba o gorušičinom zrnu upozorava nas da i neznatna djela mogu uroditi velikim plodom, premda je čekanje mnogo puta mukotrpno.

Znači li to da je najbolje otići mirno spavati, da se baš i ne treba previše truditi? Ne, već treba reći da je 'evanđeoski sijač' najprije trebao dobro obaviti svoj posao, pripremio tlo, posijao (posadio) sjeme, dakle, nešto je važnoga učinio. Evanđelje nas, dakle, ne poziva na 'spavanje', nego na djelovanje, ali s velikim pouzdanjem u Božju snagu. Drugim riječima, kada smo sve obavili moramo biti strpljivi.

I kršćanin će jednoga dana vidjeti, ako ne on ali sigurno netko iza njega, da se to isplatilo (odnosno što je netko 'orao, kopao, sijao'). To za današnje svećenike i vjernike, za naše župne zajednice, makar i brojem jako malene (kao 'gorušičino zrno') znači da ne smiju biti malodušni. Jer Boja sila uvijek djeluje. Na nama je da surađujemo koliko god najviše možemo. A uspjeh ipak ne ovisi o nama. To je velika tajna. To je i ohrabrenje za mnoge roditelje koji su se namučili u odgajanju svoje djece, ali ona su 'otišla' nekim 'drugim' često neželjenim putem. Ipak, oni mogu biti mirni, ako su 'svoje' učinili kako su najbolje umjeli. Tako i svi drugi, osobito oni kojima je povjeren neki važan zadatak.

Dakako, sijač, ponajprije predvoditelj/pastir/župnik mora se pitati je li dobro 'pripremio teren', kako se zalagao da ljudi mogu lakše prihvatiti navještaj. I onda može biti mirniji jer Božje djelo ne može propasti, razvijat će se i napredovati do 'žetve' (sve do kraja svijeta). Dakako, kako će u nama pojedinima sve to uspjeti ovisi i o nama, o našoj vjeri kojom sve radimo za Isusovo djelo. Zapamtimo, možemo ići 'mirno spavati, ali nakon što smo se svojski namučili sjetvom, znači navješćivanjem Evanđelja i svim drugim pothvatima na crti evangelizacija (poevanđeljenja okoline).

U prilog 'evanđeoskoj strpljivosti' (roditelja, odgojitelja, vjeroučitelja-katehete, svećenika ...).

Ništa 'na silu' !

Kineska priča

Neki je čovjek iz Sunga bio vrlo žalostan što njegovo život ne raste kako treba. Pošao je zato na njivu i vlat po vlat žita povlačio uvis. Nakon napornog posla došao je kući i rekao svojima: "Vrlo sam umoran. Svome sam žitu pomagao u rastu.."

Njego sin otrča napolje da vidi uspjeh očeva napora. Međutim, vlati su već bile uvenule.