Kako bih mogao živjeti da bih uočio Boga?

Ponajprije nam je potrebna pozornost. No, ona se može utopiti u buci dana i pokriti našom aktivnošću. Moram napregnuti sva čula da bih uočio tihe Božje poticaje. Zato nam je potrebna 'antena'. Takva antena može biti stav otvorenosti i pozornosti.

Pozornost nije pasivna i nije bez posljedica: pazim na ono što radim ne zato da bih sebe kontrolirao n ego da bih osjetio što uočavam u sebi i oko sebe. Što opažam kad se zagledam u dubinu svoga srca? Jesu lito samo moje misli? Ili, nije li ondje slutnja o nečem što nadilazi mene, što je veće od mene? Ako pažljivom kročim svakodnevicom tada mogu uočiti Boga u licu čovjeka koji me gleda, u ljepoti cvijeta, u tišini oko mene, u crkvi koja ukazuje na nešto što se uzdiže iznad ovoga svijeta; mogu u usredotočenome slušan ju jedne simfonije ilil u pažljivom čitanju neke pjesme 'biti otključan' za jedno takvo iskustvo.

Dakako, meditacijom, pozornošću i tišinom ne mogu se prisiliti da doživim, Boga. Ali ako s pažnjom kročim kroz život, pazim na znakove stvarnosti oko sebe, onda ću prije uočiti Božju blizinu i njegov e poticaje u mene i oko mene.

Potom nam je potrebna otvorenost. Uvijek postavljam pitanja o tome što zapravo vidim, čujem, mirišem, opažam. Gledam li tek lijepi cvijet ili pak u njemu vidim apsolutnu ljepotu, nešto što nadilazi pojedinačnu stvar? I o mislima se pitam: Izviru li one stvarno iz mene ili mi to Bog šalje određenu misao, ideju, poticaj? Računam s time da me Bog dotiče i dodiruje.

No - kako bih doživio Boga - moram ponajprije biti povezan sa samim sobom. Ako sam sebe ne osjećam, ne mogu osjetiti ni Boga. Ako ne slušam sebe, ne mogu slušati ni Boga. I ako nisam povezan sa sobom, ne mogu uočiti ni povezanost s Bogom. Ako osjećam sebe, to ne znači da smjesta osjećam Boga. Ali ako se posve prepustim tom osjećaju, naslućujemo nešto već što je u meni i mojoj stvarnosti.