Kako vjerovati u Boga 'Prisutnoga' i 'Odsutnoga?
Piše: prof. dr. Milan Šimunović
Vjernik na kušnji
U Pismu ("Vrata vjere" - listopad 2011.) za otvorenje "Godine vjere" raniji papa Benedikt XVI. napisao je: "Koliki si vjernici i u našim danima kušani Božjom šutnjom, a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas!"
Nije li to česti slučaj i u našemu životu, ispunjenom tolikim nevoljama, koje je nemoguće i nabrojiti, pogotovo danas kada je na pomolu svojevrsna 'bezizlaznost'. Nastaje svojevrsna duhovna i egzistencijalna pustinja, odnosno vrijeme kada čovjek gubi uporište za svoj život (smisao života), kao i sigurnost 'preživljavanja'. I vjernik je u opasnosti da Boga počne smatrati 'odsutnim', 'apsolutnim samcem', štoviše i beskorisnim, jer ne intervenira, prepušta čovjeka njegovoj borbi. I zato su mnogi posustali, nema ih više ni u crkvi.
Ovdje se postavlja pitanje: što to pravog kršćanina ipak 'drži' da ne klone? On, premda udaren raznim nevoljama, vjeruje, zajedno s betlehemskim pastirima, riječima anđela koji javlja veliku radost-blagovijest da se u Betlehemu rodio Spasitelj. Sin Božji, Isus, ulazi u našu ljudsku povijest, suočava se sa svim izazovima, te na kraju svojim uskrsnućem pobjeđuje i samu smrt, ostvarujući 'proboj' u nešto sasvim novo, u mogućnost nastanka Božjega kraljevstva. I to je prava novost i radost koja resi kršćanstvo da je Bog za kršćanina 'Bog povijesti', živi Bog.
Bog visoko cijeni čovjekovu slobodu
Međutim, čovjeku koji se pita što je s ostvarenjem tog 'novog neba i nove zemlje', Bog u Isusu govori da je s njime, ali da poštuje njegovu slobodu. Pozvan je njegovu 'odsutnost' shvatiti kao izazov da postane suradnikom, da sam nešto učini, da se zalaže za 'bolji svijet', pa i onda kada mu podrugljivači počnu govoriti da Boga nema, da se ništa ne mijenja niti se ima što očekivati, već se valja osloniti samo na sebe i svoje sile, te da čovjek ovdje 'zauvijek nestaje'.
Dakle, Bog se ne nameće, već osigurava snagu koju kršćanin može crpsti iz molitve, čitanja Božje riječi, te slavlja sakramenata, posebice iz slavlja Euharistije, kao istinske 'životne hrane'. On je strpljiv s čovjekom, štoviše 'drhti od nestrpljivosti' kada vidi da čovjek 'skreće s puta' i odbija njegovu suradničku ruku. Jer ne želi da itko propadne nego da prispije obraćenju, ali ne kao neki 'robot' ('teledirigiran'), već kao aktivni sudionik, kao onaj koji će poput Marije i Josipa, i milijuna poslije njih', znati često ponavljati Bogu svoj suradnički 'da'.
Nužna je naša suradnja
Upravo onda kada nam izgleda da smo 'ostavljeni', prepušteni samima sebi, moramo se truditi, kao u ovo blagdansko vrijeme, pažljivije slušati njegov glas, kao što ga je poslušala Marija: Ne boj, se Marijo! Pozvana si surađivati sa Duhom Svetim, sa Silom Božjom. Taj glas govori svakome od nas da se ne smijemo prepustiti 'crnim mislima i vijestima' u sebi i oko sebe, već se moramo 'pokrenuti', učiniti nešto dobro za sebe i za druge, čime pospješujemo dolazak Božjega kraljevstva. A to znači ostaviti se sitnih i zajedljivih priča, ogovaranja i podvala, pa i unutar same župne zajednice. Tada nam se Bog na poseban način priključuje, daje nam snagu, uz uvjet da budemo postojani, kao što je rekao apostol Petar da ćemo se upravo 'svojom postojanošću spasiti'.
To znači da Bog ne zaboravlja čovjeka u njegovoj borbi, naprotiv on podržava njegovu slobodu i njegovu postojanost, daje mu mudrost i snagu. Drugim riječima, Božja providnost ne intervenira kako bi skinula breme, kao što se dogodilo i s Isusom kada je, već kao dijete, bježao u tuđu zemlju, a jednoga dana na svojim ramenima 'nosio križ i padao'.
Ono što ćemo morati naučiti, kako bismo doživjeli drugačiju novost i radost vjere, jest da nam nije samo utjeha ili neki 'melem na rane', već nas poziva na 'krvave' životne odluke i zalaganja, što nam pokazuje i život tolikih svetih i uspjelih ljudi.
Radostan 'Bogu hvala'
Stoga kršćanin osjeća potrebu da uvijek zahvaljuje tom 'Odsutnom' i uvijek 'Prisutnom' Bogu na tome što je, premda krhak i slab, u isto vrijeme velik, jak i vrijedan, jer je trajno voljen od Boga koji ga 'miluje' tisućama ruku dobrih i često nevidljivih ljudi, od obitelji pa dalje i hrani tisućama plodova. On je naš Bog, s njime smo 'kod kuće'. Ali smo u isto vrijeme pozvani ljubiti druge ljude, čime pokazujemo da je tada Bog posebno na djelu, prisutan. Štoviše, tko živi u ljubavi, vjernik ili onaj koji je na rubu vjere, čak i nevjernik, može biti svjestan da je u 'magnetskome polju' Božje ljubavi i neće propasti.
Na taj način kršćanin je svjestan da sudjeluje u izgradnji Kraljevstva Božjega, pozvan sabirati sebi 'blago na nebu'. Jer njegov je život određen za nešto 'daleko više', što nadvisuje sve što je 'prikovano uz zemlju', uz moć, novac, slavu, uz ono što je samo vanjština, dotjeranost, izgled i ugled, a što ipak vodi prema velikim promjenama raspoloženja: danas sretan sutra nesretan, danas raspoložen sutra očajan, ne znajući što to znači "svim na zemlji mir, veselje".
Naprotiv, dar vjere koji smo primili na krštenju i koji jačamo svojim zalaganjem i Božjom pomoću, osobito na nedjeljnoj misi, postaje u nama 'vatra' koja stvara 'pozitivne vibracije', kadra zagrijati 'naše male svjetove' u kojima živimo. Ne pokazuje li nam upravo papa Franjo kako se to radi, to jest što znači biti radostan kršćanin i u najtežim životnim krizama?
Ako smo i u vrijeme božićnih blagdana uspjeli nešto učiniti za 'svoju nutrinu', za 'poljepšanje svoga srca', susret ćemo se s Božjim glasom koji nas umiruje, hrabri, jača i usrećuje. Osjetit ćemo 'obilje' o čemu nam pjeva božićna pjesma: "Na tom mladom ljetu svega obilja'. A to znači unutarnju radost da nas Bog nije prepustio 'zlim silama', već je trajno s nama. Otud i žarki usklik na početku 2021.: Bože, računam na tvoju blizinu, makar te ne vidim!