KORIZMENA PONIZNOST Nije li Korizma prava prigoda da preispitamo svoje shvaćanje i ponašanje što se tiče vrline poniznosti?
1. Sporna riječ 'poniznost'
U Korizmi kada se govori o postu, pokori, molitvi, obraćenju nužno se nameće riječ 'poniznost', kojoj je slična riječ skromnost. Ona spada u vrlinu koja je u jačanju duhovnosti od silne važnosti. Međutim, očito je da danas ta riječ nije previše simpatična, štoviše ona je sporna. Kada se, medijski i inače, više spominjala u vrijeme bivšega Svjetskoga nogometnog prvenstva, jer ju je isticao veliki izbornik Dalić, mnogi su nekako počeli hvaliti. I počelo se misliti da će biti i kasnije donekle prihvatljivija i prakticirana. Međutim, sve je brzo stalo, rijetko tu tko spominje. Jer suvremenom samouvjerenom čovjeku to nekako ne odgovara, već jačina, isticanje, veličina, karijera pod svaku cijenu, sve do određene bahatosti. Biti ponizan za mnoge je, rečeno običnim govorom, čovjek neki 'ljigavac', 'lignja', i td.
Kršćanstvo se često smatra vjerom koja traži upravu tu skromnost, poniznost. Dakako, ta riječ je pomalo sporna. U latinskom jeziku ona vuče korijen iz riječi 'humus' (zemlja), pa bi poniznost bila svojevrsna 'prizemnost'. Pa tako i biblijske riječi "Spomeni se čovječe da si prah...." nekako naginju na shvaćanje da je čovjek neki bijednik, da ne vrijedi, da je 'nitko i ništa', a to moderni čovjek ne može prihvatiti. Ponizni ljudi su zapravo poniženi, zapostavljeni, hendikepirani. S druge strane govori se oi 'veličinama', idolima svih vrsta, o samosvjesnima. A nemali broj je takvih koji se nikoga, pa ni Boga, ne boje. Otud i izraz 'što mi tko može'?
Ako se prema Bibliji Bog u Isusu Kristu priklanja poniznima i skromnima, a oholicama protivi, onda je za mnoge neprihvatljiv. Isus će ustrajati upravo na poniznosti i reći: "Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca." (Mt 11, 29). I Marija će, noseći u sebi budućega Mesiju, u susretu s Elizabetom, zapjevati u veličanstvenom zahvalnom himnu reći da Bog 'silne baca s prijestolja a uzvisuje neznatne'. A Isus će reći da će onaj koji se 'uzvisuje' biti ponižen, a koji se ponizuje biti uzvišen, doći na 'prvo mjesto'.
2. Biblijska poniznost je ipak nešto drugo i više
Treba ipak reći da kada Biblija govori o poniznosti, to ne znači da je ona neki osjećaj manje vrijednosti, potiskivanja svojih talenata, sve dotle da u čovjeku stvara neki kompleks. Ponekad pohvalimo nekoga koji se ne 'ističe', ali ipak nekako on 'ostaje po strani'. Međutim, ako kršćanin uočava svoju nedostatnost, ipak mu vjera pruža mogućnost iskoraka iz sebe, čak i premašaja samoga sebe, ali s Bogom. Zato kršćanstvo ne prihvaća neki izvještačeni i namješteni oblik poniznosti (s naklonjenom glavom kao što su neki umjetnici prikazivali pojedine svece).
Kršćanstvo nikako ne smjera nekoj pasivnosti, već govori da je poniznost aktivna odnosno dinamična vrlina. Tako će apostol Pavao reći: "Kada sam slab, tada sam jak" - slab u sebi a ipak jak u Bogu (2 Kor, 12, 40). Pa kada Isus kaže da, kada sve učinimo što smo bili dužni i trebali učiniti, tada trebamo reći da smo 'beskorisni sluge', to nije nikakvo ponižavanje, neka lažna poniznost da nismo ništa napravili. Naprotiv, to je svijest da nema pravoga ustrajanja u nastojanju oko istinske čovječnosti, ako se ne oslonimo na Boga, jer od njega dolazi sva 'snaga', odnosno da sami ne možemo 'sv', kao što neki misle. I mnogi su ostali razočarani znanošću i tehnikom, pa i (vojnom) silom, jer mnogo toga nije riješeno, štoviše otvaraju se nova mučna pitanja. 'Veličine padaju' mitovi se ruše. I što onda?
3. Vjera: uspokojenje ili snaga (dinamika)?
Mnogi, naime misle, da je vjera ipak neko uspokojenje, neko 'tjeranje' u lažni mir. Da, vjera je mir, spokojstvo ali sasvim druge naravi. Istina, Isus je jednom rekao da 'uzmemo njegov jaram' kako bismo našli mir svojim dušama', ali je rekao i: "Kraljevstvo nebesko silu trpi" ili "silom se probija". Jasno, ne silom 'mača', već snagom Božje riječi. To je kršćanin koji u sebi osjeća neki nemir dok se svijet ne očovječi, dok se ne proširi Isusova radosna vijest o ljubavi, pravdi i miru, o Kraljevstvu Božjemu. Zato će apostol Pavao u poslanici Rimljanima reći da je "Evanđelje snaga Božja!" Otud i pouka za mnoge kršćane koji se (lažno) prikazuju poniznima pa 'zakapaju svoje talente', govoreći, kada se od njih očekuje neki angažman u župnoj zajednici: ma ne bih ja, nisam ja za to sposoban, ima boljih, pitajte njih, i slično. On se na taj način olako 'izvlači', 'glumeći' neku skromnost. I uživa ako se za njega kaže da je 'pobožan', puno moli, ne ističe se, i dr. A više puta sve to može biti izvještačeno i lažno.
Stoga će kršćanin biti hrabar, neće odšutjeti kada se netko nameće i svašta 'bez veze' priča, on će reagirati, ne bojeći se da mu tko kaže da bi kao vjernik morao biti 'mirniji', skromniji. Kada se nečemu nepravednom usprotivi, ne znači da je 'ratoboran', već hrabro zastupa Božji program, kao što se i Isus često predstavio. Jer vjera daje čovjeku čvrstinu, ali u Bogu. To je sigurnost svoje vrste. Dakako, kršćanin će nastupati ipak mirnije, u smislu da ne napada čovjeka nego ono što nije dobro, makar mu tko rekao da je kao kršćanin bio 'previše oštar'. On će se angažirati u svakoj dobroj akciji, i druge poticati, u uvjerenju da se može uspjeti, da vrijedi pokušati. Pritom je uvjeren da sva snaga dolazi od Boga, ali za dobro čovjeka i neće se isticati, nadmetati, drugoga tlačiti ili ponižavati da bi sebe 'ratoborno uzvisio'. Naprotiv, kada i doživi nepravdu, bitno je da se čovjek vjernik osjeća smirenim, da njegova duša, kao što kaže psalam, može reći da je pravi mir i uspjeh, pravo spokojstvo, prava sreća, samo u Bogu.