KRŠĆANSKA MOLITVA - VAPAJ NEMOĆNIKA ILI DRUGOVANJE S BOGOM? U susretu s nekim nesporazumima izobličenja molitve?

Činjenica je da mnogi kršćani imaju problema s molitvom, pogotovo kada im toliki zazivi ne bivaju uslišani, a to se gotovo u pravilu najčešće događa. I zato nemali broj prestaje, možda i cijeli život, sa molitvom ili traže 'rješenje' u nekim drugim religijama ili sektama.

Ipak, potrebno je imati pred očima neke kršćanske stavove. Kršćanstvo je, naime, objavljena religija, pa mu tradicija znači više od povijesne znatiželje. Kršćanima je tradicija, to jest ono što su naslijedili, bitno, smjerodavno. Iz tog nasljeđa saznaju također što njihovu molitvu razlikuje od molitava u ostalim religijama svijeta. Dok u ostalim religijama ljudi, moleći, vape Bogu ili mu zahvaljuju, uvjereni da će ih čuti, dotle kršćani vjeruju da im je Bog progovorio; svoju molitvu oslanjaju na njegovu riječ, na njegova obećanja ili poziv.

Upravo je to svojstveno biblijskoj molitvi. Štoviše, kršćani vjeruju da se u osobi Isusa Krista Bog među nama nastanio i darovao nam svoga Duha. Osobit znak njegove prisutnosti jest sada Euharistija - Misa. Otada vjernici ne samo da se u moljenju naslanjaju na Božju riječ nego iz njih Bog Duh Sveti sam moli; Duh je onaj koji iz molitelja viče Bogu: "Abba! Oče!" Otada sve kršćansko moljenje smjera k tomu da nas Bog uskladi sa svojom spasiteljskom voljom. Tako je također Isus molio, tako je naučio moliti i svoje učenike: Oče naš ...; tu je molitvu od njega Crkva primila i njoj nas naučila.

Dakle, od početka je središte i škola kršćanskog moljenja euharistija, misa. Tu vjernici slušaju Božju riječ i na nju odgovaraju, u Duhu Svetom druguju sa prisutnim Isusom Kristom, i međusobno, s njim se predaju Ocu. Tako se u prvim kršćanskim stoljećima sva molitva nadahnjuje na liturgiji i Svetom pismu. U to su vrijeme stvoreni svi molitveni obrasci i usmjerenja koja će naslijediti kasnija kršćanska pokoljenja.

Vremenom se dogodilo, i zbog nerazumijevanja Mise koja je bila na latinskom jeziku (koji je sve manje ljudi razumjelo), na neki način molitva 'zatvara' za široke slojeve. I osnivanjem monaških redova molitva se počela shvaćati više kao 'osobna vježba' koja ima vrijednost za sebe, pa i onda kada nije usko vezana uz sakramente i crkvenu zajednicu. Počelo se shvaćati da je molitva za 'duhovne osobe', za one koji 'imaju vremena', samo su se tome posvetili i slično. Ostali su se pomalo 'odvajali', baveći se svjetovnim stvarima, gdje molitva prerasta u 'prazne zazive' (za zdravlje, pomoć u nesreći i td.).

Problem je što se nekada i nesvjesno negdje završilo u osebujnom indvidualističkom 'pobožnjaštvu'. Otud i uzrečica 'ja i moj Bog', 'spasi dušu svoju'. I mnogi će vjernici i danas reći: mogu se ja pomoliti i kod kuće, zašto trebam ići u crkvu, na Misu i dr.? Kao da je nestalo zajedničarsko ozračje u molitvi. Ne više 'mi', nego 'ja'. A Isus nas je htio okupiti u zajednicu. Onda se nije čuditi da su ljudi skrenuli na 'razne putove' traženja 'svoje molitve': u praznovjernim običajima, prekomjernom isticanju svetaca i čudesa, svetih moći, oprosta, u silnom strahovanju pred zlima silama i đavlom, u raznim pobožnostima, i td.

Činjenica je da je dugi niz stoljeća službena molitva ostala na latinskom, znači na neki način rezervirana za klerike, dok su široki slojevi naroda ostali daleko. Narodu su bile pristupačnije pojedine pobožnosti Srcu Isusovu, Majci Božjoj, presvetom Sakramentu, različitima svecima, i td., sve dotle da negdje nema puno doticaja sa središnjim kršćanskim otajstvima. Dovoljno je pogledati neke naše molitvenike. Drugi vatikanskim sabor, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća vratio je svemu kršćanskom narodu sve bogatstvo kršćanskoga moljenja uz Sveto pismo, prevedenu liturgijsku i zapadnu predaju, otačku nauku i slično. Potrebno je da se to bogatstvo u narodu zakorijeni pa urodi novim, neočekivanima molitvenima plodovima. I šteta je što se to više ne naglašava, uz ostalo i moljenje Časoslova Božjega naroda, a to znači da to nije nešto 'privilegirano' za svećenike i tzv. duhovne osobe, već za sav Božji narod. Molitva biva sve više 'biblijski hranjena', na Isusovu putu. Dakako, nezamjenjiva je Misa, kao najeminentniji način susreta s Bogom, pa će u budućnosti očito trebati više naglašavati njezinu 'vrijednost', ali i pospješivati sudjelovanje na sabraniji i duhovniji način, gdje će i 'šutnja' imati svoje važno mjesto. Jer Misa nije neko 'skazanje', ona je susret s Bogom. Tu nam Bog na poseban način govori, a mi smo pozvani slušati. A ne samo 'akcija', samo 'da se nešto radi', 'sa pjesmom na pjesmu' i slično. A da i ne govorimo o pojavi da neki za vrijeme Mise i dalje mole svoje molitve, pa i krunicu. To je važno ispravljati.

Šteta je što nema prilike da se o tome u župnoj zajednici povede razgovor kako bi se ispravile 'neke pojave', obogatilo molitveno iskustvo i više doživljavalo "drugovanje s Bogom Isusa Krista".