KRŠĆANSTVO NE SMIJE POSTATI NEŠTO 'ZAMORNOG' ! Misli za božićne dane

Priredio: prof. dr. Milan Šimunović

Došao je Spasitelj i Ozdravitelj!

Slaveći ove svete božićne blagdane, dane posebnoga Božjega pohođenja u Isusu Kristu, u njegovu rođenju, pozvani smo više jedni na druge misliti, makar smo jako ograničeni ovom 'korona krizom' da bismo mogli jedni druge pohađati i prenositi radost kao nekoć betlehemski pastiri. A kako o tome šutjeti? Jer Spasitelj svijeta postao je 'jedan od nas' kako bi s nama otrpio naš često mukotrpni život, podarujući nam suživot s Bogom. Po Isusu Kristu mi smo 'spašeni', spašen je i ozdravljen ovaj naš svagdašnji život koji je postao božanski vrijedan.

Vjerovati je teško ali i lijepo

Ipak uza sva naša slavlja, čestitanja i radovanja, uz blještavilo naših ulica, makar je sve ove godine 'prigušeno', ne mogu a da sebi i vama ne postavim ovo pitanje: izgledamo li kao spašenici ili podliježemo umoru, sve dotle da nas češće zahvaća neka životna tromost, sve veća udaljenost jednih od drugih, štoviše i beznađe, što je još više pojačala ova 'korona kriza'? Istina je da, dok smo pozvani priznati da je život nešto najuzvišenijega, da je silno vrijedno živjeti, ipak ne možemo zatvarati oči pred stvarnosti da je život jako težak, što je i novorođenoga Isusa zadesilo već u 'betlehemskoj štali'.

Reći ćete da je ipak danas sve teže vjerovati u Boga, nekada i u sam život koji je silno zahtjevan. Zbog toga radije o Bogu šutimo, a neki ga na kraju uklanjaju na rub svoga života. Pozvani smo ipak ustrajati u vjeri. Posebno je važno da svojim pohodom (sms-ovim, e-mailom i dr.) ohrabrujemo one koji su zbog bilo kojega razloga vjernički klonuli. Sada, kada slavimo Božji pohod u Kristu možemo poput Isusove majke, koja je tu radost išla prethodno podijeliti sa rođakinjom Elizabetom, i mi smo pozvani druge ohrabrivati, pričati im o ljepoti vjere, pomažući jedni drugima nositi 'bremena života'. Jer ne možemo ostati mirni dok Božji pohod prestaje utjecati na život nemaloga broja ljudi. Mnogima se, naime, čini da se vjera protivi njihovoj volji za samostalnošću. I u toj situaciji našega udaljavanja od vjere i Crkve lako se množe prazne misli, često i razgovori koji su više na crti ogovaranja, posebno kada je riječ vjeri, župi, Crkvi i svećenicima.

U mislima na one koji su se udaljili

U poštovanju svačijega životnog uvjerenja, ipak se može postaviti pitanje: nije li se određeni broj župljana dopustio da ih zahvati 'umor' s obzirom na vjeru i Crkvu? Nadam se da mi neće zamjeriti oni koji su zapustili nedjeljnu misu i župnu zajednicu u cjelini. Nisu li božićni dani prilika da se ozbiljno o tome razmisli? Nekih do jučer vrijednih vjeroučenika i krizmanika, svečano crkveno vjenčanih, čak i gorljivih suradnika u župnim pothvatima, danas jednostavno nema. Ako je po srijedi nemar, to je možda lakše riješiti. Međutim, što ako se radi o nekoj odluci, o uvjerenju da prakticirati vjeru nije ni važno jer postoje neki preči poslovi, štoviše je je to 'bez veze'? Sve bih takve prijateljski pozvao da ipak olako ne isključe pitanje vjere iz svoga redovitoga života, ne samo zato što su jednom Kristu dali svečana obećanja vjernosti, nego jer je 'u igri' sam njihov život.

Posebno bi se trebali zamisliti mladi, nedavno krizmani, raniji ministrantima, čitači, te aktivni suradnici u pripremi crkvenih slavlja! Može se pretpostaviti da sve to nose barem kao lijepu uspomenu. Ali valja postaviti pitanje, bez ikakva prigovaranja: može li sve ostati na 'nekoj uspomeni', u uvjerenju da se nešto 'obavilo' i da je sve završeno do neke 'daleke' zgode? Mi vjerujemo da Bog u novorođenom Isusu ima u sve veliko povjerenje, očekuje odaziv na ostvarenje velikih životnih zadataka, od škole, fakulteta, zaposlenja, zasnivanja braka, i dr. A može li se sve to izvršiti bez suradnje s Isusom, bez oslanjanja na njegovu pomoć, a što se najviše događa na nedjeljnoj misi? Da, možda je nekima sve ponekad dosadno, možda se nisu pravo uvjerili da jedino Isus donosi radost i u međuvremenu su našli neki 'drugi put'. Dobro je da razmisle malo više o tome i da prebrzo ne reknu 'zbogom' svojoj župnoj zajednici. Jer svi mogu njoj pripadati i nikoga se ne može isključiti. Štoviše, bila bi joj velika radost, a kolika tek Isusu, ako bi se kao 'udaljeni' ponovno vratili. Dobro je da se svi zapitaju: koliko držimo do svoje župne zajednice? Nije dosta doći na Misu, a pogotovo ne 'tu i tamo', čekajući da što prije završi. Svatko je, gledajući kako se sve lijepo pripremilo i slavilo Boga, pozvan pitati se: a gdje sam tu ja, koja je moja uloga, u čemu bih mogao pomoći?

Najbitnije je ne dopustiti da se dopustimo da se 'umorimo' u vjeri, jer kršćanstvo ne smije biti 'umorno', imamo 'silu odozgor', imamo Spasitelja koji "s neba siđe dolje radi grešnika - rodi se u štali radi čovjeka". I ostaje s nama da bude naša snaga i naša što potpunija radost. Negdašnji veliki hrvatski teolog Tomislav Šagi-Bunić, govoreći kako se u mnogim, životnim situacijama događa 'totalna umornost', piše da jedino kršćanstvo ne može biti umorno: "Kršćanska Crkva jest zajednica osoba u kojima i po kojima Krist izvodi to uzdizanje, usavršavanje, preobražavanje čovječanstva u sebe! Mi kršćani, dakle, ti i ja, nosimo i ćutimo u sebi silu Kristovu, koja nam ne da osjetiti umor i sustalost dok ne pređemo i ne obiđemo sav svijet, dok ne istrošimo mjeru svojih tjelesnih sila kako bi sve što je obamrlo. sve što je slabo, sve što je umorno, , postalo živo kao što je Glava - krist, koji više ne umire."

Možda nam ove riječi mogu zazvučati previše patetične, štoviše i nerealne. Ipak, makar osobno ne možemo 'obići cijeli svijet' (ali Katolička Crkva se to trudi po svojim misionarima i drugima), ipak nešto možemo učiniti u svom 'malo svijetu', u svome obiteljskom i susjedskom krugu, u svojoj župnoj zajednici. Nemojmo barem kočiti one koji bi 'nešto htjeli i mogli', 'gasiti Duha Božjega' koji je izrazitije prisutan u nekim ljudima, ostajući zatvoreni u svojim okvirima', obavljajući svoje pobožnosti 'bez srca i duha'. Jer ipak se može dogodilo da postanemo 'umori', a to bi bila prava katastrofa, ne samo za nas nego i za druge ljude. - A u božićnoj pjesmi pjevamo: Braćo pastire pohitite.... k betlemskoj štali i vidite...". Braćo kršćani, pokrenimo se ......