"M E S I J A" Osobna ili obiteljska kateheza - učimo i svi zajedno rastimo u vjeri

 1. U crkvi, u navještaju i u pjesmama, posebno u Došašću i u božićnim blagdanima, evo i prošle 2. nedjelje kroz godinu, čuli smo za 'izraz' MESIJA. Radi se o Isusu. Ta riječ potječe iz hebrejskog odnosno aramejskog jezika, a znači POMAZANIK, što se na grčkom prevodi sa "Hristos" odakle potječe i naziv KRIST.

2. Otkud ipak taj naziv 'Mesija' i koje mu je značenje? U Starom zavjetu uljem se pomazivalo kraljeve, proroke i svećenike (dakako oni nisu isto što i današnji svećenici), što je bio znak posebnog Božjeg izabranja, čime se dobivala snaga Božjega Duha. Inače, pomazanje uljem i mirisavom pomasti u biblijskom govoru ima i druga duboka značenja; uz prvom redu označuje ljepotu, snagu i zdravlje tijela, radost zbog Božje ljubavi i dobrote, iskazivanje časti i prijateljstva gostu, pa čak i liječenje i ozdravljene bolesnika.

3. Proroci su, i posljednji među njima Ivan Krstitelj, naviještali budućega Mesiju, Spasitelja, kao jedinstvenog i sasvim drugačijega 'pomazanika', koji će od Boga biti posvećen Duhom Svetim. Tijekom vremena, uslijed određenih okolnosti (sjetimo se stavova farizeja u Isusovo doba), Mesija, kao potomak Davidov, a time i mesijanska vremena, dobili su značenje koje se više odnosilo na onoga koji će trijumfalno doći, obnoviti Božje kraljevstvo u Izraelu, uspostaviti pravdu i mir. Dakle, sve je više shvaćeno kao nešto vremenito i zemaljsko, dakako i uskogrudno (samo za židovski narod). Bog bi trebao doći i 'ovdje' na zemlji ispuniti sva njihova očekivanja u ovladavanju svijetom.

4. Zbog takvih stavova Židovi nisu mogli razumjeti niti mogli podnijeti Isusovo sasvim drugačije propovijedanje i shvaćanje Božjega kraljevstva pa time i uloge Mesije. To je u početku (a za neke i do kraja) bio problem i samih apostola. Isus, poslije svoga uskrsnuća, zbunjenim učenicima iz Emausa jasno potvrđuje: "Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema" (Lk 24, 46).

5. On je, dakle, taj očekivani Mesija koji otvara put novom Božjem kraljevstvu za sve narode (ne samo za Izrael) što pretpostavlja autentičnu obnovu čovjeka i svijeta, 'novo nebo i novu zemlju', u zajedništvu s Bogom. Isus Krist je Božji Pomazanik u najpotpunijem smislu riječi. Na početku svoga poslanja u 30. toj godini života, u mjestu gdje je odrastao (u Nazaretu u sinagogi, pružaju mu knjigu proroka Izaije da čita, a on očito namjerno nađe mjesto gdje piše: "Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje" (Lk 4, 18-19). I nakon toga svima daje do znanja da se upravo s njime to počinje ostvarivati. Nakon divljenja, ali i zbunjenosti, osobito nakon još nekoliko njegovih komentara, ipak izazva gnjev, sve dotle da su ga poveli na rub brijega da ga strmoglave, ali on je mirno otišao. Obistinilo se ono što im je prije rekao da "nijedan prorok nije dobro došao u svome zavičaju."

6. Obilazio je mnoga druga mjesta, ispunjen Duhom Svetim kao neizrecivom Ljubavi, koja ga je povezivala s Ocem, nastupajući uvijek sa trostrukim dostojanstvom: kraljevskim - kao predvodnik Novog Božjeg narod; proročkim - proglašava i naviješta Radosnu vijest o Novom Božjem svijetu; svećeničkim - kao veliki i u punom smislu jedini Svećenik-Posrednik između Boga i ljudi. I nije prestao, nije popuštao, riskirajući i najteži završetak, to jest muku i smrt, ali i završivši s pobjedom, sa uskrsnućem.

7. Što ovo znači za život kršćanina?

a) Što se događa na sakramentu krštenja i potvrde?Sakramentom krštenja i potvrde (krizme) kršćani postaju 'pomazanici' Duhom Svetim. Biskup (ili njegov delegat) pomazuje na čelu kandidata za sakrament Potvrde posebnim uljem, to jest 'krizmom' (to je posvećena mirisava pomast sastavljena od maslinova ulja i balzama). Na taj način sakramentom krštenja i potvrde pridružujemo se Kristu i njegovoj zajednici, postajemo u najstvarnijem smislu "Kristovi". Imajmo na pameti da izraz "kršćanin" dolazi od grčke riječi "Hristos"="Krist", te možemo reći da "kršćanin" znači biti "pomazanik" Duhom Svetim kao i Krist, "biti Kristov". Dakle, stupamo u najtješnju povezanost s Kristom. Sakramentom Potvrde svatko postaje Kristovim učenik koji je sada zadužen riječju i životom naviještati, svjedočiti za Krista.

b) U osobnom životu: Nismo li i mi još uvijek zadržali židovski mentalitet, shvaćaju Mesiju na 'zemaljski način'? Mnogi, naime, u nekoj teškoj i zamršenoj situaciji znaju reći da bi trebao doći neki 'mesija', koji će razriješiti neke velike probleme. Međutim to obnova koju Mesija donosi za kršćanina znači nov način života, početak Kraljevstva Božjega, a ne samo nečega zemaljskoga? Istina, Krist ima pred očima 'cijeloga čovjeka' )i zato se molimo u svim zemaljskim potrebama mukotrpnoga života i problemima), ali ga želi kroz to provesti prema 'vječnoj kući na nebesima', u daleko intenzivnijoj Božjoj blizini. Stoga se moramo trajno pitati: što je u meni ostalo od stavova i ponašanja 'staroga čovjeka i što u mom životu i shvaćanju moram obavezno mijenjati?

b) U društvenom životu, u odnosu prema drugima, prema svijetu: Naš je zadatak donositi Boga svijetu, to jest biti nov čovjek po Božjoj riječi. Pitam se: ima li moje svjedočenje vrijednost 'znaka', privlači li, ili je puko moraliziranje? Jesam li kadar, poput Ivana Krstitelja, biti svjedok Svjetla, Krista, te upućivati na "Jačega", i to u današnjem svijetu (novoj pustinji) zbunjenosti i mraka? Ili trčim (i nesvjesno) za raznim guruima i iscjeliteljima i slušam njihove ponude?

c) Očito, mnogi koji su krizmani (pomazani Duhom Svetim) nisu pravo shvatili taj čin, koji ih poziva na poslanje, poput Krista. I zato kršćani ne shvaćaju da su pozvani s Kristom surađivati, prihvativši obvezu rada na uspostavi Kraljevstva nebeskoga, kraljevstva ljubavi, pravde i mira već na ovome svijetu.

Tu je glavni problem ovoga sakramenta, koji se 'samo obavi', makar i uz 'puno znanja' (učenja i provjeravanja), ali se u župnoj zajednici nisu vježbali, nisu prošli, najprije u obitelji, 'praksu', spremni se žrtvovati kao Krist za Božje kraljevstvo, za novi Božji svijet, makar mu neki rekli slično kao i Isusu: "Znamo mi tebe, što ćeš ti nama govoriti..." Ako to nismo, kao mladi, još pravo shvatili (zato se negdje taj sakrament odgađa za kasniju dob, u srednju školu, a ne na kraju osnovne škole u 8. razredu), jesmo li kadri sada kao odrasliji ući u 'Isusovu školu' učenja za svjedočko poslanje. Šteta što se to ne događa kako bi se očekivalo! Mnogi su izostavili daljnji rast u vjeri, osobito nedjeljnu misu, iz svoga životnoga programa, a upravo ona jača za poslaničko svjedočenje vjere. Dok se to ne dogodi, imat ćemo 'nominalno kršćanstvo' (biti kršćani 'samo na papiru'). Onima koji se s time ipak ne mogu pomiriti, pa makar se nalazili i u višim godinama, preporučamo ovu molitvu:

Duh Gospodnji i na meni je.

Poslao me da te primim na oltaru,

Gospodine Isuse Kriste.

Po Kruhu, tom čudesnom daru,

da steknem nove moći, budem novi čovjek

voljan s Tobom poći.

Duh Gospodnji i na meni je.

Nuka me da pođem braći i u njima

da se za te brinem, Gospodine Isuse Kriste.

Od primljena Kruha ljubavlju sve jači,

da im pružim ruku ili teret skinem.