Misli U POVODU PRVE NEDJELJE DOŠAŠĆA (28. studenoga 2021.) TVOJ SLAVNI DOLAZAK IŠČEKUJEMO

Ovom nedjeljom započinjemo novu crkvenu godinu. To vrijeme do Božića nazivamo Došašće ili Advent. To vrijeme ima veliko značenje jer nas podsjeća da naš čitav život stoji pod znakom 'došašća'. Uvijek iščekujemo neke 'bolje dane', bolji i sretniji život.

Počujmo, najprije, što nam Isus danas kaže, a što je zapisao je evanđelist Luka.

"U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi u oblaku s moću i slavom silnom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga, budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tome što se ima zbiti i stati pred Sina čovječjega."

1. Krize drmaju sve - prolaznost i nesigurnost na djelu

Ove žive slike koje upotrebljava današnje evanđelje ostaju nam u pameti i prate nas, pa i onda kada ih ne želimo prihvatiti. U naše dane ova poruka jako je aktualna. Istina, i naš je narod puno toga groznoga proživio, za što je dovoljno barem ponekad pomisliti na domovinsku obranu (rat). Još uvijek su nam u sjećaju grozote koje su se tada događale, a koje su posebno pogodile Vukovar i Škabrnju, o čemu nam se još uvijek redaju pred očima slike sa tv-ekrana.

Međutim, nevolje s time nisu završene, dolaze nove koje nas toliko straše da se pitamo: što će s nama biti? Bilo da čujemo opomene ekologa, bilo ekonomista i političara, bilo demografa koji ističu da nas je 'sve manje', da se 'gase mnoga ognjišta' i zatvaraju mnoge kuće, a da i ne govorimo o teškoćama koje doživljava svaki pojedinac, štoviše i cijele obitelji, uslijed 'darmara' što ga već drugu godinu u našim životima stvara 'korona-virus'. I ograničenost naših mogućnosti, našega svijeta i time našega života danas se može sakriti manje nego ikada. Sve nam je prisutno 'kao na dlanu', sve nas dan za danom zabrinjava i tare. I čovjeku se postavljaju pitanja: preostaju li nam još kakve šanse? Ne moramo nikoga strašiti 'sudnjim danom' i kozmičkim katastrofama, kako su opisane u današnjem evanđelju. Za mnoge ljude dosta su puno manja i konkretnija iskustva, koja remete smisao njihova života, koja ih tjeraju na sumnju, ponekad i očaj. Krize drmaju sve. Sve smo uvučeniji u sebe, sve otuđeniji jedni od drugih, zapleteni i u vlastiti grijeh, ugroženi i smrtni.

2. I ponovno se pitamo ima li kakve nade?

U takvoj situaciji evanđelje neočekivano progovara: "Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje". U situaciji kada se zemaljske sile raspadaju, kada se ustaljeni red počinje 'ljuljati', kada sve iskače iz kolotečine, kada nema više sigurnosti, u toj nevolji evanđelje daje čovjeku nadu, upućujući ga na drugu silu: "Tada će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi". To pak znači da se Bog baš usred ovakvih oluja pokazuje kao Bog; on, a ne mi ili svijet, ima 'zadnju riječ'. To je i temelj naše nade, jer Bog je život, on hoće život za sve. i on može to i učiniti uza sve otpore i protivnosti. Makar to nekome izgledalo vrlo čudnim, ipak smo dužni stalno ponavljati da se Bog 'bori' za našu sreću. Jer on se zauvijek odlučio za čovjeka, za njegovo spasenje, ali ne kratkotrajno, na ovoj zemlji, premda mnogi stalno ponavljaju 'samo zdravlje', a onda krenu i saa drugima 'nabrajanjima' Ne, Bog se bori za život 'na dužoj stazi', za naš život u vječnosti.

Ako čitamo današnji evanđeoski tekst pod ovim vidom, onda ćemo i drugačije shvatiti njegove 'slike'. A to znači da neće prevladati kaos stvorenjskog početka (kada je čovjek-Adam sa čitavim okruženjem krenuo krivim putem - što zove istočnim grijehom), nego će se ukazati prava i usrećujuća Božja stvarnost. Zato se možemo ovako pitati:

- Što treba držati o našim pokušajima da steknemo (pravi) život?

- Kakvo nam uporište mogu dati (razna) osiguranja ovoga svijeta? A koliko toga nam se nudi, i na kraju???

- Prema čemu možemo, zapravo i moramo - usmjeriti svoj život, na čemu ga graditi?

- Da li smo mi oni koji samo žele posjedovati i zadobiti što je više moguće ('imati'), ili smo ljudi 'ljudi vjere, ufanja i ljubavi' ('biti')?

Evanđelje nas poziva da već sada postavimo sebi ova i slična pitanja. "Budni budite i molite!" Božji sud nije neki 'prepad' koji se će 'nekad dogoditi' niti neka zastrašujuća bilanca s kojom ćemo biti suočeni na kraju života. Naprotiv, već danas, upravo sada i danas, pozvani smo da Božju riječ uzmemo kao 'sud' nad našim životom, a to znači da se prema njoj vladamo, da se po njoj mjerimo, u nju pouzdajemo, da ona bude naše uporište, kako bismo izdržali u nemirima koji nas slijeću. Krize ne treba čekati, one su tu. I dovode nas pred odluku. A taj odluka jest: uposlena nada. Radimo i živimo, ali uvijek u nadi da sve ima smisla.

3. Ustrajnost na putu

To dakako nije lako niti je ta odluka jednokratna. Štoviše, ona je dugi, doživotni put. Tko kuša njime ići, doživjet će uvijek nanovo da su Božje misli drugačije od naših, rekao je već starozavjetni prorok Izaija. Čovjek (a smo svi mi) prije ili kasnije iskusit će da pouzdanje u Boga traži da se ponekad odreknemo nečega što nam u životu izgleda tako važno, nekako 'prilijepljeni' za ovu zemlju, svoje imanje, karijeru, i td. Zato se nije čuditi što mnogi pokušavaju izbjeći put na koji nas Isus upućuje, a on se ne može proći 'bez križa, bez patnje'.

I nema druge mogućnosti da 'zrijemo'. Ili drugim riječima: nema drugoga puta da postanemo sposobni čuti poziv na život i na taj poziv odgovoriti. Istovremeno nam naše životno iskustvo i naša nada kažu da ovaj put, ako na njem vjernik ustraje, stvarno vodi uvijek 'dalje u život' te da na njemu čovjek postaje više čovjek; da su vjernici ljudi koje Božji sud neće uništiti, nego definitivno spasiti. Tako život postaje advenat: budno iščekivanje onoga koji je već došao (čije ćemo učovječenje-rođenje proslaviti na Božić) i koji stalno dolazi. I zato bismo mogli reći da naše srce treba stalno 'biti na straži'.

To znači da je Bog po Kristu neopozivo ušao u našu ljudsku povijest. Ali naš odnos prema njemu nije neko statično posjedovanje nego dinamika međuosobnih odnosa. Bog zapravo stalno dolazi i nudi nam svoje spasenje. A mi odgovaramo iščekivanjem, traženjem i prihvaćanjem ponude. Isto tako dolazi do spasonosnoga susreta koji će prijeći u puninu zajedništva - kada dođe 'punina vremena' (na kraju ovoga života).

Zato je Došašće pogodno vrijeme da postanemo svjesniji kako se u ovom svijetu, danas sve češće, osjećamo nelagodno. No, jesmo li sposobni pogledati preko obzora ljudske spoznaje. A Krist nam poručuje da se ne plašimo zbog svojih iskustava, ma koliko zastrašujuća ona bila. Dapače, što su negativnija iskustva, to je sugestivnija poruka nade: "Uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje".