MISLI UZ ČETVRTU NEDJELJU DOŠAŠĆA (19. prosinca 2021.)
Neujednačena gledišta
Susret dviju majki - nositeljica života
Susret Boga i ljudi
1. Izgleda da se nikad neće prestati govoriti o velikima i malim, o jakima i slabima, o razvijenima i nerazvijenima. Kad je pred kraj 1985. tadašnji generalni tajnik Ujedinjenih naroda J. Peres de Cuellar predstavio svečanom plenumu Majku Terezu, rekao je otprilike ovako: Neki dan smo s ovog mjesta čuli najmoćnije ljude svijeta (misleći na predstavnike političkih velesila), a danas vam predstavljam najmoćniju ženu svijeta! - Skupština je na to ustala i gromoglasnim pljeskom dočekala 75-godišnju Albanku. Tako je to izvedeno pred licem svih naroda. A je li se u isto vrijeme i kasnije postavilo u mnogima pitanje: po čemu se rečene 'moći' zapravo mjere? Očigledno je, naime, moć Majke Tereze neke druge prirode od moći političkih velesila.
2. Susret sviju 'neznatnih' majki. Danas, na četvrtu nedjelju Došašća, pred sam Božić, u ovim teškim prilikama koje proživljavamo, Evanđelje nam predstavlja susret dviju neznatnih majki, obje trudnih, prije rođenja. Nitko nije znao da su one bile 'trudne' novom humanošću, makar to neki nisu bili kadri primijetiti. 'Susret na vrhu' (summit) koji se ne odigrava niti u New Yorku niti u Bruxellesu, nego u jednom brdskom selu u Judeji, današnjoj Palestini. Jedna je 'starica', žena koja je izgubila nadu da će imati dijete, dolazi iz dubine Staroga zavjeta, u sebi nosi vjekove očekivanja, vjernosti i nevjernosti naroda, stoji tu na vratima, na granici 'novoga svijeta'. Nosi dijete koje će biti Preteča pravome Mesiji, Spasitelju svijeta. A druga 'sasvim mlada', tek zaručena, dolazi kao 'iz budućnosti'. Ona je, izrekavši svoj 'da' omogućila vječnosti da uđe kao bujica u ovaj naš svijet. Ona mu donosi sasvim 'novo vrijeme', gdje bi ljubav trebala biti jedini kriterij uspjeha, gdje svijetli novo Sunce.
Jesu li bile svjesne da se počinje sklapati Novi savez? Bog koji u Marijinu krilu postaje čovjekom, zvani Isus (Emanuel-s nama Bog), vidljivo će se susresti sa čovječanstvom. A 'mali' u krilu starice Elizabete, koji će biti nazvan Ivan, trebat će to obznaniti masama koje iščekuju nešto 'novo', neko novo Božje pohođenje. Ove dvije žene proživljavaju vrhunac vječnosti i na neki način 'zasramljuju' oholost i moć hvalisavaca koji misle da u svojim rukama drže sudbinu svijeta. Dva djeteta koja se tek miču u majčinim utrobama, te dvije žene zanesene dobrotom, iznenađuju Božjom ljubavlju. Jer to je čas kada je sve beskrajno i vječno, čas kada se može s pravom reći "Divan je naš Bog, čudesan Gospodin!" I zato se tim majkama i danas divimo.
3. Blago onime koji povjeruju da Bog u ove naše 'sive dane svakidašnjice', u ovaj metež, nastao 'korona-virusom', u strah koji sve više uništava ljude, stvara nerede, ipak unosi određeni mir i radost. A ta se sastoji u tome da je on s nama, da nas neće napustiti. Hoćemo li barem 'za kratko vrijeme' zaigrati poput 'maloga Ivana' u majčinoj utrobi na glas jedne mlade žene Marije, koja nosi Krista? Hoće li u nama porasti vjera da uza sve nevolje ipak može nastati novi svijet, makar njegovo nastajanje bivalo gušeno 'starim svijetom', s moćima reklame i lažnim blještavilom, strahovima od skrivenih moćnih sila? Što će nam borovi po gradskim trgovima (još u studenome?!) ako se 'sva radost' ograničava samo na 'kratkotrajno vrijeme', ako će i kada budu uklonjeni sve 'ostati po istome'. Očito se ne radi o poštivanju sadržava adventa i njegovu pozivu na obraćenje, koje donosi radost, a da i ne govorimo o Božiću, kada Bog postaje 'Emanuel-Bog s nama'.
Da, kao da se stalno ponavlja susret 'dvaju svjetova', dolazak nositelja života i širitelja smrti. Ponavlja se sraz očaja i nade, neplodnosti naših života i plodnosti koju Bog daruje! Hoće li ljudi jednoga dana moći sa staricom Elizabetom reći: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen Plod utrobe tvoje!, a to je Isus, Spasitelj. Hoće li i mnogi naši prijatelji primati život s Marijinim stavom, umjesto da se on guši, da se rapidno smanjuje broj rođene djece, hoće li svoju volju moći usklađivati s njenom kada je arkanđelu Gabrijelu rekla "Neka mi bude po tvojoj riječi'? "Da", rekla je Marija, pristajem biti sudionica u tom Božjem pohodu! Jer Bog počinje posjećivati svoj narod. A to nastavlja i danas, makar mi to najčešće ne zamjećujemo. A to nam svjedoče mnoge divne duše naših očeva i majki u najzabitnijim selima ili na visokim položajima, jer znaju da Bog 'uzvisuje neznatne', one o kojima je Marija zapjevala u vrijeme posjete rođakinji Elizabeti. O, kako su blaženi oni koji ovo poput Marije vjeruju, rekla je već davnih dana majka Elizabeta. Ima takvih žena, takvih ljudi i danas, samo nemaju šanse da 'dođu' na TV-ekrane!
Pokušajmo ipak da nas prožme ono duhovno raspoloženje kojim je bila nošena Isusova majka Marija. Nek se iz naših susreta s ljudima, makar dijelom i ograničenih u ovoj situaciji koju proživljavamo, širi svijetom, najprije u našim kućama, radost Božjega pohođenja. 'Ne, ne i ne!' - Bog nije ostavio svoj narod. Tom vjerom idimo ususret