Misli uz četvrtu nedjelju u godini - C (30. siječnja 2022.) ODBACIVANJE ISUSA KOJI 'UZNEMIRUJE' Nekad i danas

Pomalo je neshvatljivo ponašanje ljudi, pa i onih koji se smatraju vjernicima, da ponekad nekoga hvale i 'dižu u zvijezde' da bi se brzo dogodilo odbacivanje i ocrnjivanje. To očito pokazuje da nekoga hvalimo dok nam odgovara, dok možemo od njega izvući neku korist, a ako se to ne dogodi, onda 'dolje - van s njim'.

Raditi među ljudima uvijek je skopčano s teškoćama. Pogotovo kada je riječ o širenju neke poruke koja bi trebali preobraziti čovjeka. To su već uočili starozavjetni proroci. Bog ih je u takvim teškim iskušenjima hrabrio i davao im svoju snagu. I danas se kršćani trebaju staviti u službu svijeta i prenositi poruku evanđelja. U takvom pothvatu nailaze na mnoge teškoće pa i nerazumijevanja same svoje braće kršćana Krist nam daje primjer takvog postupka, jer njegova ljubav prema Bogu i ljudima sve podnosi.

Kršćanima je jedini uzor Krist. I u onome što se njemu dogodilo 'čitaju' svoj život i postupanje. Današnje nedjelje susrećemo se s onime što se Isusu dogodilo, što je još zanimljivije, u samom njegovu mjestu Nazaretu, na samim počecima njegova javnoga djelovanja. Razumljivo je da se postavlja pitanje: kako je moglo doći do ovoga raskida Isusa i njegovih sumještana? Kako su od divljenja prešli na gnjev?

No, hajdmo najprije pročitati što zapisuje evanđelist Luka.

"U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: "Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima." I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: "Nije li ovo sin Josipov?"

A on im reče: "Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: "Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo učili da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju." I nastavi: "Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kada se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac."

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode."

Razlozi nesporazuma, sve do odbijanja

Na pitanje kako je došlo do razilaženja Isusa sa 'njegovima', postoje naizgled dva vrlo jednostavna razloga:

1. Kad im nije odgovarao njegov govor, odmah su se složili kako ocrniti 'sina drvodjelje'. Naime, smatrali su (možda ih možemo donekle i razumjeti) da je on zaista sin Josipa, drvodjelje, stolara (tišljara). Nisu još mogli znati da je Isus nešto posebnoga od samoga početka, "začet po Duhu Svetom", a Josip je samo imao ulogu čuvara, hranitelja, branitelja. I odmah su postavili pitanje: može li iz takve familije doći netko tako 'pametan', štoviše predstaviti se kao prorok, a to znači roditi se bilo gdje, pa i u Nazaretu? Zar on previše ne uzdiže samoga sebe i ne treba li ga 'strmoglaviti'?

2. Drugi razlog je nešto teži: ako se i prizna i dopusti da je Isus čudotvorac, zašto bi svoje talente primijenio negdje drugdje (u Kafarnaumu), umjesto da najprije svoju moć iskuša kod svojih? Zar junak, izvanredan čovjek, najprije ne pripada mjestu, zemlji koja ga je rodila i redovito se time služio za svoje interese?

Za Isusa nema drugog rješenja nego da Isus izabere: ili biti prorok 'čudotvorac' u Nazaretu ili umrijeti! Dakako, on se nije mogao prikloniti takvim stavovima, jer nema što reći onima koji ga hoće prisvojiti sebe. Jer čovjek nije nikada gospodar Boga niti njegove riječi. Krist je došao da progovori onim srcima koji ne posjeduju ništa, u prvom redu "siromašnima, sužnjima, potlačenima". I u povijesti Crkve i crkava bit će bezbroj slučajeva gdje su ljudi htjeli 'zagospodariti' s Bogom. I mnogi se vjernici ponašaju kao 'vlasnici' Isusa Krista, služeći se njime da opravdaju vlastite ideje i svoja djela. A Isus ide 'svojim putem', pa makar ostao neshvaćen i razapet!

I događa se nešto zaista čudno i žalosno - ali Isus se ne da smesti

Nazarećani su najprije povlađivali Isusovim riječima. U isto vrijeme su ga uzvisivali, pljeskali mu. I onda su se pretvorili u one koji su ga počeli grditi i skidati. To je iskustvo s mnoštvom, s masom. Tako onda, tako i danas kada sredstva javnog priopćavanja (mediji) još više znaju zamrsiti stvar. I na kraju se događa da se "svi u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvodu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave." Da

Kakva li nesporazuma, kakve li tvrdokornosti i kakvog li tragičnog postupanja? Umjesto da budu sretni što imaju 'takvoga čovjeka', oni ga odbacuju. To se može i nama dogoditi, makar smatrali da smo 'oduvijek' vjernici. Problem je u tome što Nazarećani, pa i dobar dio vjernika kroz povijest, nisu bili svjesni da Isus odrastao u Nazaretu, i sada došao u posujet, da 'tamo ostane', nego da i njegove stanovnike 'izvede van'. Zašto i kuda? Živjeli su u svojim uskim granicama umišljenosti i preuzetnosti. Isusov zavičaj nije mjesto gdje smo se mi 'etablirali', ušančili, nego tamo gdje je on, svugdje. On prolazi i tamo gdje očekuje naše otpore naša odbijanja, našu sitničavost.

Kada Isusu njegovi zemljaci predbacili da je otišao živjeti u Kafarnaum, on im razjašnjava svoje misionarske planove: podsjeća ih da Bog uvijek svoje proroke šalje poganima. Tada je počelo protivljenje do bezdušnosti.

Postavlja se pitanje: kako to da Nazarećani nisu znali prepoznati u Isusu 'veliku ličnost', nekoga koji donosi nešto lijepo i novo? Već smo na to prethodno pokušali odgovoriti. Ali ostaje mučna konstatacija kako ljudi, onda i danas, ne znaju prepoznati u svom kraju ili mjestu nekoga ili neke koji imaju posebne darove, i visokoobrazovane, koji mogu učiniti nešto više, koji nešto znače u drugim sredinama? Ne treba ni govoriti kako su mnogi stručnjaci prepoznati u svijetu kao veliki ljudi, postali su velikani, ali ovdje 'kod nas' to se nije dogodilo, nisu se uočile njihove sposobnosti. I zbog toga 'ostajemo osiromašeni'. Zanimljivo je da je teško 'opstati' u svome mjestu. Zato i svećenici nisu na službi u svojoj rodnoj župi jer se brzo dogodi da neki počnu postavljati primjedbe: a što nam on ima reći, znamo mu mi oca i mater, tko su oni, i tako dalje, samo da opravdaju svoj stav neprihvaćanja onoga što taj 'sin njihova kraja' govori i predlaže. Obistinjuje se ono što je apostol Ivan zapisao za Isusa "k svojima dođe i njegovi ga ne primiše". Ako to znamo, ako se tako dogodilo sa Isusom, zašto ponavljamo isti promašaj? Kako li su neki ljudi 'zanimljivi', ne znajući se nikako odmaknuti od 'svoga' mišljenja, ne znajući da 'jako gube'!

Očito je Isusu bilo žao što su tako njegovi sumještani razmišljali, htjeli su da od njega imaju 'neke koristi', neko čudotvorstvo. Isus nije došao da svoju ulogu Mesije iskoristi u lokalpatriotske svrhe. I Nazarećani shvaćaju kako ih primjerom iz Staroga zavjeta zapravo vrijeđa, jer Bog ima 'šire planove', želi biti Otac svim ljudima, iskazati svoje spasonosno djelovanje. Ali da! Nazarećani ustraju u sebičnim ciljevima, pitajući se: kako sebi dozvoljava da bude drukčiji od drugih a ne da se ravna po njihovim očekivanjima? Kako on može tražiti da se oni 'mijenjaju', da se obrate' Oni su izabrani narod, sve dotle da su prezirali svakoga tko nije Židov koji ima 'svoje predaje', često puta izvrćući Božji zakon u masu svojih propisa 'bez srca i duše', što je zapravo predstavljalo nesnosan teret. Ali to je ipak njihova tradicija i od toga ne odustaju, jer je to 'Bogu milo', tako misle. I kada čuju Isusa kako govori da Bog ljudi jednako nežidove kao i Židove, to je za njih prevršilo mjeru i zato ga treba izbaciti, strmoglaviti.

Isus ide naprijed! Nije se dao zarobiti jednoć kukavim željama svojih sunarodnjaka, kao niti danas svih onih koji ga misle 'krojiti' po svojoj mjeri! On dolazi svjedočiti za 'drugo Božje lice', za Boga ljubavi i milosrđa koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do punijega spoznanja istine. On će prihvatiti i smrt, ali znajući da jedino vjernost Ocu i poslanju vodi do uskrsnuća, novoga života. To je i opomena za nas: on prolazi kroz naše vrijeme i može otići iz našega zavičaja, pa čak i iz Europe, koja uostalom nije spremna 'ozakoniti' da je građena na kršćanskim korijenjima! I svatko bi se od nas trebao pitati koliko na nas utječe javno mnijenje, mišljenje većine (kao onih Nazarećana). Ravnamo li se u našim opredjeljenjima 'percepcijama' nekih grupica-udruga, pa i šire okoline?

Upravo onima koji nisu dostatni samima sebi Isus donosi radosnu vijest. Pravi prorok, a to je on, i to Prorok nad prorocima, izriče Božju riječ koju nitko do tada nije iznio, pa makar ta riječ druge jako zbunjivala. Gnjev njegovih sunarodnjaka i njima sličnih dovodi ga do križa na kojemu, više nego igdje, izriče riječ 'za danas', ondje gdje se sve dovršilo kao blagovijest milosti. Tada je zakraljevala Božja ljubav do kraja i svima koji su to prihvatili Bog u Isusu Kristu podaje "moć da postaju djeca Božja", baštinici Božjega kraljevstva.

Isus je želio navijestiti Božju ljubav, a to će kasnije izraziti apostol Pavao (današnje drugo čitanje), u svome hvalospjevu ljubavi. Riječ je "višim darovima", koji se upravo sastoje u neizrecivoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u ljubavi koja je velikodušna, dobrostiva, ne traži svoje... koja se raduje pravdi, koja se svemu nada i zato je spremna sve podnositi. U Nazarećana, pa nažalost i mnogih kršćana, u vjeri nije posljednje mjerilo ljubav, već obdržavanje zakona, propisa, žrtvovanja nečega Bogu da bi se ostvarilo 'trgovačko' pravilo 'dajem ti, da mi dadeš' što meni treba. A ljubav? Pustimo to, kažu, važno je da Bog meni 'služi' kada mi treba. I prorok nam smeta jer remeti naš 'mir', neke naše sigurnosti.

Svojevremeno je engleski pisac G. Orwell (možda će ga se mnogi prisjetili jer su pratili tu literaturu) u predgovoru jednom svojemu romanu usudio se u "Hvalospjev ljubavi" (koji je napisao apostol Pavao) umjesto ljubavi umetnuti jedan 'idol' (novac) koji je 'drag' svim vremenima. To može biti prigoda za ispit savjesti o našim vrijednosnim stavovima. "Kad bih govorio sve jezike, a ne bih imao novaca, bio bih mjed što zveči. Kad novaca ne bih imao, bio bih ništa ...". Novac je dobrostiv, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi." Zanimljivo! Zar mnogi i danas ne govore 'novac je sve', 'bez novaca se ne može ništa', 's novcem se sve može' .... A biti čovjek, čovjek ljubavi prema drugima, to je nešto u sasvim drugom planu! A sada umjesto 'novaca' stavimo opet 'ljubav'. I ponovimo Pavlove rečenice, po mogućnosti da se ne 'zacrvenimo'. O kako je teško u svim životnim situacijama ostati vjerni! Lakše nam se prilagoditi situaciji.

U vladanju Nazarećana otkrivamo i svoje slabe strane. Nije to loše. Jer kad ih znademo možemo ih i ispravljati, i vjeru ne pretvarati u 'svoje interese'. Iako smo već dugo s Isusom, već prema svojim godinama, neki i u jako 'visokim', ipak smo uvijek na početku u 'njegovoj školi'. Važna je ustrajnost u suradnji s milošću Božjom. Put neće biti lagan, ali je jedini perspektivan.

ZA TJEDNO RAZMIŠLJANJE

"Ništa nije nestalnije od ljudskoga mnijenja: teško onome koji svoje uzdanje stavi u naklonost, štovanje, oduševljenje ljudi! Jer ljudi se mijenjaju kao vjetar: ono što su jučer uzvisivali do neba, sutra proklinju i gaze. Pa ipak: Bog upotrebljava i poslužuje se ljudskim mnijenjem da bi na svijetu afirmirao svoje veličine i da bi slabe ljude održao na okupu oko duhovnih i nadnaravnih vrednota."