Misli uz drugu nedjelju u godini - C (16. siječnja 2022.) Isus započinje svoje poslanje - sve "novo" nastaje !

Uvodno

Katolička crkvena godina ima dva bitna razdoblja koja zovemo tzv. jakim vremenima, u smislu što čine 'jezgru' kršćanskoga života, imaju najveće značenje. To su:

1. Korizma (koje počinje na čistu srijedu Pepelnicu (ove godine 2. III.) i traje do Svetoga trodnevlja odnosno Vazma-Uskrsa (ove godine 17. IV.) kada počinje Vazmeno vrijeme koje traje do svetkovine Duhova (to je vrijeme od sedam vazmenih nedjelja).

2. Došašće i Božićno vrijeme, koje počinje 1. nedjelje Došašća (ove godine 27. XI.), a ima ih četiri do Božića) i završava u narednoj godini (2023.) u nedjelju poslije svetkovine Bogojavljenja ili sv. Tri Kralja).

3. Evo, ove nedjelje (16. siječnja) 2. nedjelje u godini susrećemo se sa svime onime što je Isus učio i činio u toku svoga 'javnoga djelovanja', s prekidom u Korizmi i Vazmenom vremenu, kada se usredotočujemo na 'najbitnije u kršćanstvu', na Isusovo učenje i događanja i pred samu muku-smrt i uskrsnuće, sve do silaska Duha Svetoga (Duhova).

Ovo je vrijeme kada smo, slušajući Isusa, pozvani staviti se na Božju stranu, na stajalište njegovog gledanja na ljude, ovaj svijet-zemlju, s pogledom u vječni život. To znači kao učenici "ući u Isusovu spasiteljsku školu". Bez toga se ne može postati Isusov, i sva slavlja (pa i božićna i uskrsna) gube na svome značenju, 'ispražnjuju se', postaju samo 'praznici' kao što neki 'krugovi' i priželjkuju ili ih i nesvjesno u to pretvaraju.

BOG MIJENJA LJUDSKE SITUACIJE

U božićnom vremenu govorili smo i slavili da se "Bog objavio", a sada, u nedjeljama kroz godinu, Crkva naglašava da je Bog onaj koji nešto čini, koji nešto poduzima u ovome svijetu, u ovoj povijesti, u ljudskoj svakodnevici, u redovitom životu. Ništa mu nije strano što je ljudsko, osim grijeh, sve proživljava, svemu se raduje, sa svakim suosjeća i sve pomaže.

Evo jednoga od prvih prizora gdje se 'Bog u Isusu Kristu' pokazao kao onaj koji je djelatan.

"U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kada ponesta vina, Isusu će njegova majka: "Vina nemaju". Kaže joj Isus: "Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas¨!" Nato će njegova mati poslužiteljima: "Što god vam rekne: učinite!".

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima; "Napunite posude vodom!" I napune ih do vrha. Tada im reče: "Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola." Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je - znale su sluge koje zagrabiše vodu -ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: "Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada." Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana."

Prema situaciji iz današnjega evanđelja, Bog je onaj koji mijenja ljudske situacije. Objavljuje se kao aktivan, kao djelatan, dapače kao onaj koji može 'izgubljenu situaciju' spasiti, kao što se dogodilo 'kada je na svadbi ponestalo vina'. On 'vodu pretvara u vino' i time izvlači domaćina iz velike nevolje, jer što bi ljudi rekli da su pozvani na svadbu a nemaju 'što popiti'. Ništa posebno, reći će netko, pa on je čudotvorac i nije mu bio problem pretvoriti vodu u vino. Međutim, naglasak je ipak na nečem drugome.

Čini se da je za nas kršćane Bog najčešće samo Stvoritelj pa zaključujemo: Netko je ipak morao stvoriti svijet! - Ali za to nije trebao Isus Krist, jer su to ljudi i bez njega mogli zaključiti i vjerovati. Novost, ili pak glavnina, težište Isusove Objave jest u tome da riječima i djelima pokaže da je Bog Spasitelj. Zato, kada čitamo Bibliju, vidimo kako govori o Božjim

djelima, u liturgiji se spominjemo tih djela, u nadi da će slušatelji povjerovati u Boga Spasitelja, u Boga suputnika, u Boga prisutnoga.

Za kršćanstvo nije najbitnije da tvrdi i vjeruje da Bog postoji, nego je njegova specifičnost u tome kako toga Boga zamišlja, kakav je taj Bog u koga vjeruje i o kome drugome priča?

Možemo svratiti pozornost i na ambijent, u kojemu Isus, iako još "nije došao njegov čas", obznanjuje lice Božje: zar nije to situacija beznadnosti i nemoći, situacija bez izlaza i perspektive? A kada tamo eto 'novog vina', čak "dobroga odnosno boljega" za koje je ravnatelj stola rekao zaručniku kako to da je takvo vino čuvao "sve do sada", znači za kraj svadbe? Iz toga zaključujemo kako zahvat Božji ne samo da vraća situaciju u 'normalno stanje', nego je čini kvalitetnijom, boljom, i to preko granica ljudskih shvaćanja. Zato često kažemo da 'nije svako zlo za zlo'. Jer često se nakon nekih promašaja 'opametimo', to nam biva pouka! Ali uvjet za to, i takvu vjeru u Boga, jest pouzdati se, na nj računati, kao što se pouzdala Marija. Ona se u prvi čas mogla osjećati kao da je dobila 'odbijenicu', ali je ipak 'konobarima' rekla da učine sve što Isus kaže, jer se on 'ne šali'. Tada će on prijeći preko nekih svojih normi: iako nije "došao njegov čas" (da se potpuno objavi, sve do križa i uskrsnuća!) ljudska ga vjera i pouzdanje sile da i svoj 'čas' prilagodi ljudskim potrebama. I on tu objavljuje "svoju slavu". Učenici "povjerovaše u njega" jer su shvatili da je sam Bog na djelu, da je podario ljude svojom svemoći i ljubavlju.

U tom času sve je 'znak', sve je čudo. Vino koje je čudesno nastalo Isusovim zahvatom označuje 'dar' što ga Bog daruje svijetu u Isusu. I nije to bilo malo. Mjera koju navodi Ivan evanđelista sadrži oko 40 litara, a svaki ih je sud sadržavao po dvije ili tri litre. Sve zajedno moglo je biti od pet do sedam hektolitara sadržine. I Isus naređuje da odjednom napune sve sudove. To ne znači da se sva voda odmah pretvorila u vino. Po svemu sudeći čudo se događalo u času kada su vino zagrabili iz sudova.

Zašto je vino u središtu pozornosti? Zato što se za Židove obilje sočnoga vina smatralo jednim od blagoslova obećanih za mesijanska vremena. I Isus će jednoga dana reći da je on "trs a njegov Otac vinogradar" i tko ostaje u njemu "taj donosi mnogo roda". Uz kruh na Posljednjoj večeri je i čaša vina, nad kojom on daje hvalu, nju ostavlja učenicima u znak novoga saveza u njegovoj krvi. To se posadašnjuje svaki puta na Misi. Znači da Isus u Kani započinje svoje javno djelovanje i najavljuje mesijansku Gozbu, Gozbu preporođenja 'vode' našega života u nešto sasvim Novo, u novi savez Boga i čovjeka. Štoviše, on dolazi da svojom ljubavlju očitovanu u muci, smrti i uskrsnuću ljude spasi od propasti i priopći im novi život. I na taj način tko povjeruje u njega neće "ogladnjeti i ožednjeti nikada", taj će biti dionik mesijanske Gozbe u Kraljevstvu nebeskom.

A Gozba je u Bibliji često znak saveza, povezivanja naroda s Bogom. Svadbena gozba zaručnika i zaručnice česta je slika veze između Boga i naroda. Isus je Zaručnik a Crkva je 'Zaručnica'. Isus dolazi, noseći radost i plodnost svoga Kraljevstva. Uostalom, njegova posljednja večera bila je "Gozba prijateljstva". Tu se rađa prava povezanost. Stoga su kršćani i kršćanske zajednice u tolikoj mjeri Kristovi koliko vlada među njima ta 'svadbena povezanost'. Možemo se pitati: misle li današnji kršćani ovako o Misi ili je to 'obični ritual', nešto 'svetoga', a što se vidi i po tome što mnogi ne pristupaju na pričest, ka gozbenom Stolu? Misle li naši zaručnici i svi njihovi uzvanici na 'svadbenu gozbu' u ovome svjetlu? Dobro je, stoga, da se svi, i stariji i mlađi, sjete svoje 'svadbe', svoga vjenčanja kada su obećali vjernost u 'dobru i zlu, u zdravlju i bolesti', sve dane života svoga. Svadbom nastaje 'nešto novo'. Dvoje mladih ljudi vežu se u posebno zajedništvo. Sada se moraju i promijeniti, počevši od nekih svojih navika, ponašanja, izlazaka i posvema se posvetiti jednom drugome i budućem potomstvu.

Na kraju je došlo na stol "dobro vino". Slika 'Gozbe' je slika i vjerničkoga života. Vjernici moraju biti otvoreni 'novosti' koju Krist donosi, uspostavljajući s Bogom 'savez prijateljstva' i vjernosti, mijenjajući odnose posebice u obitelji i gdjegod žive. A to su odnosi ljubavi. Zato će apostol Pavao reći "staro gle, uminu a novo nasta". Trebat će promisliti i o mnogim načinima naših vjerničkih slavlja, govora o Bogu. Jer mnoge ljude znade zasmetati da je u crkvi 'uvijek isto', nema smisla za novosti u govoru, pjesmi, molitvi i td. To i mlade odbija, možda ih i zato nema u crkvi, jer stariji ne dozvoljavaju ikakve promjene, pa Crkva postaje neki 'muzej', u njoj vlada neka 'grobna tišina' što se tiče izražavanja oduševljenja susreta s Bogom (i na Misi mnogi jednostavno šute..). Papa Franjo nedavno je rekao: "Pokreću li naše riječi i rituali u srcima ljudima želju da dođu k Bogu ili su 'mrtav jezik'?" Ovo jednako važi za svećenike i ostale vjernike. Još se nismo pravo uvjerili da se se sve više smanjujemo, sada okrivljujući 'koronu', a to je počelo davno prije. - Nakon čuda - znamenja u Kani mnogi su povjerovali u njega. A 'čudo' se događa na svakoj Misi, kada kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Pa danas možemo reći: mnogi su otišli od njega, već o slavlja sakramenta krizme. To je pojava koja nas mora jako zamisliti.