MISLI UZ SEDMU NEDJELJU U GODINI (20. veljače 2022.) Kako 'protegnuti' ljubav i praštanje čak i na neprijatelje?

Može se pretpostaviti da bi najveći dio ljudi, pa čak i revnih kršćana, najradije 'preskočio' tekst evanđelja koje Crkva nudi ove nedjelje. Naime, da oprostimo nekome, koji nam je puno pomagao, neki 'manji ispad', to još nekako uspijevamo. Ali da trebamo oprostiti i onima koji nas mrze i progone, koji su nam (bili i jesu) neprijatelji, nije li to pretjerani Isusov zahtjev o kojemu govori današnje evanđelje?

Čovjeku koji je vječito zapleten u neko 'nasilje', koji smišlja kako se 'nekome osvetiti', Isusova propovijed može izgledati samo kao ludost. Ipak on donosi 'recept', jedino sredstvo za izgradnju pravoga mira.

1. Misna braća i sestre?! - a to ustvari često nismo!

Više puta, štoviše već na početku samoga euharistijskog slavlja (Mise), kršćani čuju riječi kojima svećenik oslovljava prisutne, pozivajući ih na sabranost, molitvu, hvala i zahvalu Bogu: "Braćo i sestre!" Lijepo je to čuti, ali izgleda kao neka 'puka parola' i vjerojatno nikad ne mislimo ozbiljno na to da bismo stvarno trebali biti međusobno "braća i sestre". Štoviše, često nam padne na pamet da u crkvi, u tom času, ima netko tko nam ne želi dobro, s kojim smo se zbog nečega (pa i malo krupnijega razloga) posvadili, štoviše već dugo vremena ne pričamo. I spopada nas muka: kako možemo biti dionici istoga Isusova stola, u dva dijela "Stol njegove riječi", i "Stol njegova kruha", a pretpostavlja se da smo pomirena braća i sestre, dok ustvari to nije tako? No, ubrzo tu misao 'odbacimo' i idemo dalje u automatizmu sudjelovanja na obredu, odlazimo kućama 'isti kao što smo i došli'.

Što na ovo reći, jer možda i sam predvoditelj (svećenik) dolazi i odlazi u sličnom stavu. Ne ide pa ne ide 'oprostiti' onome (bilo susjedu, bilo župljaninu ili nekom trećem) koji te je 'smrtno' povrijedio, štoviše u tome ustraje? U svakom slučaju, to su činjenice i ne možemo nikoga osuđivati. Uostalom, na Misi se više puta kajemo, a prije pristupa Pričesti kažemo da 'nismo dostojni', jer u nama 'nešto kipi', makar ne izričita mržnja, ali 'onoga tamo u klupi' ipak ne mogu 'čak ni pogledati'. Ne želim mu zlo, ali 'daleko mu kuća' od mene. I tako dalje.

2. S Isusom se moramo složiti, makar je nekada i preteško

Kao prvi korak dužni smo, osobito kršćani, priznati da smo pozvani širiti oko sebe 'pozitivne vibracije', 'gasiti' osjećaje netrpeljivosti ili čak mržnje. I ne možemo ići dalje a da se i danas ne složimo sa Isusom. Već je veliki 'korak naprijed' ako zaključimo kako je to divno što Isus govori! Kakav bi svijet bio, kakvi naši odnosi i život u cjelini ako bismo ga uspjeli poslušati, postupiti kao on, to jest "s ljubavlju gasiti mržnju", neprijatelje pretvarati u prijatelje! To je već nešto, ali nije dosta.

Drugi korak bi bio ako bismo uspjeli zaključiti da praštajući, 'prelazeći' preko onoga što nam je drugi učinio, pa i izričito neprijateljski, tada bismo bili 'više ljudi', bliži Bogu. Tako bismo nasljedovali Isusa koji je, umirući na križu, molio nebeskoga Oca neka oprosti razapinjateljima jer "ne znaju što čine". Naime, možda ljudi i nisu toliko zli koliko bi se moglo otkriti analizom njihovih međusobnih sukoba, jer ti sukobi često izviru iz prividne zloće ili međusobnog nerazumijevanja. Dotični čovjek koji čini nepravdu, štoviše i veliko zlo, na neki je način zaslijepljen, nije još uspio 'ukrotiti' u sebi one 'klice zla' koje ga nekada čine čak i nečovjekom. Ne bili ga zapravo trebalo 'žaliti' zbog toga što je još uvijek u tom stadiju svoga života? I što se događa? Ako znamo da mržnja izaziva mržnju, i tako se zlo povećava, onda nećemo moći nikada 'naprijed'. Isus je rekao učeniku Petru koji ga je 'pri hapšenju' htio mačem braniti, da će onaj "tko se mača hvata od njega i poginuti". I sada zamislimo kako je bilo Petru koji je tri godine slušao Isusov govor o ljubavi i Božjem milosrđu, najednom planuo na nepravdu, hoteći se i boriti, ali Isus kaže: stop!

Znači li to da se nećemo braniti kada nas netko napadne? Štoviše, i kada želi osvojiti naše mjesto, naš kraj, našu zemlju (domovinu)? To je ozbiljno pitanje, a to znači da se očito moramo zaštititi i da društvena zajednica (Država) ima svoje zakone, štoviše i dužnost štititi svoje građane, od najmanjih do najvećih ugroza. Kao ljudi ne možemo ići 'tako 'daleko' pa napadaču (neprijatelju) sve 'glatko predati'. Očito, to Bog od nas ne traži. Jer moramo se zaštititi od onoga 'staroga Adama' i njegova sina Kajina, od neprijateljskih grupa ili vlasti.

3. Ipak, vratimo se međuljudskim odnosima

Govoriti o praštanju i ljubavi, čak i neprijateljima, može danas izgledati kao dosadno sviranje nekog dobrog glazbenog djela, štoviše i kao serviranje neukusne hrane. Isus će nas razumjeti ako mu reknemo da je to za nas 'smrtnike' pretežak govor. I ako to izlažemo drugima, nužno ćemo naići na otpore, koji su uostalom, i u nama samima. Ne ide nam opraštanje onima koji su nas teško 'ranili', nanijeli nam zlo, proširili lažnu vijest. I kako pružiti i 'drugi obra ako nas netko pljusne, kako mu dati i 'drugu haljinu' nakon što je već jednu oteo?

Nema drugog izlaza nego priznati da Isusov konkretan, stvaran i jako zahtjevan govor vodi 'novom svijetu'. U protivnom, ako se nastavimo dati voditi od onoga dijela naše 'neukrotive naravi', ako čovjek čovjeku 'postane i ostane vuk', razaramo svaku mogućnost osnovnoga suživota. Moramo, polazeći od sebe, prihvatiti svakoga pa i onoga kojemu je ovaj govor o 'ljubavi prema neprijateljima' pretežak čak i neprihvatljiv. Nažalost, svjedoci smo mase narušenih i čak 'neprijateljskih odnosa', od obitelji, susjedstva do radnoga mjesta, dakle na osobnom, mjesnom (župnom) i nacionalnom planu.

Ipak, ako uvijek nije moguće, kršćanin je pozvan evanđeoskim pozivom nastojati pokazati svom protivniku da ga zbilja ne ugrožava. Valja moliti za tu 'nadljudsku snagu' kako bismo mu uspjeli pokazati ljubav, to jest otkriti mu svoju dobrotu, koju će on (priznao to ili ne) ipak jednoga dana uvidjeti. Kršćanin se pritom vodi Kristovim primjerom. Jer kada se sjetimo da je Bog ljubio nas dok smo mu bili 'neprijatelji', a to smo uvijek kada griješimo (a ima li toga koji ne griješi?), onda ćemo lakše shvatiti koliko je opravdan Kristov poziv da i mi ljubimo neprijatelje. Ako nas je Bog u Kristu 'preporodio' svojom ljubavlju, ne bismo li i mi, njegova djeca, mogli barem pokušati od neprijatelja stvarati prijatelje, ljude koje susrećemo uvjeravati kako ih ne ugrožavamo? Ljubav prema neprijateljima znači ne samo raskidati lanac mržnje, već i poštivanje drugih i snošljivost, spremnost da se iskopaju sakrivene vrednote u svakome čovjeku.

Kako ostvariti tu 'revoluciju ljubavi', počevši od onih malih, sitnih, gotovo neprimjetnih odnosa, riječi i djela u odnosu na druge, od onih koji nam nisu simpatični do onih za koje sigurno znamo da nas ne trpe? Drugoga puta nema nego krenuti Isusovim putem pa će, prije ili kasnije, naš progonitelj morati priznati da smo 'zaista bili ljudi', Isusovi učenici. Želimo li naći jako kršćanstvo, zapravo 'zarazno' ljubavlju i praštanjem, naša prva briga morala bi biti da ne dopustimo da se prometne, kako je danas opasno, u neko 'nasilno kršćanstvo'. Jer, po svemu sudeći, pred velikim Isusovim zahtjevima naučili smo uzmicati, ili ih ublažavati. Isusove riječi upućene su nam kao stalan izazov i poziv da se mijenjamo na bolje, jasno, njegovom pomoću i dobrom voljom.

U protivnom, dok kao kršćani kritiziramo 'svijet oko sebe', govorimo o zločestoći koja je, istina, danas sve više u porastu, morali bismo daleko više 'početi od sebe', naših obiteljskih i župnih odnosa. Ne možemo više olako govoriti o ljubavi, a da sami ne pružimo primjer. Zato u ovoj prigodi moramo poslušati papu Franju i o tome razmisliti, osobno ili u manjim skupinama, koji u apostolskoj pobudnici "Radost evanđelja" kaže: "Onima koji su ranjeni starim podjelama teško je prihvatiti da ih potičemo na oproštenje i pomirenje, jer misle da ignoriramo njihovu bol ili tražimo od njih da odustanu i odreknu se svoje prošlosti i ideala. Ali ako vidi svjedočanstvo uistinu bratske i pomirene zajednice, ono će na njih djelovati prosvjetljujuće i privlačno. Zato me uvijek boli kada vidim kako se u nekim zajednicama, pa čak i među posvećenim osobama, javljaju razni oblici mržnje, podjele, klevetanja i ocrnjivanja, osvete, ljubomore, želje za nametanjem vlastitih ideja po svaku cijenu, pa čak i progoni koji nalikuju pravom lovu na vještice. Koga mi to mislimo evangelizirati takvim ponašanjima"? I malo zatim, s obzirom na svakidašnje odnose u odnosu na one koji nam se ne sviđaju, koji su nas povrijedili, Papa kaže: "Recimo bar Gospodinu: 'Gospodine ljutim se na ovoga, na ovu. Molim te za njega i za nju'. Moliti za osobu koja nam ide na živce lijep je korak prema ljubavi, i to je čin evangelizacije. Napravimo ga danas! Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi!"

Na kraju, preporučio bih pojedincima, obitelji (ili skupini župljana da se, kada se nađu zajedno, u posjeti kod nekoga ovih zimskih dana) ovako pomole:

Molimo Boga da nas preobrazi prema evanđeoskoj poruci:

1. Daj da zlo nadvladamo dobrim, molimo te. Svi: Gospodine, usliši nas.

2. Daj da na kletve odgovorimo molitvom, molimo te ...

3. Daj da ljubavlju raskinemo lanac mržnje, molimo te ...

4. Daj da na nasilje uzvratimo služenjem. molimo te ...

5. Daj da za ljubav ne tražimo uzdarje, molimo te ...

6. Daj da budemo istih osjećaja kao Krist, molimo te...

Bože, ti nas, nezahvalne i zle, prihvaćaš kao svoje. Učini da budemo milosrdni kao što si ti prema nama. To nam udijeli po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

1. MISAO ZA TJEDNO PROMIŠLJANJE - poslušati Isusa koji nam i danas kaže: "Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni..... I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan."

2. Zadržimo i lijepi običaj u našim krajevima kada svećenik na kraju sprovoda traži oproštenje za pokojnika ovim ili sličnim riječima: "Ako se pokojnik za svoga zemaljskoga života nekome u nečem zamjerio ili nešto nekome nažao učinio, neka mu svatko od srca oprosti. - A prisutni jednoglasno odgovore: Neka mu Bog oprosti!"A to puno znači. Jer ono što mi često ne možemo, sada Bogu prepuštamo da nadoknadi, promijeni. Tada se i u nama javlja osjećaj opraštanja. I to može biti nešto dirljivoga.