MISLI UZ ŠESTU NEDJELJU KROZ GODINU (13. veljače 2022.) Ima li izlaza za siromašne i bogate?

Kad čitamo u evanđelju o 'blaženstvima' u kojima se siromasima puno obećava, štoviše kaže se da će imati 'veliku plaću' te da se trebaju radovati, a bogatašima se 'ne piše dobro', ostajemo pomalo sumnjičavi, tim više što je to teško podnijeti i razumjeti. U našem narodu se negdje nerijetko čuje misao 'sirotinjo, i Bogu si teška'! Sirotinja će ostati sirotinja, a bogati, uvijek bogati! Tako su nekad, pa i danas, mnogi u ovakvom tekstu evanđelja vidjeli da je Crkva nastojala smirivati i tješiti siromahe i njima slične da se trebaju strpjeti jer će imati nagradu u vječnosti. Drugi su pak takve utjehe smatrali nemoćima kršćanstva da 'nešto preokrene', odnosno da uspostavi pravdu.

Isus silazi među ljude da im kaže: u čemu je sreća ili nesreća?

Želeći biti što bliže obespravljenome mnoštvu Isus 'silazi (s gore) među mnoštvo. I jednima, siromašnima, naviješta sreću i daje savjete za savršenstvo, a drugima prognozira osudu i nesreću. Očito je tu riječ, bilo učenicima bilo mnoštvu, poziv na obraćenje, što će biti razlog da će ga mnogi napustiti, jer ima Isusov govor izgleda kao neka utopija, štoviše i nešto prezahtjevnoga.

Da bismo Isusa pravo shvatili, poslušajmo ipak evanđelje po Luki:

"U ono vrijeme: Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše: "Blago vama, siromasi, vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati! Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!

Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Tà jednako su čini prorocima oci njihovi!

Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete! Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati! Jao vama kad vas svi budu hvalili! Tà tako su činili lažnim prorocima oci njihovi!"

Kako vidimo Isus se obraća direktno ljudima, i to u 'drugom licu' (vi, vama, vaš). To je poziv čitateljima, kako ondašnjim tako i današnjim. Jer svatko je pozvan da prosudi u čemu je zapravo prava sreća, a u čemu je nesreća. Nije lako to prihvatiti jer Isus tražim da promijenimo srce. Svatko stoji pred obećanjem koje izgleda gotovo neostvarivo (siromasi), ili pred prijetnjom koja ugrožava njegov dobar status (bogataši).

Za koga vrijede obećanja? Ako se prisjetimo događaja iz Staroga zavjeta vidjet ćemo da je riječ o siromasima. O kojima? Evanđelist Luka, pišući ovo evanđelje, već živi u prvoj kršćanskoj zajednici i sve promatra. I njemu je jasno da se radi o onima koji su u oskudici. Zapravo, blaženi su svi oni koji trpe, jer ima raznih 'vrsta siromaštva', na primjer kod onih ikoji nemaju zdravlja ili im se rijetko što posreći. Stoga, i najbogatiji čovjek koji, na primjer, 'izgubi sina' (umre ili ode zlim putem) ostaje 'siromah'. I tako bismo mogli nabrajati mnoge primjere.

No, ipak najprije se moramo usredotočiti na one koji oskudijevaju, pogotovo ako za to nisu krivi, već ih je 'tako pogodilo', više toga nije im 'pošlo za rukom', ostali su bez posla, udario ih potres, zadesile tuče i poplave. I nemali broj ljudi stalno živi na 'granici bijede i ropstva'. Evanđelje vidi siromahe u nadničarima koji zarade samo toliko da prežive, danas da plate režije, ono najosnovnije. I sada se pojavljuje Isus, danas na njegov poziv Crkva, koja takvima naviješta sreću. Kako će to oni prihvatiti? Neki će se tome nasmijati jer je to neizvedivo.

Isus obećava: "Vaše je kraljevstvo Božje!" Naviješta oslobođenje. I zaista, mnogi su vidjeli kako izgoni zloduhe, oprašta grijehe, ozdravlja bolesne. Znači, već se ovdje na zemlji počinje ostvarivati kraljevstva Božja djelatnost, gdje riječ 'kraljevstvska' shvaćamo kao 'služiteljska', kao oslobađajuća moć. Isus sada traži suradnike i nasljednike za tu djelatnost.

Kršćanska zajednica je pozvana djelovati na toj razini kako bi se u njoj čovjek osjetio prihvaćenim, shvaćenim, štoviše da doživi i materijalnu pomoć. Pa zar mnogi kršćanski redovi nisu bili pravo utočište i lječilište za tolike siromahe, nekad i danas. Evo, u Zagrebu franjevci konventualci skupljaju na sve strane milodare, a očekuje se i od Grada, kako bi organizirali svakodnevni ručak za više stotina ljudi. Slično i ostali Redovi i udruge, konkretno i Sestre majke Terezije. I Caritas koji se organizira na biskupijskoj i župnoj razini (barem bi tako trebalo) radi u tom pravcu, makar ne može udovoljiti svim očekivanjima. Kakva bi se čuda događala kada bi svi kršćani osjetili potrebu da nešto doprinesu u tu svrhu. Ali u isto vrijeme, nastojeći da se ne potiče besposlica i očekivanje pomoći od drugih, a mogli bi raditi i nešto zaraditi, a ne biti dangube i sve što dobiju 'popiti'. Drugo je pitanje onih koji nisu kadri raditi, koji su bolesni i stari. Nije li i 'korona-situacija' prilika da pogođene tom bolešću ili njezinim posljedicama druge utješimo, od lijepe riječi (makar i telefonom) do djela (pomaganja)?

I ako nas zadesi siromaštvo, u smislu da nemamo toliko toga što bi nam jako trebalo, Isusova riječ potiče na strpljivost i obećava da će takvi postati "sinovi Svevišnjega", da će biti dionici Božjega kraljevstva. Oni mogu biti zaista 'bogati', ako nastoje živjeti kao dobri ljudi i od svoje 'sirotinje' čak druge pomagati. Koliki su bili jednostavni i skromni, a veliki ljudi, jer su 'od svoje sirotinje' druge pomogli?

A koji su oni drugi? Sada bismo očekivali (možda i željeli) da oni drugi, bogati, siti, podrugljivci, i oni koji se u javnosti razmeću hvalom, budu bačeni u dno pakla. Međutim, je li to rješenje? Nije li izlaz u tome da se vrate u stanje 'običnih ljudi', da se s njima poistovjete, da pomažu pa makar nekada i njima ponestalo ono što je važno i nužno. Međutim, to je za mnoge, ako ne i za većinu, ipak previše, jer 'svesti se na tu razinu', to je gotovo nemoguće. I zato Isusa ne mogu prihvatiti. Ostajući u 'svome stanju' zapravo već imaju "svoju utjehu", ali koja stoji na labavim nogama. Prije ili kasnije, već samo i manja bolest ili neka nesreća, sve najednom sruši. I eto 'utjehe'.

I ako se nekima 'posreći' da cijeli život žive u izobilju, čak na račun drugih, tu očito nema utjehe i radosti. Kada im jednoga dana život prestane, neće imati ništa osim očaja. Dogodit će se, po Isusu, obrat. Oni će gladovati i jadikovati koji su prije bili 'sretni', a oni nesretni će se veseliti. Jer ti 'nesretni bogataši' stavljali su u vrijeme života sve svoje pouzdanje u bogatstvo, moć, vlast ...

Gdje je rješenje? Ako bogataš već sada 'proplače', a to će se dogoditi ako ozbiljno shvati i primi Isusove riječi, krene putem obraćenih, on se već upisao u 'broj blaženih'. Nije li, dakle, smisao i današnjega evanđelja da nas trgne iz naših navika i pokrene na drugačiji način razmišljanja i života?

Zaključak: s Kristom je u svijetu prisutna snaga Božjega kraljevstva, koja je kadra istrijebiti izrabljivanje čovjeka. Stoga oni koji računaju na svoj povlašteni položaj moraju 'drhtati' od bojazni dok potlačeni trebaju nanovo steći hrabrosti i snage, jer je oslobođenje moguće. Stoga ne možemo evanđelje učiniti nečim 'mekim i sladunjavima', nekom lijepom pričom. Naprotiv, ono otvara put za nove međuljudske odnose, koji su preduvjet za sretniji susret s Bogom. Evo, istinske nade za novi svijet, ako se siromasi 'trgnu', založe da iziđu iz svoga stanja, i uz pomoć kršćanske zajednice, vježbajući se u strpljivosti kada im to ne uspije kako su očekivali, a bogataši da se 'obrate', postajući sve manje navezanijima uz svoje 'imanje' i solidarniji u pomaganju onima koji nisu uspjeli steći veća dobra i zato često pate. A jedni i drugi da uzmu za život mjerilo Isusove riječi i njegovo obećanje Kraljevstva Božjega.