MISLI UZ TREĆU NEDJELJU DOŠAŠĆA (13. prosinca 2021.) ŠTO NAM JE ČINITI? ČEMU SE RADOVATI?

Kao nekada u vrijeme Ivana Krstitelja tako i danas mnogi se, u nevolji, pitaju: Što nam je činiti? Kako se spasiti? Ivan navješćuje dolazak Onoga koji će "krstiti Duhom Svetim i ognjem". Ali uvjet da čovjek doživi 'nešto novo' jest obraćenje, svaki u svome staležu, tamo gdje živi. Bez toga nema prave radosti.

Stoga Crkva usred Došašća stavlja naglasak na razloge zbog kojih se kršćanin može radovati, upućujući na prave radosti.

Danas ćemo poslušati apostola Pavla koji kršćanima Filipljanima izgovara riječi, koje nam mogu izgledati čudnima, pa i smiješnima u današnjoj situaciji:

"Braćo! Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam? Radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu, molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu."

Svrnimo pogled na 'višestruke radosti' današnjega čovjeka

Čovjek, naime, reći će duhovni pisci i psiholozi, živi na tri razine između sebe isprepletene:

= na psiho-fiziološkoj razini on se raduje jelu, piću, komoditetu, odmoru užitku, zadovoljenju svojim fiziološkim potrebama;

= na drugoj razini, onoj psiho-socijalnoj, on se raduje društvu, prijateljima, istaknutom položaju, drugim osobama ili pojedinoj osobi;

= na trećoj, onoj duhovno-razumskoj razini, on se veseli istini, pravednosti, miru, umijeću, umjetnosti, vječnim vrednotama.

I Biblija poznaje i priznanje sve te radosti. One su razumljive, prisutne u životu svakoga čovjeka. Međutim, kako pojedini čovjek napreduje, kako postaje sve cjelovitiji, što je više sposoban uspostaviti među 'tim razinama' sklad stupnjevitoga, sve višega vrednovanja onoga što je širega uma i srca, to ima i više i raznovrsnije radosti.

Koje radosti rese života kršćanina?

Kao i svaki čovjek kršćanin drži do svih navedenih 'razina'. Međutim, on se odlikuje i jednom 'višom razinom', a ta proistječe iz prijateljstva po vjeri, iz pripadnosti narodu Božjemu, iz iščekivanja ostvarenja Božjega kraljevstva u kojem će biti konačno spašen. A to su radosti koje u čovjeku bûdi sam Bog. Osjećaj da smo u sigurnoj Božjoj blizini, pod njegovom zaštitom i pod okriljem njegove ljubavi, da on s nama vodi brigu o našemu 'danas i sutra', da sve (pa makar i najveće nevolje) smjera prema vječnoj radosti, prema vječnom zagrljaju Očevu. Dakako, to nije lako vjerovati, osobito kada čovjeku potresu velike nevolje, kao što su ove današnje koje 'stavljaju u pitanje' sve naše životne radosti.

Kršćanstvo je ipak vjera radosti!

Jer evanđelje je temelj radosti, trajni navještaj radosti. Ma kako izgledao i čovjekov život i sama povijest, Biblija daje svemu ton radosti. Ona započinje sa svjetlom i završava sa sjajem. Jest da su povijest pojedinca i čovječanstva dramatični, ali ipak vode u slavu i do pobjede. Zato u životu kršćanina nema očaja i pesimizma. Istina, Bog može dopuštati zla i stradanja, ali se nikada ne može odreći svoje ljubavi i dobrote. Ako nas za čas i prepusti tuzi, to je samo za to da bi buduća radost jače iskočila.

Pa i Krist je bio tužan i žalostan, ali nikada nije posumnjao u Očevu blizinu i ljubav. On je i u najdramatičnijim časovima znao da će Otac, pa i onda kada ga odmah i ne uslišava, intervenirati i sve patnje okrenuti u radost. Upravo je Isusovo uskrsnuće vječni poziv na radost. I zato je Božić pjesma radosti nad Božjim životom među nama, a Uskrs pjesma hvale nad životom koji završava u slavi uskrsnuća. Križ postaje slavan jer po njemu nam dolazi život. Radovati se u patnjama i stradanjima, svjesni da nas one vode putem Kristove Golgote koja kreće u uskrsnuće i novo nebo i novu zemlju, u novi Jeruzalem, vrhunski je doseg kršćaninove nutarnje radosti kada misli o posljednjim (eshatonskim) vremenima.

Ima jedna posebna - i to obraćenička radost.

Ivan Krstitelj pojedincima i staležima govori 'što im je činiti' kako bi hodili putem pravde i ljubavi, kako bi se susreli sa onim 'Jačim' koji dolazi, a to je Mesija-Isus. I zato se čovjek kršćanin raduje što se uspio milošću Božjom vratiti od zla puta na pravi put. To je radost onoga izgubljenoga i rasipnoga sina, koji je došao kući na Očevu gozbu. To je tek prava radost, ona naime kada se s pravom raduju i čovjek i Bog. Ivan Krstitelj je pozivao ljude na obraćenje, kako bi mogli naći tu radost. Crkva naviješta evanđelje, kako bi ljudi našli radost u sreći i miru svoje savjesti i svojega srca.

Ako se osvrnemo na današnja čitanja (tko je bio na Misi toga se sigurno sjeća), vidjet ćemo da je u njima upravo riječ o eshatonskoj (onoj posljednjoj) radosti. Starozavjetni prorok Sefanija poziva na radost jer će Gospodin obnoviti Sion. Sveti Pavao, vidjeli smo, poziva vjernike u Filipima da se raduju što su našli osmišljenje svojega života u dobroti, darežljivosti, miru i prijateljstvu. Očito to, barem nekada, možemo zamijetiti i u svojemu životu, a riječ je o onoj radosti koju nam donosi Gospodin, ono produženje nade da će nam Gospodin biti uvijek blizu i izvor novih radosti.

Ipak jedno upozorenje - okrenuti se ljubavi - Caritasu

Ne dopustimo da nam se radost svede na onu prethodno navedenu 'prvu razinu', pa čak ni da se zaustavi na 'drugoj i trećoj'. Nužno je uzdizati se do one božanske radosti, koja je vječna, radost istine, ljubavi i mira i neugasive sreće u vječnome životu. Međutim, problem je što ta 'posljednja radost', koja je vječna, još nije ovladala našom sviješću. Jer, ako bismo se malo više zamisliti, morali bismo priznati da su naša nastojanja još uvijek zalijepljena za ovozemnost, za čvrstoću institucija, za ugled, prestiž, nadmoć, mudrost ovoga svijeta. I kada nam to ne uspijeva, onda smo ljuti, razočarani i tužni. Gdje se taj 'eshatonski' mentalitet izgubio, mentalitet nade, konačne vječne radosti u Bogu. Zašto ostajemo više usmjereni na zemlju nego na vječnost?

Vodimo računa da samo onaj kome je zadnja nada na zemlji, gubi nadu i pada u očaj. Kršćaninu se to ne bi smjelo dogoditi, a ako se slučajno nekada i pojavi, on će se 'trgnuti oda sna ovoga života' i krenuti na Ivanov poziv za onim 'Jačim' koji vodi prema pravoj radosti. Tada ćemo biti više otvoreni prema Isusovu programu ljubavi, ostvarenja prema drugima, uključujući se u programe Caritasa, jer danas je "Nedjelja Caritasa'. Kada su pitali Ivana Krstitelja 'što im je činiti' on je uz ostalo rekao, makar nam to izgledalo čudnim: "Tko ima svije haljine, neka dijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako." Polijevanje vodom, što je nagoviještalo pravo krštenje koje će se dogoditi po Isusu, znači 'ući u vodu potopa' gdje se potapa stari svijet, te uroniti u 'materinsku vodu' Kraljevstva Božjega u kojem započinje novi život.