"MUČEN POD PONCIJEM PILATOM, RASPET, UMRO I POKOPAN"

U tumačenju Apostolskog vjerovanja, najkraćega sažetka što kršćani vjeruju i od čega žive, susrećemo se sa sržnim dijelom kršćanske vjere koji, istini za volju, mnogi 'teško' razumiju i prihvaćaju. Već je apostol Pavao (poslije Isusova uskrsnuća) rekao da je taj mučni čas, čin Križa Isusova, u svjetovnom umovanju za neke 'ludost' a za druge 'sablazan'. Postavlja se, naime, pitanje, zašto je tako moralo biti? Pa, uostalom, to je jako mučilo i same Isusove učenike kada im je počeo govoriti o 'svome zemaljskom kraju', sve dotle da ga je apostol Petar pokušavao 'odvratiti' već od same pomisli na 'nešto takvoga' i Isus ga je jako prekorio. No, shvatili su kasnije (poslije uskrsnuća) da je upravo to vrhunski čin Božje ljubavi prema čovjeku i svijetu uopće.

Isusova muka i smrt - povijesna činjenica

Bez obzira što to neki nisu mogli prihvatiti, a kada se je dogodilo ublažiti 'da možda baš sve nije bilo tako', kršćani su na temelju Evanđelja to pozvani čvrsto vjerovati, ne sumnjajući u Isusovu muku i to kao 'tragičan svršetak'. To je bila povijesna činjenica, i to nitko, vjerovao ili ne, ne može zanijekati. To je važno naglasiti za one koji misle da je kršćanska vjera neka apstraktna teorija. Ne, već ona svoje korijenje pušta u konkretne činjenice koje su se stvarno dogodile. I vjernik mora voditi računa o dramatičnim vidicima stvarnosti, makar su kušnje zaista velike, jer nije lako naći se pred misterijem Križa. No, upravo taj moment krajnje nemoći i posvemašnjeg čovjekova poraza daje da se pokaže sva snaga spasenja koju on sadržava. A to je činjenica našega otkupljenja (izbavljenja-oslobođenja) i darovanoga vječnoga spasenja.

Za kršćane je bitno vjerovati u povijesnu činjenicu. Riječi pod "Poncijem Pilatom" upućuju na preciznu i povjerljivu povijesnu činjenicu, na konkretni trenutak svjetske povijesti. To je povijesno razdoblje od 26. do 36. godine nakon Krista, a ono se poklapa s vlašću Poncija Pitala i na jedno zemljopisno mjesto, Judeju, koja je bila područje kojim je vladao taj rimski upravitelj. I izgovaranje toga 'povijesnog imena' u "Apostolskom vjerovanju" već kazuje da kršćanska vjera vjeruje u činjenice, a ne u neke izmišljotine i mitove kako su neki pokušali podmetati. A to je činjenica Isusove muke i smrti na križu, dostojna povjerenja sve dotle da postaje presudni kriterij izbora i života. Kršćanstvo se, naime, ne sastoji u tome da ide u prošlost na temelju izmišljenih bajki, kako će kasnije apostol Petar upozoriti prve kršćane, nije skup vjerskih teorija, neka filozofija, pogotovo ideologija, pa niti neka 'viša spoznaja' pridržava nekim 'pametnijim' ljudima. Ne, već kršćanska vjera bitno je usidrena u događajima koji su se uistinu dogodili, koji su se obistinili i koje nitko ne može zanemariti, pa niti najbolji povjesničar koji nije vjernik.

U tim događajima vidi, prepoznaje i prihvaća Boga koji se, u svojoj ljubavi i slobodi, 'daje' čovjeku, sebe uprisutnjuje i 'dopušta se susresti', nudeći jednom za svagda spasenje onome koji mu se želi otvoriti. Ti događaji poprimili su definitivnu važnost za sve ljude, za sva vremena i za svaki kutak zemlje.

Što mislimo i vjerujemo kada kažemo da je Isus mučen 'pod Poncijem Pilatom?

Vjerovati da je Isus "patio pod Poncijem Pilatom" znači priznati da u Isusu iz Nazareta - u njegovoj muci, njegovoj smrti na križu i u njegovu pokopu - imamo prisutnost Božju usred ljudi. A to je prisutnost koja oslobađa čovjeka od svakog zla i svakog grijeha, štoviše od same smrti. Pod tim istim vidikom, ispovijedati vjeru u Isusa, koje je 'trpio pod Poncijem Pilatom', znači također tvrditi da se na Kristovu križu u potpunosti objavljuje slava Božja. Naime, 'dok trpi pod Poncijem Pilatom', pati pod udarcima jedne okupacijske sile, postajući 'žrtvom razmišljanja svojih sunarodnjaka koji su razmišljali na sljedeći način: kad bi on bio doista očekivani Mesija, donio bi oslobođenje od osvajača. Ali jer nije to sposoban ne može biti drugo nego varalica i kao takav mora biti ubijen.

Činjenica je da bi mogao udovoljiti tim očekivanjima (kao što je rekao Petru koji se htio boriti s onima kojima su ga došli hapsiti). No, on ne stvara ugovore s moćnicima ovoga svijeta, već ide svojim putem "sve do kraja", makar izgledalo da Bog napušta svoje predrage, konkretno i Božjega Sina, na nemilost neprijatelja. Tu se sada nalazimo pred izazovom 'Božje šutnje', štoviše mučimo se s pitanjem kako ne brani niti svoga najdražega.

I što se događa? Isus se u punoj slobodi suočava s tom situacijom. Jer njegova nakana nije da objavi nekog Boga koji oslobađa narod od njegovih povijesnih neprijatelja, nego da oslobodi čovjeka od njegove vječne neprijateljice, a to je 'smrt', kao ime za sve zlo, što rađa podjele, nepravdu, rat. Takvim izborom ide ususret patnji jer je učinjen predmetom sukoba i neprijateljstava sviju. Čineći tako, a to će prorokovati tadašnji vrhovni svećenik Kaifa, umire ne samo za sav narod, "nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno" (napisat će kasnije Ivan evanđelist). I njegova smrt postaje spasenjem i pomirenjem za sve ljude.

Kako se susresti sa 'sablazni' križa?

Isusova muka i smrt stavlja nas pred niz pitanja. Cijelim prizorom muke i smrti prevladava nasilje ljudi. Čovjeku izgleda da je Bog odsutan i šuti, dok je nemoćni Isus izručen ljudima. Izraz "bijaše raspet" izriče svu dramu osude kojoj je Isus bio podvrgnut, najprije osude na smrtnu kaznu, predviđenu samo za 'opasne osobe' i zločince. Isus podnosi poniženje kao onaj koji je počinio neko zlo, inače ne bi ovako završio. Tu se nalazimo pred dramom nepravde, čija je nevina žrtva sam Isus.

I vjera u Isusa traži od nas da nipošto ne skrivamo tu danost, nego da je prihvatimo hrabro, kao duboki upit koji naprosto kida srce. I izraz "umro je" nije samo zabilježba jedne činjenice. Naprotiv, to je isticanje neke 'sablazni'. Kako to da onaj koji je bio u život uveden silom Duha Svetoga, sada trpi i smrt, umire. Istina, svaki junak koji se bori znade da mora podnositi težinu udaraca. Međutim, 'sablazan' u Isusovu slučaju sastoji se u nekom 'protuslovlju', a ta je: on tvorac života sada biva poražen, štoviše iskusuje moć smrti. Kako to? I čega tu još ima od njegova bogosinovstva i od toga da je sve svoje pouzdanje položio u Oca? I može li Bog napustiti svojega izabranika sve do ove 'točke bez povratka'?

O čemu moramo voditi računa kada kažemo da Isus "bî pokopan"?

Iskustvo smrti uvijek se pokazuje kao radikalno pitanje koje izaziva ili najhrabriju nadu ili najcrnji očaj. I ispovijedati u vjeri da je Isus umro, znači prihvatiti izazov koji je skriven u tom pitanju. Vjera se otkriva kao istinsko "pitanje života i smrti". I k tome Apostolsko vjerovanje kaže "bi pokopan". Sada sve konačno izgleda nepopravljivo okončanim, štoviše kao 'put bez izlaza i spasa'. Isus biva sveden na nemoć leša, položen u grob, u prostor mrtvih, jednostavno potpuno odbačen. Sve nas to ostavlja 'bez daha' i otvara pitanje: Je li doista sve gotovo? Može li završiti tako? Spontano se ponavljaju i riječi svjetine pred Isusovim križem: "Pusti da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi." (Ilija jedan od velikih starozavjetnih ljudi). Ta "Božja šutnja" otvara prostor radikalnim pitanjima: ne ostavlja savjest mirnom. Odsutnost Boga u situacijama nepravde, poniženja, nasilja, raspiruje veliku uznemirenost te tjera na umnažanje novih nagađanja: možda će 'doći Ilija' ili neki drugi kao 'simbol nade', barem u posljednji čas da uspostavi red i konačno dati smisao stvarima!

I zaista, križ ostaje velik izazov za svakoga čovjeka, dakako i samoga vjernika. Prisjetimo se onog starca Šimuna (kada je Marija Isusa kao dijete prikazala u Hramu po židovskom običaju), da će to dijete (Isus) biti "znak osporavan" koji razotkriva namisli srca.

Kako shvatiti da je u Kristovu križu naše spasenje?

Polazimo od prethodno iznesene činjenice (proročki iznesene) da će Kristov križ biti najradikalniji 'znak osporavan', odnosno 'kamen spoticanja', gotovo velika 'sablazan'. Ali u isto vrijeme on je stijeg našega spasenja, naša jedina nada.

U prvome redu Kristova smrt na križu nije bila 'plod nekog slučaja', u nekim nesretnim okolnostima. Ona pripada otajstvu 'nauma Božjega'. Ona je naizvrsnije spasenjsko sredstvo jer se u njoj dovršava otajstvo "sveopćega otkupljenja, to jest otkupa koji ljude oslobađa ropstva grijeha", kao što su navijestili proroci. Ona je najpotpunija objava Božje ljubavi koji je tu ljubav živio "do kraja". On je, jednom riječju, "začetnik vječnog spasenja" za sve ljude svih vremena i svakog mjesta.

I riječi "raspet, umro u pokopan", zajedno s onima što slijede, koje govore o uskrsnuću, prijevod su i ponovno iznošenje najstarijega "Vjerovanja" koji posjedujemo, onoga koji navodi apostol Pavao, a kojega je on sam primio od kršćanske zajednice: "Krist

umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima." Zato kršćanska vjera ne može bez križa. Znakovita je, s tog motrišta, i činjenica da u svim evanđeljima izvještaj o Isusovoj muci i smrti na križu zauzima veći prostor od onoga kojeg ima pripovijedanje o bilo kojem drugom događaju iz Isusova života. Jer Križ je vrhunac i savršeno dovršenje Isusova 'poslanja', njegove posvemašnje poslušnosti Ocu i njegove bezuvjetne ljubavi prema ljudima. Došavši na svijet da bi vršio Očevu volju, Isus ne uzmiče toj volji ni u najvišem trenutku, kada se njegova duša osjeća nasmrt žalosnom, i kad se čini da bi po svakoj logici želio da ga mimoiđe čaša te okrutne patnje. Isus, koji ipak ne propušta moliti Oca, obznanjuje čitavo svoje sinovljevo srce, još jednom izražavajući "neka bude tvoja volja". Štoviše, koji dan prije svoje smrti, on je pojasnio da je na svijet došao upravo zbog toga časa te da je križ stoga bio dio Očeve volje da sve spasi:"Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!" Stoga riječima "raspet, umro" ispovijedamo da je smrt na križu neuklonjiv dio i najviše svjedočanstvo Isusove "patnje" poradi Očevoga nauma.

I dok ispovijedamo o Isusu, kažemo da se istina o nama samima, njegovim vjernima i sljedbenicima, također sastoji u tome da se učinimo poslušnima Očevoj volji, u tom da svakoga dana znamo reći, životom, a ne samo riječima: Oče ... "budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji."

Smrt na križu Isus je slobodno prihvatio u pokornosti Očevoj volji. Štoviše, on ju je izabrao kao izraz unutarnje nužnosti, potrebnog sklada s njegovim navještajem i njegovim ponašanjem, a to da je došao ne da bude služen, "nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge."

Na taj način Križ nam se predstavlja kao najviša gesta ljubavi Sina božjega prema nama te on, kao sredstvo smrti i osude, upravom snagom te ljubavi postaje mjesto života i spasenja. "Raširiti ruke na križu" znači za Isusa privesti kraju svoje poslanje: pošto je dugo vremena širio ruke svima, da bi ljudima uprisutnio Oca koji prima sve ljude, ne preostaje mu drugo nego dopustiti da njegove ruke budu pribijene na križ tako da njegova gesta ljubavi i prihvaćanja bude posvemašnja i neopoziva. To je rekao svojim učenicima: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje." I sada ovdje, na križu, Isus na najuzvišeniji te ujedno i najdefinitivniji mogući način provodi te riječi. Na taj način sve uključuje u svoj vrtlog ljubavi, sve ujedinjuje sa sobom te svima pruža spasenje, baš kao što je jednog dana, govoreći o svojoj smrti na križu, obećao: "A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi."

Vjerovati da Isus "bî raspet" znači priznati da smo dohvaćeni i otkupljeni njegovom ljubavlju te, u isto vrijeme da jedino onaj koji živi u ljubavi živi u skladu s punom istinom o sebi i u skladu sa svojim izvornim pozivom. Da, imati vjeru u Isusov križ znači proglašavati da je svaki čovjek ljubljen od Boga i da je pozvan ljubiti. Prinoseći se na križu iz ljubavi, Isus na najsvjetliji način objavljuje lice Boga te ga objavljuje kao Boga koji je s "nama" i "za nas". Isus, kao što nas podsjeća sv. Pavao, "ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu." Na taj nam način govori da se Bog u njemu do te mjere učinio solidarnim s ljudima da se zajedno s njima 'gubi' u smrti koji su oni zaradili grijehom. Drugim riječima, u Sinu Isusu, raspetom i umrlom, Bog do krajnjih posljedica dijeli čovjekovu sudbinu.

Istodobno, međutim, budući da je njegova sudbina na neki način "izgubiti se iz ljubavi", Bog preuzima našu sudbinu u svoje ruke, štoviše, preuzima je u raspeto Isusovo tijelo te je radikalno preoblikuje, oslobađajući nas od svakoga zla i svakoga grijeha. Bog se na taj način objavljuje kao Bog "za nas", naš Spasitelj, naš Otkupitelj. I stoga ispovijedati našu vjeru u Isusov križ znači prihvatiti naš grijeh, osjećajući se suodgovornima za Kristovu žrtvu, te ponizno i radosno prihvatiti dar beskrajnog milosrđa Božjeg koji nas opravdava. On je trpio i umro za nas. I kao što mnogi prikazi križa u kršćanskoj umjetnosti u podnožju onog drveta života oslikavaju potočiće bistre vode da bi naznačili milost, prijateljstvo s Bogom, sakramente, tako doista iz križa teče 'potok milosti' te nudi nama, svima, neprocjenjivu sudbinu da nam je oprošteno, da smo otkupljeni.

Što je bitno u izričaju "bî pokopan"?

To da se na Kristovu križu nalazi naše spasenje ispovijedamo i posljednjim riječima članka Apostolskog vjerovanja: "bî pokopan".

S jedne strane, te dvije jednostavne riječi ističu i potvrđuju grubu stvarnost Isusove smrti. One nam kazuju - kao što je papa Ivan Pava +o II. podsjetio u jednoj svojoj katehezi - da je Isus Krist, vječna Božja riječ, "uistinu postao 'jedan od nas' kako bi mogao provesti naše otkupljenje zahvaljujući dubokoj solidarnosti uspostavljenoj sa svakim članom ljudske obitelji" i koji je, "u onom stanju pravog čovjeka, u potpunosti podnio čovjekov usud, sve do smrti, za kojom obično slijedi pokapanje."

To su riječi koje nas upućuju na misterij Sina Božjega, koji postaje našim Spasiteljem i Otkupiteljem u potpunosti preuzimajući naše ljudsko stanje. Jedino ga tako doista može spasiti i otkupiti.

Vjerovati da "bî pokopan" znači ispovijedati da, budući da Isus može "otkupiti" jedino ono što je stvarno "preuzeo", nema ničega od nas i našega ljudskoga iskustva što ne bi bilo dohvaćeno i preoblikovano spasenjem koje je ostvario Isus. S druge strane, i istodobno, iste te riječi "bî pokopan" također aludiraju na misterij spasenja i života koji nam dolazi upravo iz Kristova groba koji je ostavljen 'prazan' jer je treći dan uskrsnuo. Njegova smrt i njegovo polaganje u grob doista su smrt i polaganje koji daruju spasenje.

Što znači "sašao nad pakao"?

Tu se nalazimo o prijelaznom činu: od najposvemašnijeg poniženja 'silaska' nad pakao, što u najjačoj mjeri izriče sudjelovanje u smrti, do proslavljenog uzdizanja u uskrsnuću, uzašašću i ustoličenju Isusa kao Gospodina. Ovdje se u jednom članku vjere, ispovijeda "silazak Kristov nad pakao i njegovo Uskrsnuće od mrtvih treći dan, jer je svojim Vazmom on učinio da iz dna smrti provre život."

Riječ 'pakao' ovdje ne treba poistovjetiti s paklom u uobičajenom značenju, odnosno sa stanjem prokletstva, nego jednostavno s "boravištem mrtvih", koje se na hebrejskom kaže 'šéol', a na grčkom jeziku 'had'. I tvrditi da je Krist 'sašao nad pakao" ovdje znači prije svega tvrditi da je on, prije uskrsnuća, boravio među mrtvima, odnosno da je okusio smrt u čitavoj njezinoj strahoti. Da, Kristova je smrt bila stvarna smrt, a ne tek prividna. Njegova duša, odvojena od tijela, bijaše proslavljena u Bogu, no tijelo je ležalo u grobu u stanju leša. Tijekom tri (nepotpuna) dana, što su prošli između trenutka u kojem je 'disao' i uskrsnuća, Isus je doživio 'stanje smrti, odnosno odvojenost duše od tijela, u stanju i položaju koje imaju svi ljudi.

Valja napomenuti da u riječima "sašao nad pakao" treba vidjeti dublju nijansu i dublji naglasak, koji mogu uliti pouzdanje, utjehu, nadu u srce svakoga čovjeka. Sugerira ih sȃm glagol "sašao". Uporaba toga glagola, naime, nameće to da se svi prethodni glagoli povežu u svjetlu 'srozavanja', 'poniženja' koje ljudski rod dijeli, sve do područja koja su najudaljenija od Boga svjetla i života. Isus posvećuje čak i čovjeka koji je zatvoren u 'kraljevstvo mrtvih' i udaljen je od Boga. Na taj način nema ljudskog stanja ili položaja - pa ni onoga najprotuslovnijega, najdramatičnijeg, najočajnijega, prividno najbesmislenijeg - koje ne dokučuje Bog, njegova milosrdna ljubav, prisutnost njegova Sina koji se približava i solidarizira, sve do toga da postaje sudionikom svakog ljudskog zbivanja, osim grijeha.

Kada ponavljamo riječi "sašao nad pakao", kada kazujemo da vjerujemo kako je Isusova smrt krajnja posljedica dosljednog stila solidarnosti s onima posljednjima, potlačenima, siromašnima, grješnicima i žrtvama svakovrsnog zla. Smrću i silaskom 'nad pakao' njegovo dijeljenje naše krhkosti doseže dno. Drugim riječima, prije nego preoblikuje naš svijet svojom moći, Bog nam želi dati do znanja da nam je tajanstveno blizak i u najočajnijim situacijama koje nas udaljuju od njega. Bog nije prisutan samo u našim uspjesima, u sjaju života što nam se smiješi. Bog je također ondje gdje je čovjek poražen, izgubljen, nesposoban da mu se obrati. I mi tada, kao i psalmist, možemo u postojanoj nadi ponoviti: "Stog' mi se raduje srce ... Jer mi ne ćeš ostavit' dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda."

No to nije sve¨! Katekizam Katoličke Crkve tvrdi da je Isus kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ipak, tu se krije radosna vijest. On je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući nadu duhovima koji su oni bili zatvoreni, kako kaže apostol Petar. I stoga vjerovati da je Isus "sašao nad pakao"" znači priznati i vjerovati da njegov silazak u boravište mrtvih ima značenje spasenja, otkupljenja: ovdje se dovršava, u svoj punini, evanđeoska poruka spasenja. Isusovim silaskom nad pakao Kristova se smrt prikazuje kao ona koja rađa i otkupljuje sve ljude, i pravednike koji su joj prethodili, i one koji su umrli prije njegova dolaska i silaska nad pakao i oni su dohvaćeni njegovom milošću koja opravdava i spašava. Kristovo otkupiteljsko, odnosno osloboditeljsko djelo, je za sve. Nitko nije isključen. Također je za one koji su na dan Isusove smrti u pokopa već bili mrtvi te su počivali u 'paklu', u očekivanju da ih Gospodin uzme za ruku i izvuče ih iz pakla kako bi sudjelovali u njegovu uskrsnuću i njegovoj slavi. Isus je doista jedini i sveopći Spasitelj cijeloga ljudskoga roda.

Vjerovati da je Isus "sašao nad pakao" također znači tvrditi da je to njegovo 'silaženje' ono koje poznaje uzvrat. Isus nije sašao nad pakao da bi ondje ostao, nego da bi 'izišao iz pakla' te da bi iz njega izišao ne sam nego praćen ljudima koje je spasio i otkupio. Isusov silazak u 'kraljevstvo mrtvih' ima smisla jedino u odnosu s njegovim izlaskom iz toga 'kraljevstva'. Smrt nije imala moć zadržati. Vjerovati u Isusov silazak-izlazak' znači vjerovati da je Isus razorio 'kraljevstvo smrti' u samom njegovom sjedištu. To znači da ne postoji kutak u svemiru koji bi bio izuzet od njegove vlasti, te da nema čovjeka ni iz kojeg razdoblja povijesti kojega nije dohvatila njegova ponuda spasenja. To znači vjerovati da se Kristova smrt ne može odvojiti od njegova uskrsnuća te da je Raspeti, Uskrsli doista onaj koji je definitivno pobijedio smrt. Zato možemo reći da je ona otada postala za sve ljude samo 'privremena', a ne 'vječna'. A 'vječna' bi bila kada bi čovjek svjesno odbacio Isusovu ponudu ljubavi i spasenja i zato molimo da nas oslobodi od 'smrti vječne', od našega odbijanja Božje ljubavi.

Stoga čovjekova smrt, u tom svjetlu, poprima jedan novi oblik. Budući da je uklopljena u kretanje Isusova 'srozavanja', ona poprima lik 'prijelaznog stanja', stanja obilježenog prolaznošću. Ona je tek jedna faza u širem kretanju 'silaska-uzlaska', od Boga i k Bogu. Budući da je tu smrt 'posjetilo' Sinovljevo sudjelovanje, ona gubi svoj zastrašujući i obeshrabrujući karakter iskustva krajnje samoće. I nemoćna pasivnost smrti može u Kristu postati živim prostorom susreta i otkupljenja.

Ako izraz 'sašao nad pokao' sadržava potvrdu Kristove smrti, u isto vrijeme to je početak i njegove proslave. I ne samo Njegove nego i svih onih koji su njegovom otkupiteljskom žrtvom dozreli do sudjelovanja u njegovoj slavi u blaženstvu kraljevstva Božjega.

U ovom razmišljanju došli do smo do onoga najslavnijeg članka našega Vjerovanja da je Isus "treći dan uskrsnuo od mrtvih".

(slijedi nastavak na Uskrs)