Prisjetimo se:

Kršćani znaju da je nedjelja, kao "Dan Gospodnji" dan Kristova uskrsnuća, a to znači za kršćane "sveti" i za obitelj poseban dan. Osim osnovnih kućnih poslova ona se se posvećuje sebi i ide na slavlje Euharistije (Mise), kao najuzvišenijega čina vjerničkoga života. Po mogućnosti to je dan i posjeta susjedima i posebno onima (od roda pa dalje) koji su u nekoj težoj situaciji.

A "Euharistija" (za neke će biti prilike da se prisjete a za neke možda i da prvi puta čuju i nešto nauče) izvorno je grčka riječ a znači "čin zahvale Bogu" jer slavimo temeljni događaj našega spasenja: muku, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista, što predstavlja jedinstveni Božji zahvat izvođenja ljudi iz tame zla, grijeha i smrti, te otvaranja puta i našem uskrsnuću. Taj čin se uprisutnjuje svaki puta, dakako na poseban način nedjeljom i blagdanima, kada se okupljamo, makar i u najmanjem broju, i to slavimo, susrećući se sa uskrslim Gospodinom. Tu dolazimo sa svim svojim problemima, grijesima, slabostima i uspjesima, promatrajući i ispravljajući sve to u svjetlu Kristove poruke, jačajući se snagom Duha Svetoga za novi tjedan.

Pitajmo se:

1. Za one koji dolaze i sudjeluju: jesmo li dovoljno svjesni svega što se tu događa i unosi li to u naš život malo više radosti ili to smatramo samo nekim uobičajenim 'obredom', nekom nedjeljnom obavezom?

2. Ako ne dolazite, možete li sebi odgovoriti na pitanje: zašto? Jer to je za kršćanina ne samo sveta dužnost nego i prilika za novi i radosniji život (umjesto da smo dobar dio vremena pred tv ekranom ili djeca/mladi na internetu 'u igricama':

- Počeli smo puno toga 'zapuštati', pa i obiteljsko zajedništvo. Neki, koji to mogu učiniti i drugi dan, ne može a da ne 'zapale traktor' i nekud idu, bez neke posebne potrebe, govoreći da imaju 'puno posla'. Drugi ne znaju kuda sa tolikim 'slobodnim vremenom' (vikendom). Možda sada neki misle da zbog 'ograničenja broja' prisutnih uslijed 'korona krize' nije preporučeno da bude više ljudi u crkvi od propisanoga broja? A jeste li čuli (a bilo je rečeno i na ovome 'portalu') da se u tom slučaju može doći i subotom navečer (za sada u 17 sati), kada inače liturgijski započinje 'nedjelja', i ta misa 'vrijedi' kao nedjeljna?

3. Ako ne vjerujete, možete li se još jednom zapitati: što to znači? To je vaš odabir (samo vi znadete iz kojih razloga), ali zar ne vrijedi ostati u 'traženju', postavljaju pitanja samima sebi je li to baš najispravnije? Možda vas nešto i iznenadi, ako biste se 'navratili' u crkvu, jer je čovjeku svojstveno da se 'pita', da'traži'...

O svemu tome ćemo uskoro progovoriti i na ovim 'stranicama'.

4. Neki će vjerojatno reći, od djece dalje: pa to je uvijek 'isto', a onda i 'dosadno', nemam vremena.

Odgovor: Ipak nije baš tako.

Istina, dijelom je isto što se tiče onoga što se dogodilo na Isusovoj "Posljednjoj večeri", kada nam je samoga sebe ostavio pod "prilikama kruha i vina" i po tome ostao stalno prisutan. U tom se smislu izriču njegove iste riječi (koje trajno važe) te one koje su kršćani (Crkva) naknadno dodali u obliku zahvala i molbi. I to je STOL KRUHA ili Euharistijska služba. Ali uvijek se doživljava nešto novo, jer nam sam Uskrsli govori kao na Posljednjoj večeri, ovisno o tome kojim stupnjem vjere netko u tome sudjeluje.

Ipak jeprilično različito u prvome dijelu Mise, raspoređeno u tri godine ABC, na tzv. STOLU RIJEČI, što se tiče biblijskih (liturgijskih) čitanja, koja donose uvijek neku novu poruku, ovisno o tome koliko se svi, ne samo svećenik, u to 'uživimo' i otvaramo Duhu Božjemu koji nas poziva na trajnu 'novost'. Tu, čitajući Božju riječi koju su 'nadahnuto' izrekli starozavjetni proroci, apostoli i evanđelisti (zapravo sam Isus) promišljamo kako to danas primijeniti u životu u novim životnim prilikama. Dakako, ovisi i o predvoditelju svećeniku koji nam sve to treba na neki način 'približiti', odnosno 'aktualizirati' da postane i za nas danas životno i značajno. Jer Božje su riječi za sva vremena. U svemu tome traži se vjera, ne možemo sve dokučiti, kao što poslije 'Podizanja' kažemo: Tajna vjere. U toj svijesti dolazimo na misu ne kao na neku zanimljivu priredbu već na tajanstveni susret s Uskrslim i sa braćom u vjeri.

USREDOTOČIMO SE NA ŽIVOTNU PORUKU DANAŠNJE NEDJELJE

Nakon božićnih slavlja na liturgijskom planu slijedi "Vrijeme kroz godinu" (ove godine u ciklusu B). Od tri čitanja usredotočimo se danas samo na Evanđelje, pogotovo ako nismo bili na misi.

ČITANJE SVETOG EVANĐELJA PO IVANU.

U ono vrijeme stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: "Evo Jaganjca Božjega¨!" Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači "Učitelju" - "gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna i reče mu: ""Našli smo Mesiju!" - što znači "Krist - Pomazanik". Dovedoše ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena".

Nekoliko misli i pitanja:

1. Ivan, o kojemu je riječ, jest Ivan Krstitelj koji je naviještao dolazak Mesije koji će krstiti ne samo vodom, kao nekim znakom čišćenja, već i Duhom Svetim, koji čovjeka čini 'novim', otvara mu put prema vječnosti. Njegovi učenici su u nedoumici, a među njima je bio i Andrija. Ivan Krstitelj dosljedan je do kraja, upućuje ih na Drugoga, pravoga Mesiju, na Jaganjca Božjega.

Pitanje za nas:

Jesmo li i mi, bez obzira u kojoj se službi nalazili (i kao roditelji, svećenici i ostali) toliko skromni da ne 'vežemo' nikoga na sebe, nego da upućujemo na 'Jačega', na onoga koji čovjeka može potpuno 'iznutra' rehabilitirati, otvoriti mu put prema vječnoj sreći? Suvremeni se čovjek teško može 'odmaknuti' od sebe, želi biti u 'centru pažnje', makar znade da je ograničen i nemoćan dati odgovor na temeljna životna pitanja. I ako smo čuli, od roditelja, na vjeronauku, u crkvi i drugdje da je Isus Mesija, Spasitelj, Božji Jaganjac koji "oduzima grijehe svijeta", jesmo li spremno pošli za njim, pa makar morali ostaviti i nekoga (neku 'veličinu' ili 'svjetsku zvijezdu') koji nam je do jučer bio životni 'idol', misleći da nam on može biti ideal i od pomoći. Ili nečega što nas sputava da idemo naprijed, a to je često i naš 'problematični ja'.

2. Ovi učenici pitaju Isusa gdje stanuje jer bi ga željeli izbliza 'vidjeti i čuti'. I Isus im odgovara neka dođu i vide, na što su oni rado pristali.

Pitanja za nas i za sve bogotražitelje:

Spadamo li među one koji ne slušaju Isusa 'iz prve ruke', nego iz nekih nejasnih i netočnih, pa i protivničkih izvora? Nije dosta nešto pročitati, pa makar i nešto nabolje o Isusu i njegovu Evanđelju, ukoliko se sami ne želimo uvjeriti, a to znači doći u crkvu, kod svećenika i osobno se više informirati iz pravih izvora, kao što je Biblija. Zašto to izbjegavamo? Zašto ostajemo 'na pola puta', bez prilike da 'u originalu' doživimo Božju blizinu?

3. I jedan od učenika se oduševljava i ne može a da to drugima ne priopći, poput Andrije svome bratu Šimunu Petru, da je našao "Mesiju - Krista Pomazanika" (Napomena: o tome ćemo više progovoriti ovdje u rubrici - u katehezi srijedom). I Petar dolazi, a da nije ni bio svjestan da će Isus u njemu prepoznati onoga koji će, makar slab čovjek, jednoga dana biti Prvi, štoviše 'Stijena' za mnoge koji će povjerovati Isusovu nauku?

Pitanje za nas:

Kada je Andrija rekao bratu Petru da je, zajedno s drugima,"našao Mesiju", to bi moglo značiti "smisao - spasenje", ono za čim je dugo žudio.

Spadamo li mi u takve tražitelje? I da li ih uopće ima, jer mnogi daju dojam kao da ništa ne traže, kao da im ništa ne fali. No, čovjek je po svojoj naravi 'upitno biće' koje postavlja pitanja, priznao to ili ne. Nama se čini da mnogi nisu zainteresirani za kršćansku ponudu. Međutim, nisu li kršćani pozvani slušati traženja i pitanja ljudi, razgovarajući s njima, a ne samo da im 'drže prodike', kritiziraju ih što ih nema u crkvi, i slično? Ta pitanja mogu često i nas 'staviti u pitanje' ako mislimo da nam je sve jasno, a često se baš i ne vidi da smo sretniji od drugih zbog toga što se držimo vjernicima.

Roditelji, što kažete na to, u odnosu na svoju djecu, ili na bračnoga druga koji ne vjeruje?

4. Vratimo se malo natrag: Ona dvojica učenika pitaju Isusa 'gdje stanuje' a on ih poziva 'da dođu i vide'.

Pitanja za nas:

Ako se Crkva predstavlja kao zajednica spasenja, a to jest i to bi morala biti, te ako današnji ljudi traže neko 'spasenje', onda je to za nju poziv da odgovore onima (poput Isusa onim Ivanovim učenicima) gdje i komu bi trebali doći da se 'vidi i doživi' spasenje. A to nisu makar i najljepše svećenikove propovijedi, već cjelokupno događanje, atmosfera slavlja. A to znači da dotični 'tražitelj' (sumnjičavac) mora vidjeti da su ti ljudi zahvaćeni spasenjem, da od toga žive kao 'novi ljudi'. To znači da 'spasenje postoji', da su ga kršćani doživjeli, Isusa u crkvi, na sastanku vjere, 'sreli' u vjeri i ljubavi. Štoviše, da se u tim zajednicama osjeća svojevrsni 'predokus' apsolutnoga spasenja.

Dakle, tu nije dosta pojedinac, tu je potrebna cijela zajednica. Nije dovoljno reći "Našli smo Mesiju", već poći za njim. Važno je svjedočenje, važna je cijela zajednica. Tada se može 'rađati' vjera. Tražitelj, promatrajući kako se zajednica 'drži', radosno i glasno pjeva i moli, pričešćuje (prima Tijelo Kristovo kako je on obećao na Posljednjoj večeri), te kako se kasnije u životu ponaša, osobito po djelima ljubavi, onda će prije ili kasnije zaključiti da se tu ipak nešto 'događa', da tu 'nešto ima', što nije djelo ljudi već Božje, te da se sve to ne može baš tako lako zanemariti ili omalovažiti.

I 'tražitelj' on ostaje dijelom zbunjen, 'pod upitnikom', i nastavlja misliti, što je jako dobro. I nije isključeno da će se i on jednoga dana uključiti. Nisu li naše zajednice odgovorno zašto neki više ne dođu jer ne vide 'radosne kršćane'. Kažu da je jednom njemački filozof F. Nietzsche (nevjernik-nihilist) stajao pred crkvom i gledao kako ljudi izlaze, pomalo smrknuti, rekao; "Za Boga, pa vi kažete da ste se susreli s uskrslim Kristom, pa gdje ste skrili tu vašu radost"?

5. Ipak, važan je Andrijin postupak. On bratu i drugima donosi vijest da je susreo Mesiju i da ide za njim.

Pitanja za nas:

Baš na toj činjenici prenošenja odnosno priopćavanja može se iščitati koliko je netko uistinu evangeliziran, a to je izraz koji znači (koji dolazi od Evanđelja): koliko je netko zahvaćen radosnom vijesti o Kristovu spasenju i koliko od nje živi, a to znači koliko je ne samo 'vidio' nego i 'našao' Mesiju, to znači da se od njega ne dijeli.

Možemo li se pitati o našem vjerništvu? Jer ako se ne događa prenošenje odnosno komuniciranje vjere, onda je zaista pitanje koliko te vjere uopće ima. Ako kršćani drže svoju vjeru za sebe, onda je zaista pitanje da li je to uopće još vjera? Jasno je da se ne radi o prenošenju samo riječima nego o 'ižaravaju' vjere kao načina mišljenja, stava i stila života. Papa Franjo (u Poruci za Svjetski misijski dan 2013.) rekao je: "Vjera je dar koji nije pridržan malobrojnima, već se nudi obilno. Svi bi morali iskusiti radost da ih Bog ljubi, radost spasenja! I to je dar koji se ne može zadržati za sebe već ga treba dijeliti s drugima. Ako ga želimo zadržati samo za sebe, postat ćemo izolirani, besplodni i bolesni kršćani". Smrknuti i otužni kršćani neće nikada pravo prenositi vjeru jer oni naprosto ne privlače. Pa i ako su po naravi introvertirani (nekako uvučeni u sebe) trebali bi se truditi da pokažu kako su sretniji, makar i u životnim nesrećama, kao što su i neizvjesnosti zbog posljedica 'korone', potresa, te toliko drugoga.

6. Nedjeljna odluka: Za one koji vjeruju i bili su na misi:

Vratili smo se u svagdašnji život. Jesmo li kadri, snagom doživljaja našeg zajedništva, dati ljudima svjedočanstvo da smo u Kristu našli Spasitelja svijeta, i to u susretanju s onima koji ne dijele našu vjeru i našu nadu. Mogu li ovoga tjedna negdje otvorenije porazgovarati s onima koji su 'daleko od vjere', ali ne o bilo kakvim pitanjima, nego upravo o ovima koje nam sugerira ovo Evanđelje?

Pitanje za one koji su sumnjičavi, gotovo sve zapustili i neće na misu:

Mislite li i dalje odbijati svaki, i najmanji poziv, na promišljanje o ovim pitanjima? Možda ipak nije dobro da sve to i dalje odgađate radi svoga dobra i dobra svoje obitelji! Na vama je odluka! Bog čeka.

7. Možemo se, osobno ili čak svi zajedno u obitelji pomoliti.

1. Gospodine, neka u tvojoj Crkvi, među tvojim kršćanima, ljudi uvijek mogu naći Spasitelja Isusa Krista.

2. Gospodine, neka tebe uvijek svi ljudi traže i neka im traganja urode tvojom blizinom.

3. Službenicima u Crkvi udijeli, Gospodine, svoje mudrosti da tvoju riječ naviještaju na pravi način i u pravo vrijeme.

4. Neka, Gospodine, naša osjetljivost za one koji su u ovom životu prikraćeni, osobito u strašnim potresima, bude znak da nisu sami i da trebaju živjeti za buduću puninu života u tebi.

5. Gospodine, obdari našu zajednicu svojim Duhom da bismo uvijek bili živo Evanđelje za ljude koje susrećemo, osobito za one koji imaju nemale probleme.